Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1888/18 (Z. G.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Propisano zakonom
  • Zakup
  • Troškovi postupka
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1888/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1888/18, rješavajući apelaciju Zorana Grmuše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Grmuše.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050598 17 Gž 2 od 19.

januara 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Zoranu Grmuši u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Zoranu Grmuši zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Grmuše podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050598 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050598 15 P 2 od 17. marta 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Grmuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050598 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050598 15 P 2 od 17. marta 2017. godine, ukazujući, između ostalog, i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku zato što u to vrijeme još nije bio okončan postupak povodom revizije. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1888/18.

2. Apelant je 9. novembra 2018. godine podnio novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050598 18 Rev 2 od 17. maja 2018. godine kojom je apelantova revizija protiv navedene presude Okružnog suda odbačena kao nedozvoljena. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 6430/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1888/18.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio odgovor 5. juna, Okružni sud 8. juna, a Osnovni sud 13. juna 2018. godine. Od učesnika u postupku Emire Bijol (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 24. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. U ime drugotužene odgovor je dostavilo Pravobranilaštvo RS 29. februara 2020. godine. Prvotužena nije dostavila odgovor.

5. Prethodno je Ustavni sud, u istoj pravnoj stvari, rješavajući apelaciju pokojne Enise Ekić, koja je tada u istom parničnom postupku bila prvotužena, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 537/11 od 16. maja 2013. godine u kojoj je utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i, između ostalog, naložio Osnovnom sudu da hitno okonča predmetni postupak.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelant je 7. februara 2003. godine podnio tužbu protiv sada pokojne Enise Ekić kao prvotužene (u daljnjem tekstu: pravna prednica prvotužene) i Republike Srpske kao drugotužene. Presudom od 28. oktobra 2011. godine odbijen je apelantov primarni zahtjev – da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana pobliže označenog u dispozitivu navedene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) zaključen 14. aprila 1994. godine između pravne prednice prvotužene kao prodavateljice i apelanta kao kupca. Kao razlog za odbijanje primarnog tužbenog zahtjeva navedeno je, između ostalog, to što pravna prednica prvotužene nije bila vlasnica spornog stana, već nositeljica stanarskog prava. Osim toga, sud je naveo da je apelant pravnoj sljednici prvotužene predao u posjed sporni stan 23. decembra 2014. godine. Apelantova žalba protiv ove presude je, presudom Okružnog suda od 8. februara 2013. godine, djelimično usvojena u odnosu na troškove postupka i vraćena u tom dijelu sudu na ponovno odlučivanje, dok je u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude apelantova žalba odbijena. Presudom Vrhovnog suda od 25. septembra 2014. godine odbijena je apelantova revizija protiv navedene drugostepene odluke.

Osporene presude

8. U daljnjem postupku nastavljeno je raspravljanje povodom apelantovog supsidijarnog zahtjeva, protivtužbenog zahtjeva i troškova postupka, a na mjesto pravne prednice prvotužene stupila je prvotužena kao zakonska nasljednica i pravna sljednica. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050598 15 P 2 od 17. marta 2017. godine odbijen je apelantov supsidijarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena na ime „plaćenog iznosa po ugovoru o kupoprodaji“ spornog stana isplati iznos od 25.000,00 KM, te da se obaveže drugotužena da apelantu naknadi štetu u iznosu od 15.000,00 KM zbog „nezakonitog oduzimanja posjeda“ spornog stana. Također, istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev kojim je prvotužena tražila da sud obaveže apelanta da joj isplati iznos od 7.500,00 KM na ime nenaplaćene zakupnine za period kada nije bila u posjedu spornog stana. Apelant je obavezan da plati troškove postupka prvotuženoj u iznosu od 19.982,45 KM i drugotuženoj 6.400,00 KM.

9. Osnovni sud je, nakon izvedenih brojnih dokaza koji su detaljno navedeni i interpretirani u prvostepenoj presudi, između ostalog, obrazložio da među parničnim strankama nije bilo sporno da je pravosnažno odlučeno da ugovor o kupoprodaji spornog stana nije pravno valjan zato što u vrijeme zaključenja tog ugovora pravna prednica prvotužene nije bila vlasnica spornog stana, već samo nositeljica stanarskog prava, te da je apelant predao sporni stan u posjed pravnim sljednicima pokojne Enise Ekić. Sporno je ostalo pitanje novčanog iznosa koji je pravna prednica prvotužene primila od apelanta po osnovu takvog ugovora o kupoprodaji. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da apelant nije uspio dokazati da je ugovor o kupoprodaji bio zaista izvršen u dijelu isplate kupoprodajne cijene, iako je u tom ugovoru bilo navedeno „da je primljen iznos od 25.000,00 njemačkih maraka na ime kupoprodajne cijene stana“. Naprotiv, na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je apelant isplatio iznos od 3.000,00 tadašnjih njemačkih maraka, ali i to na ime zakupnine spornog stana u trajanju od dvije godine. Osim toga, Osnovni sud je naveo da „ni za nesporni dio novčanih sredstava [apelant] nije predložio niti izvodio dokaze u pogledu dokazivanja visine novčanog iznosa koji se ima vratiti“, odnosno nije tražio da se vještačenjem utvrdi protivvrijednost iznosa primljenog u tadašnjim njemačkim markama u vrijeme donošenja odluke i zatezne kamate na taj iznos. U odnosu na zahtjev koji je apelant postavio prema drugotuženoj, sud je također obrazložio da apelant nije dokazao da je bilo kakvim postupcima drugotužene pretrpio štetu (više na str. 17. i 18. prvostepene presude).

10. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva prvotužene, Osnovni sud je i ovaj zahtjev odbio uz obrazloženje da je fiktivan ugovor o zakupu koji je pravna prednica prvotužene bila zaključila 2. jula 2012. godine sa J. P., kada nesporno nije bila u posjedu spornog stana, zato što je taj ugovor zaključila „znajući da zakupca ne može uvesti u posjed predmetnog stana“, a da prvotužena ničim nije dokazala da je „njena majka u vrijeme dok je bila u posjedu predmetnog stana izdavala predmetni stan u zakup i da je na taj način ostvarivala dobit.“

11. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 050598 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine odbio apelantovu žalbu u cijelosti, dok je žalbu prvotužene usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da joj na ime naknade štete zbog gubitka zakupnine isplati iznos od 7.500,00 KM sa kamatama kako je precizirano u dispozitivu drugostepene presude. Također, prvostepena presuda je preinačena i u odnosu na troškove postupka tako što je prvotuženoj dosuđen iznos od 23.190,45 KM umjesto prvobitno dosuđenog iznosa od 19.982,45 KM. Okružni sud je najprije obrazložio da je apelantova žalba u cijelosti neosnovana zato što je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da je pravnoj prednici prvotužene isplatio iznos od 25.000,00 njemačkih maraka, odnosno KM, kako je to postavio u tužbenom zahtjevu, iako je takvu obavezu imao prema članu 7. stav 1. i članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Okružni sud je zaključio i da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant nije proveo dokaze ni u odnosu na protivvrijednost iznosa od 3.000,00 tadašnjih njemačkih maraka koje je apelant isplatio na ime zakupnine spornog stana. Stoga je, kako je dalje naveo Okružni sud, prvostepeni sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, odnosno pravilno zaključio da apelant nije proveo dokaze na osnovu kojih bi se mogao utvrditi osnov i visina tužbenog zahtjeva.

12. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno cijenio činjenicu da je za period „od 2. jula 2012. godine pa nadalje“ postojao ugovor o zakupu spornog stana koji je pravna prednica prvotužene zaključila sa J. P., ali koji nije realizovan upravo zbog činjenice da apelant prvotuženoj nije predao sporni stan u posjed. Imajući u vidu odredbe čl. 155. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), izmaklu korist predstavlja neostvarenje imovinske vrijednosti koja bi, prema redovnom toku stvari i okolnostima konkretnog slučaja, mogla biti ostvarena da nije bilo postupaka štetnika, u konkretnom slučaju apelanta, Okružni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev osnovan. S obzirom na to, Okružni sud je izmijenio i odluku o troškovima postupka kako je to već navedeno. Osim toga, Okružni sud je istakao da je osnovan bio žalbeni prigovor prvotužene da je apelant „nezakonitim držanjem u posjedu spornog stana za navedeni vremenski period prouzrokovao vođenje predmetne parnice po njenom protivtužbenom zahtjevu, uz detaljno navođenje svih dosuđenih troškova postupka“.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 050598 18 Rev 2 od 17. maja 2018. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbacio kao nedozvoljenu jer pobijani dio pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je presudama Okružnog i Osnovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na odlučivanje „u razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelant detaljno iznosi činjenično stanje i vlastitu ocjenu provedenih dokaza, opširno citira obrazloženja presuda, da bi u konačnici iznio zaključak da smatra da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje „koje se odnosi na vrstu zaključenog ugovora“, da njemu nisu „kao ugovornoj strani saopštili da je zaključen ugovor o zakupu, a ne ugovor o kupoprodaji“. Apelant smatra da je prvostepeni sud poklonio vjeru isključivo svjedocima prvotužene, a da je zanemario iskaze njegovih svjedoka. Dalje, u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, apelant smatra da je obrazloženje presude „potpuno nejasno, kontradiktorno i bez valjanih razloga… i protivno odredbi člana 8. ZPP, bez ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno…“, kao i da je presuda Okružnog suda „lišena svakog razuma i logike“.

