Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5575/18 (M. D. i A. K.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 26
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5575/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5575/18, rješavajući apelaciju Mevludina Dedića i Amira Kamberovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mevludina Dedića i Amira Kamberovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034194 15 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 034194 11 Rs od 29. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mevludin Dedić i Amir Kamberović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti) iz Živinica, koje zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 4. oktobra 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 034194 16 Rev od 12. juna 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 034194 15 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 034194 11 Rs od 29. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2857/16 od 23. novembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3884/16 koju su apelanti podnijeli 3. oktobra 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 034194 15 Rsž od 31. augusta 2016. godine jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobranilaštva Općine Živinice kao zakonskog zastupnika Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 11. novembra 2019. godine.
5. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su 16. juna 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate duga iz radnog odnosa (posebni dodatak na plaću u procentu od 20%).
8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužena odgovor na tužbu dostavila 20. jula 2011. godine. Općinski sud je 17. juna 2013. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta, a pripremno ročište je održano 4. septembra 2013. godine, na kojem je naloženo vještačenje po vještaku ekonomske struke.
9. Ročište za glavnu raspravu je u više navrata odgođeno (vještak nije blagovremeno dostavio nalaz i mišljenje zbog nemogućnosti da pristupi punomoćnik apelanata, odnosno zakonski zastupnik tužene, te zbog bolesti postupajućeg sudije).
10. Ročište za glavnu raspravu je održano 19. septembra 2014. godine i određen je termin nastavka glavne rasprave, i to za 17. oktobar 2014. godine kada je i zaključena glavna rasprava.
11. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 034194 11 Rs od 29. oktobra 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime neobračunatog i neisplaćenog posebnog dodatka na plaću u procentu od 20% za period od 1. juna 2008. do 31. maja 2011. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da su apelanti zaposlenici kod tužene, i to prvoapelant na radnom mjestu komunalnog inspektora u Službi za inspekcijske poslove tužene, a drugoapelant na radnom mjestu višeg stručnog saradnika za mjere zaštite i spašavanja u Službi civilne zaštite tužene, te da tužena za utuženi period apelantima nije obračunavala, niti isplaćivala dodatak na plaću u procentu od 20% na ime otežanih uvjeta rada.
13. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 71. Zakona o radu FBiH i člana 11. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, odnosno da je odredbom člana 26. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora/Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da službeniku koji radi na poslovima s posebnim uvjetima rada, utvrđenim pravilnikom o radnim odnosima, pripada pravo na posebni dodatak na plaću u visini od 20%. Osim toga, da je odredbom člana 60. stav 1. Zakona o inspekcijama u FBiH regulirano da se osnovna plaća inspektora i glavnog inspektora uvećava za procenat od 20% kao dodatak za obavljanje poslova s posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada.
14. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Zakon o inspekcijama u FBiH primjenjiv samo na federalne i kantonalne inspekcije, a ne i na općinske, na koje se primjenjuje Kantonalni zakon o inspekcijama, ali samo u onom obimu prava, obaveza i ovlaštenja koja se zakonom prenose na općinske inspekcijske, zbog čega je irelevantno pozivanje na član 60. stav 1. Zakona o inspekcijama u FBiH. Međutim, Zakonom o inspekcijama Tuzlanskog kantona je propisano da se na gradske i općinske inspekcije prenose samo ovlaštenja pojedinih nadzora (vršenja inspekcijskog nadzora), ali se istim ne reguliraju radno-pravna pitanja lica koja na lokalnom nivou vrše određenu grupu inspekcijskog nadzora. Zbog toga je Općinski sud naveo da prvoapelant nema pravnog utemeljenja po osnovu kojeg bi mogao ostvariti potraživani dodatak od 20% na ime otežanih uvjeta rada, bez obzira na to što vrši inspekcijski nadzor u oblasti komunalne djelatnosti. Općinski sud je dalje naveo da je na okolnost da li apelanti obavljaju poslove i radne zadatke u otežanim uvjetima saslušao apelante, kao i predložene svjedoke H. H. i E. J., te da iz utvrđenog činjeničnog sadržaja proizlazi da apelanti ne obavljaju rad u otežanim uvjetima, kao ni rad gdje je zakonom propisana primjena sredstava zaštite na radu. Opisom radnih mjesta apelanata utvrđeno je da oni svoje poslove obavljaju u normalnim uvjetima rada, odnosno u uvjetima rada koji se ne mogu kvalificirati kao otežani. Općinski sud je naveo da povremeno izlaženje na teren, a da pri tome ne snose zakonom propisane rizike, tj. otežavajuće uvjete u smislu traženog povećanja osnovne plaće, ne daje apelantima za pravo da ostvaruju taj vid naknade. Općinski sud je dalje naveo da mogućnost uvećanja od 20% za radna mjesta, tj. za obim i karakter poslova radnog mjesta na kojem su apelanti postavljeni ne predviđa ni Zakon o državnoj službi u FBiH, niti Zakon o komunalnim djelatnostima TK, niti odredbe GKU. Osim toga, Općinski sud je naveo da traženo uvećanje nije propisano ni Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u organima tužene, a niti su Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za opću upravu tužene propisana radna mjesta na koja se može primijeniti naknada za rad pod posebnim uvjetima.
15. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu pozivanje apelanata na zakonske norme koje su neprimjenjive u konkretnom slučaju, činjenicu da relevantna legislativa ne regulira pravo na naknadu za otežane uvjete rada za opis poslova radnog mjesta koje apelanti obavljaju, te činjenicu da apelanti nisu tokom postupka dokazali tvrdnju da su izloženi otežanim uvjetima rada koje zakonodavac propisuje kao osnov za traženo uvećanje osnovne plaće od 20%, Općinski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata.
16. Punomoćnik apelanata je na navedenu presudu izjavio žalbu 20. januara 2015. godine, Općinski sud je odgovor na žalbu primio 28. januara 2015. godine, a spis je 13. februara 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 034194 15 Rsž od 31. augusta 2016. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.
18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelanata, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Kantonalni sud je naveo da tokom prvostepenog postupka apelanti ničim nisu dokazali da su svoje poslove i povjerene zadatke obavljali pod otežanim uvjetima rada. Apelanti nisu dokazali ni da su Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za opću upravu tužene propisana radna mjesta na koja se može primijeniti posebna naknada za rad pod posebnim uvjetima i poseban dodatak na plaću od 20% za cjelokupan potraživani period. Također nisu dokazali ni da im to pravo pripada po članu 11. OKU i po članu 26. stav 1. GKU. Kantonalni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za pozivanje prvoapelanta na primjenu Zakona o inspekcijama u FBiH budući da se taj zakon odnosi samo na federalne i kantonalne inspekcije. Također nije bilo osnova ni za pozivanje na primjenu Kantonalnog zakona o inspekciji zato što se na radno-pravni status kantonalnih inspektora primjenjuju zakoni i drugi propisi koji važe za zaposlene u organima uprave FBiH, te zato što se Zakonom ne reguliraju radno-pravna pitanja lica koja na lokalnom nivou vrše određenu grupu poslova inspekcijskog nadzora.
19. Kantonalni sud je dalje naveo da je, suprotno navodima žalbe, na osnovu ocjene izvedenih relevantnih dokaza, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti svoje poslove nisu vršili u otežanim uvjetima za koje je predviđeno pravo na povećanu osnovnu plaću prema odredbama OKU. Osim toga, Pravilnikom o unutrašnjoj sistematizaciji radnih mjesta u organu uprave tužene nisu propisani otežani uvjeti rada za poslove na koje su apelanti raspoređeni. Kantonalni sud je istakao da iz nespornog utvrđenja prvostepenog suda na osnovu provedenog dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke proizlazi da bi odnos plaće apelanata s potraživanim posebnim dodatkom od 20% i plaće višeg platnog razreda bio u suprotnosti sa članom 40. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH jer bi doveo do toga da bi osnovna plaća apelanata sa dodatkom od 20% bila veća od osnovne plaće višeg platnog razreda.
20. Kantonalni sud je dalje naveo da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu dokazali da su prigovarali i osporavali obračunu i isplati plaća, odnosno „neobračunu i neisplati“ posebnog dodatka na plaću u iznosu od 20%, a niti da im je to pravo ikada bilo utvrđeno i priznato u spornom periodu i da bi im eventualno pripadalo na osnovu Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je bez utjecaja žalbeni navod kojim se ističe da je to pravo priznato i utvrđeno drugoapelantu rješenjem od 10. novembra 2014. godine s primjenom od 1. novembra 2014. godine budući da se to rješenje ne odnosi na sporni potraživani period za isplatu tražene naknade (period od 1. juna 2008. do 31. maja 2011. godine), nego se odnosi na period nakon toga. U kontekstu prigovora da u toku postupka nije izveden predloženi dokaz uvidom u dnevnik rada drugoapelanta za utuženi period Kantonalni sud je naveo da je na glavnoj raspravi zakonski zastupnik proveo tačno pobrojane dokaze, te je naveo da drugih prijedloga nema, a što znači da je odustao od izvođenja predloženog dokaza.
21. Apelanti su reviziju na drugostepenu presudu izjavili 26. septembra 2016. godine.
22. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 034194 16 Rev od 12. juna 2018. godine odbačena je revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
23. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su apelanti obični, formalni suparničari i da se njihovo pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na potraživani iznos tužbenog zahtjeva svakog apelanta ponaosob, a ne prema njihovom zbiru. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo pojedinačne vrijednosti pobijanog dijela drugostepene presude za svakog od apelanata, te zaključio da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Dalje je naveo da za dopuštenost revizije nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz člana 237. stav
3. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelanti navode da je proizvoljan stav redovnih sudova da tužena nije bila obavezna da im isplati poseban dodatak na plaću budući da je takvo pravo zagarantirano Zakonom o inspekcijama u FBiH (odnosno Tuzlanskog kantona koji sadrži identične odredbe) s obzirom na to da je prvoapelant obavljao poslove inspektora, zbog čega mu pripada dodatak na plaću od 20%, odnosno Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća FBiH kao posebnim zakonom kojim su uređena prava i obaveze zaposlenika Civilne zaštite i kojim je propisan posebni dodatak na plaću od 20% u odnosu na drugoapelanta. Apelanti navode i da propust tužene da „Pravilnik“ uskladi sa zakonom ne može biti na štetu prava zaposlenika zato što tužena ne može Pravilnikom propisati manje prava nego što ih garantira zakon. U vezi s tim, apelanti posebno ističu da Kantonalni sud nejednako postupa u bitno sličnim predmetima, te se pozivaju na Presudu tog suda broj 127 0 Rs 032899 15 Rsž od 10. maja 2016. godine u kojoj je izražen pravni stav „da zaposlenicima pripada pravo na uvećanje plaće zbog posebnih uvjeta rada, težine i prirode posla i odgovornosti kada je to propisano posebnim zakonom“, zbog čega apelanti smatraju da im je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Apelanti, dalje, navode da je Kantonalni sud odluku zasnovao na odredbi člana 40. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH koja se odnosi na uvećanje plaće po osnovu rezultata rada, što nije predmet konkretnog postupka. Apelanti navode i da su redovni sudovi popustili savjesno i brižljivo ocijeniti dokaze u vezi s tvrdnjom da je prvoapelant obavljao poslove inspektora, da nisu ispravno ocijenili rješenje tužene od 10. novembra 2014. godine, iz kojeg proizlazi da je tužena drugoapelantu naknadno priznala prava koja on potražuje u konkretnom predmetu, kao i da je Općinski sud propustio provesti dokaz tužene koji je predložen na pripremnom ročištu (dnevnik rada drugoapelanta).
26. Apelanti su dalje istakli da im je pravo na imovinu povrijeđeno jer su uskraćeni za novčanu naknadu na ime posebnog dodatka na plaću uz odgovarajuću zateznu kamatu.
27. Apelanti, također, smatraju da je Vrhovni sud morao dopustiti reviziju jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za izuzetno odlučivanje prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP imajući u vidu da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke (Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 032899 15 Rsž od 10. maja 2016. godine).
28. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelanti su hronološki opisali tok postupka, naveli koliko je predmetni postupak trajao u svakoj fazi postupka, odnosno pred svakim sudom, i u skladu s tim istakli zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je naveo da je u njegovoj odluci obrazloženo iz kojih razloga je revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju, zbog čega je predložio da se apelacija odbije.
30. Kantonalni sud je u suštini prepričao obrazloženje drugostepene presude, a, između ostalog, naveo je da apelanti u toku postupka nisu dokazali da su poslove svog radnog mjesta obavljali pod otežanim uvjetima rada, niti da su Pravilnikom tužene propisana radna mjesta na koja se može primijeniti posebna naknada od 20%, niti da im takav dodatak pripada prema relevantnim odredbama OKU i GKU. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani prigovori apelanata da su im povrijeđena navedena prava.
31. Općinski sud je detaljno iznio hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je iz analize rada tog suda evidentno da su ročišta zakazivana redovno, u kontinuitetu i u relativno kratkim rokovima. Općinski sud je naveo da je postupak duže trajao samo zbog vremena koje je vještaku trebalo da izradi nalaz i mišljenje budući da je ročište tri puta odlagano prije nego što je nalaz izrađen. Općinski sud je također istakao da je u nekoliko navrata ročište odgođeno i na prijedlog stranaka, te je naveo da ne smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Osim toga, Općinski sud je napomenuo da je u radu imao veliki broj nezavršenih predmeta, te da je često dolazilo do presignacije predmeta na drugog sudiju, što je usporavalo rad na predmetu. U vezi s ostalim apelacionim navodima Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda bila predmet preispitivanja po žalbi apelanata i da drugostepeni sud nije našao povrede zakonskih propisa. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava bilo koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije u odnosu na apelante, te da u skladu s tim apelaciju treba odbiti kao neosnovanu ili odbaciti kao nedopuštenu.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
33. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 71.
Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad nedjeljom i praznikom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
34. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 54/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pravo na povećanu osnovnu plaću Član 11.
Zaposlenik ima pravo na povećanu osnovnu plaću za otežane uvjete rada (buka, vlaga, prašina, mračne prostorije, rad pri obojenoj svjetlosti, teški fizički napori i sl.), kao i za rad gdje je zakonom propisana primjena sredstava zaštite na radu. Povećanje plaće iz stava 1. ovog člana utvrdit će se kolektivnim ugovorima grana i djelatnosti uvažavajući specifičnosti svakog područja djelatnosti.
35. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” broj 23/00) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
b) Dodaci na plaću Član 26. stav (1) Službeniku, koji radi na poslovima s posebnim uslovima rada, utvrđenim pravilnikom o radnim odnosima, pripada pravo na posebni dodatak uz plaću u visini do 20%.
36. Zakon o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 69/05) u relevantnom dijelu glasi:
Posebni dodaci na plaću inspektora Član 60. stav (1) Osnovna plaća inspektora i glavnog inspektora uvećava se za procenat od 20% kao dodatak za obavljanje poslova sa posebnim ovlastima i uvjetima rada.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 034194 16 Rev od 12. juna 2018. godine (koje su apelanti primili 7. augusta 2016. godine) kojim je njihova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 034194 15 Rsž od 31. augusta 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 3884/16 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 31. augusta 2016. godine, a da je apelacija broj AP 3884/16 podnesena 3. oktobra 2016. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Iako apelanti osporavaju i rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, navode apelanata ispitati isključivo u vezi s osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda. Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
46. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, u obrazloženju osporenih odluka odgovorili na navode koje su apelanti iznosili u toku postupka, a koje ponavljaju i u apelaciji, pri čemu su se pozivali na relevantne zakonske odredbe, te da su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, kao i ocjenu provedenih dokaza, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2431/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud nije našao proizvoljnost u obrazloženju odluka redovnih sudova iz kojih, između ostalog, slijedi „da iz predloženih i izvedenih dokaza slijedi da u utuženom periodu apelant nije imao status 'kantonalnog inspektora' u smislu člana 32. Zakona o inspekcijama TK, zbog čega je Kantonalni sud ocijenio da mu ne pripada ni pravo na poseban dodatak na plaću od 30%, kako je to propisano članom 41. Zakona o inspekcijama TK. (…) te da iz iskaza saslušanog svjedoka H. H., koji se izjašnjavao o poslovima koje je obavljao apelant i o uvjetima rada apelanta, slijedi da je apelant kao namještenik obavljao poslove kod tužene i da nije radio u otežanim uvjetima rada, koje ima u vidu odredba člana 11. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, zbog čega nije bilo ni osnova da se apelantova osnovna plaća uvećava zbog otežanih uvjeta rada“.
48. Ustavni sud zapaža da apelanti posebno ukazuju na to da je Kantonalni sud u predmetu s bitno sličnom činjeničnom i pravnom situacijom (Presuda broj 127 0 Rs 032899 15 Rsž od 10. maja 2016. godine) donio drugačiju odluku, odnosno da je izrazio pravni stav „da zaposlenicima pripada pravo na uvećanje plaće zbog posebnih uvjeta rada, težine i prirode posla i odgovornosti kada je to propisano posebnim zakonom“, što je, prema navodima apelanata, slučaj i u konkretnom predmetu, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. U odnosu na ove navode Ustavni sud ističe da, u načelu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načela pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud nalazi da je predmet postupka na koji apelanti ukazuju u bitnom različit od konkretnog predmeta budući da je u tom predmetu tužbeni zahtjev zasnovan na Zakonu o zaštiti od požara i vatrogastvu, a kojim zakonom je propisan posebni dodatak na plaću za radna mjesta koja su obavljali tužioci iz tog predmeta. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nema ni elemenata koji bi pokretali pitanje povrede pravne sigurnosti.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
50. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
51. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti tužbu podnijeli 16. juna 2011. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 31. augusta 2016. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je oko pet godina i dva mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
52. Analizirajući dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku potraživala isplata posebnog dodatka na plaću u procentu od 20% na ime otežanih uvjeta rada, te da se, s obzirom na materijalne dokaze koje je sud tokom postupka proveo i činjenice koje je trebao utvrditi, radi o relativno složenom postupku.
53. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je ročište za glavnu raspravu pred Općinskim sudom u dva navrata odgođeno na zahtjev apelanata, na koji način su apelanti doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka pred Općinskim sudom.
54. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je tužba Općinskom sudu podnesena 16. juna 2011. godine, te da je dostavljena na odgovor koji je primljen 20. jula 2011. godine. Ustavni sud nakon toga zapaža određeni period neaktivnosti Općinskog suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u nastavku postupka zakazao i održao pripremno ročište (4. septembra 2013. godine), te da je u više navrata zakazivao ročište za glavnu raspravu (ročište zakazano šest puta i u konačnici održano 19. septembra, odnosno zaključeno 17. oktobra 2014. godine), koje je otkazivano, prije svega, zbog neblagovremenog dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, a onda zbog molbi punomoćnika apelanata za odgodu ročišta, te jednom zbog bolesti postupajućeg sudije. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Kantonalni sud drugostepenu presudu donio nakon godinu i šest mjeseci od dana primanja predmeta po žalbi.
55. Slijedom iznesenog, Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao nešto duže, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenicu da su apelanti došli do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, iako se radi o postupku koji je po zakonu hitan, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
57. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od pet godina i dva mjeseca prešla granice „razumnog roka“.
59. Na osnovu člana 59. stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević