Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4499/19 (D. B., H. H., J. K. i S. H.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4499/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4499/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dragan Borbeli i drugi, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dragan Borbeli, Himzo Halilović, Jasmin Kumbarić i Senad Hadžić protiv Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 25 0 Rs 044328 18 Rsž od 27. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Borbeli, Himzo Halilović, Jasmin Kumbarić i Senad Hadžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 21. studenoga 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 044328 18 Rsž od 27. kolovoza 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-6001/18 od 19. prosinca 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv Presude Kantonalnoga suda od 27. kolovoza 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 044328 18 Rev od 22. kolovoza 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezana je tuženica (Federacija Bosne i Hercegovine – Sudska policija Federacije BiH) da apelantima na ime neisplaćene naknade – dnevnica za službena putovanja i dijela plaće za minuli rad, za određeni period isplati određene iznose, dok je odbijen kao neutemeljeni tužbeni zahtjev apelanata za neisplaćeni dio plaće, za uplatu neisplaćenoga dijela pripadajućih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje na ime manje obračunate i isplaćene plaće, dijela naknade za topli obrok, dijela naknade za korištenje godišnjega odmora, te neisplaćene naknade - dnevnice za službena putovanja za apelanta Jasmina Kumbarića, za određeni period u određenim iznosima.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da se na potraživanja apelanata u pogledu razlike plaće treba primijeniti Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, kao lex specialis, te da apelanti tijekom postupka nisu istjecali, niti dokazivali da im je za sporni period obračunavana plaća protivno odredbama ovoga Zakona. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), jer je Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, koji je bio na snazi u utuženome periodu, detaljno uređen način utvrđivanja osnovice za obračun plaće, pri čemu se najniža satnica dogovara sa Sindikatom, a množi se sa koeficijentom iz platnoga razreda kojemu pripada službenik Sudske policije. Kantonalni je sud istakao da iz toga proizlazi da se plaća službenika utvrđuje prema parametrima iz istoga izvora radnoga zakonodavstva, te da nije određena drugim propisima, pa tako ni odredbama OKU na koji se apelanti pozivaju u prizivu na prvostupanjsku odluku. Kantonalni je sud istakao da primjena Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH na djelatnike Sudske policije proizlazi i iz pravnoga shvaćanja Vrhovnog suda iznesenog na sjednici Građanskog odjeljenja od 17. ožujka 2017. godine. U pogledu potraživanja razlike naknade za topli obrok i naknade za korištenje godišnjega odmora, Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Kolektivnoga ugovora o izmjenama kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, od 3. prosinca 2013. godine, kojim izmjenama je predviđeno umanjenje naknada, i to naknade za topli obrok u iznosu od 1% prosječne plaće u FBiH (umjesto dotadašnjih 2%), te naknade za korištenje godišnjega odmora u visini od 50% plaće službenika ili prosječne plaće u FBiH za posljednja tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu (umjesto dotadašnjeg iznosa od 70%). Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o zahtjevu apelanta Jasmina Kumbarića u dijelu u kojemu je tražio naknadu na ime neisplaćene dnevnice za službena putovanja u određenome periodu, jer apelant nije imao pravo na navedenu naknadu iz razloga što se njegova potraživanja odnose na period nakon stupanja na snagu izmjene Granskog kolektivnog ugovora od 12. studenoga 2016. godine, od koje izmjene je pravo na dnevnicu propisano u visini utvrđenoj posebnim propisima. Kantonalni je sud također naveo da smatra da priziv neutemeljeno prigovara prvostupanjskom sudu da je svojom odlukom izvršio diskriminaciju apelanata u odnosu na ostale zaposlene u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1692/19 od 10. rujna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4499/19 (D. B., H. H., J. K. i S. H.) | Sudska praksa | Aktio