15. Apelant, također, smatra da se drugotužena očigledno miješala u pravo tužioca da koristi stan, „jer je i pravo korištenja stana, bilo da je to pravo proizašlo iz zakupa, a nije, već iz kupoprodaje, to povrijeđeno pravo [apelanta] na pravično suđenje… i imovinu… nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije, kao i iz člana 1. Zakona o zabrani diskriminacije“. Dalje, apelant navodi da drugostepeni sud nije cijenio žalbene navode da se nisu mogli dosuditi troškovi postupka tuženim „za sva ročišta koja su održana zbog dokazivanja falsifikata na zapisnik o preuzimanju stana u posjed između [apelanta] i prvotužene“, te da je odluka o troškovima nezakonita zato što je sud dosudio troškove vještačenja „koje je izazvala prvotužena“ kada je osporila svoj potpis i „izazvala najmanje 10 ročišta, odnosno pravnih radnji“. Apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda uz navod da mu je odbacivanjem revizije prekršeno pravo na efektivan pravni lijek (detaljno obrazložio na stranici 20. apelacije). Na osnovu svega što je iznio u apelaciji, apelant traži da Ustavni sud utvrdi kršenje prava na koja se pozvao, ukine rješenje Vrhovnog suda i osporene presude Okružnog i Osnovnog suda.

16. Osim toga, apelant smatra da postupak traje „preko dvije decenije“, pa traži da se utvrdi i kršenje prava na suđenje u razumnom roku i da mu se „na osnovu člana 41. Evropske konvencije“ odredi naknada u iznosu od 5.000 KM.

b)Odgovor na apelaciju

17. U dostavljenim odgovorima na apelaciju Vrhovni i Osnovni sud su samo naveli da apelaciju smatraju neosnovanom, a Okružni sud je uz iste navode dodao i to da je odlučivanje o žalbi protiv osporene prvostepene presude trajalo od 27. novembra 2017. godine do 19. januara 2018. godine, tako da pred tim sudom nije prekršeno ni pravo na suđenje u razumnom roku. Pravobranilaštvo RS je osporilo apelaciju kao neosnovanu istakavši da su svi navodi koje je apelant iznio u apelaciji već raspravljeni i odbijeni u žalbenom postupku, te da je o svim apelantovim prigovorima dato jasno i detaljno obrazloženje.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima sačinjen u Ustavnom sudu) relevantne odredbe glase:

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i srečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

[…] 3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. […]

19. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku sačinjen u Ustavnom sudu) relevantne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.[…] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 050598 18 Rev 2 od 17. maja 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog čega ovo rješenje ne predstavlja efektivan pravni lijek, pa je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 050598 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 14. februara 2018. godine, a apelaciju protiv te presude je podnio 26. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant pobija presude Okružnog i Osnovnog suda i smatra da su mu tim presudama prekršena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na odlučivanje „u razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[…]

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na osporene presude

27. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su sudovi, kako je naveo, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a smatra i da nisu dali odgovarajuće obrazloženje za svoje odluke.

28. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ističe da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

29. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, a član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Spanije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju, apelant u obrazloženju svojih apelacionih navoda ne iznosi ništa što nije već ranije isticao pred redovnim sudovima, o čemu su sudovi pri odlučivanju dali jasno i dovoljno obrazloženje. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi u osporenim presudama istakli da apelant nije izveo dokaze o tome da je pravnoj prednici prvotužene isplatio iznos od 25.000 tadašnjih njemačkih maraka, kao i da to nije dokazano ni drugim provedenim dokazima. Također, u odnosu na iznos od tadašnjih 3.000,00 njemačkih maraka, sudovi su obrazložili da je apelant bio u obavezi da vještačenjem utvrdi koja bi bila protivvrijednost tog iznosa u KM, što on nije učinio, pa sud nije mogao utvrditi visinu traženog iznosa u vrijeme presuđenja. Također, sud je utvrdio da apelant nije dokazao ni da mu je drugotužena svojim djelovanjem pričinila štetu. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Okružni sud je također naveo razloge i propise na osnovu kojih je taj zahtjev usvojio (vidi tačku 11. ove odluke). O svemu navedenom sudovi su dali jasna i dovoljna obrazloženja koja zadovoljavanju standarde prava na pravično suđenje koji su navedeni u prethodnoj tački ove odluke. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i detaljno obrazložili dosuđene troškove postupka, zbog čega su i navodi koji se odnose na to pitanje neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su ovakvi apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani, osim prava na suđenje u razumnom roku koji će Ustavni sud naknadno ispitati.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Apelant smatra da mu je pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno zato što je postupak povodom njegove tužbe trajao, kako navodi, „preko dvije decenije“.

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalih, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, tačka 38).

34. Što se tiče perioda koji će se razmatrati kao relevantan, Ustavni sud ističe da je apelant tužbu podnio 7. februara 2003. godine, a da je presuda Okružnog suda kao konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari donesena 19. januara 2018. godine. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je ranijom presudom Okružnog suda od 8. februara 2013. godine pravosnažno odlučeno o apelantovom primarnom zahtjevu, te je u nastavku postupka trebalo riješiti supsidijarni zahtjev i donijeti odluku o troškovima (vidi tačku 7. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da se period od pravosnažnog okončanja u odnosu na primarni tužbeni zahtjev ne može uzeti u obzir u ovoj apelaciji. U odnosu na supsidijarni tužbeni zahtjev i troškove postupka, Ustavni sud je, kako je već navedeno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 537/11 od 16. maja 2013. godine utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku povodom apelacije pravne prednice prvotužene u istoj ovoj pravnoj stvari, pa je na osnovu toga, između ostalog, naložio Osnovnom sudu da hitno okonča postupak. Osnovni sud je ovu odluku Ustavnog suda primio 6. juna 2013. godine, a u to vrijeme je predmet bio na odlučivanju o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude pred Vrhovnim sudom, koji je donio odluku 25. septembra 2014. godine. Uzimajući sve ovo u obzir, kao i činjenicu da je nalog iz Odluke Ustavnog suda broj AP 537/11 da se postupak hitno okonča bio i u korist apelanta kao tužioca, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju relevantan period koji treba razmotriti u konkretnom slučaju period od 6. juna 2013. godine kada je Osnovni sud primio odluku Ustavnog suda pa do 19. januara 2018. godine kada je donesena konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

35. Dakle, nakon što je Ustavni sud naložio hitno okončanje postupka, ovaj postupak je pred sudovima trajao još oko četiri i po godine, od čega pred Vrhovnim sudom oko 10 mjeseci, u ponovnom postupku pred Osnovnim sudom oko tri godine i dva mjeseca i pred Okružnim sudom nešto kraće od dva mjeseca. Međutim, Osnovni sud se u konkretnom slučaju nije ni osvrnuo na apelantove navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud propustio iznijeti bilo kakvo objektivno opravdanje zbog kojeg je ponovni postupak pred tim sudom trajao nešto više od tri godine, naročito s obzirom na to da se odlučivalo samo o supsidijarnom tužbenom zahtjevu u kojem je apelant tražio povrat navodno isplaćene kupoprodajne cijene i protivtužbenom zahtjevu, koji ne predstavljaju naročito složena pitanja. Osim toga, iako je Ustavni sud zaključio da je relevantan period u konkretnom slučaju ukupno oko četiri i po godine, od čega se nešto preko tri godine može staviti na teret Osnovnom sudu, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud morao imati u vidu i to da je do ponovnog postupka po pred tim sudom postupak povodom apelantove tužbe već trajao skoro 10 godina, a naročito da je Ustavni sud naložio hitno okončanje.

36. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

37. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, te imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i sve okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

39. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

40. Ostali navodi se tiču navodnog kršenja prava na imovinu, prava na privatni i porodični život i prava na nediskriminaciju. Međutim, ove navode apelant je zasnovao na istim navodima koje je iznio i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje i koje je Ustavni sud već razmotrio. Stoga, budući da nema ništa što bi ukazivalo da apelant ima opravdane navode o kršenju prava na imovinu i prava na porodični i privatni život, niti da postoji vjerovatnoća da je apelant diskriminisan, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 8. i 14. Evropske konvencije neosnovani.

41. Apelantove navode koji se tiču osporavanja rješenja Vrhovnog suda kojim je odbačena revizija i da mu je, u vezi s tim, prekršeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud neće razmatrati jer je konačna odluka u konkretnom slučaju, kako je to već navedeno, osporena presuda Okružnog suda.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u relevantnom periodu trajao oko četiri i po godine, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji nije dao bilo kakvo razloge za takvo dugo trajanje postupka, naročito nakon što je Ustavni sud već bio naložio hitno okončanje.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju drugih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost postupka, a obrazloženja koja su sudovi dali za svoje odluke zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

44. Ustavni sud, također, zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije zato što su ti navodi isključivo zasnovani na istim tvrdnjama na kojima je apelant zasnovao i navode o kršenju drugih aspekata prava na pravično suđenje, a u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i prava na porodični i privatni život opravdani, niti da postoji vjerovatnoća da je diskriminisan.

45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1888/18 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio