Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4944/19 (N. E., S. E. i M. E.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4944/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4944/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Nina Elazar i drugi, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nina Elazar, Sonja Elazar i Mirko Elazar protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 09 0 U 017267 16 Uvp od 12. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 09 0 U 017267 13 U od 15. ožujka 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nina Elazar, Sonja Elazar i Mirko Elazar iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Izet Laličić odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 26. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 017267 16 Uvp od 12. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 017267 13 U od 15. ožujka 2016. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnoga suda odbijen je zahtjev apelanata za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnoga suda od 15. ožujka 2016. godine, kojom je odbijena tužba apelanata protiv tuženice (Federalna uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove), radi poništenja rješenja od 7. veljače 2013. godine, kojim je odbijen priziv apelanata na prvostupanjsko rješenje Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar (u daljnjem tekstu: Služba) od 15. listopada 2012. godine, kojim je odbijen kao neutemeljen zahtjev apelanata u predmetu utvrđivanja zemljišta, bliže označenog u dispozitivu prvostupanjskog rješenja, potrebnog za redovitu uporabu kuće, izgrađene na predmetnome zemljištu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je od strane prvostupanjskoga organa putem uviđaja utvrđeno da se u predmetnome stambenome objektu, pored stambenoga objekta na prvome katu (koji je u suvlasništvu apelanata), nalaze i druge stambene jedinice, koje nisu vlasništvo apelanata. Vrhovni je sud naveo da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke istakao da je, shodno odredbama članka 39. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu, prvostupanjski organ izveo zaključak da apelantima,, koji nisu isključivi vlasnici predmetnoga stambenoga objekta, nije moglo biti priznato pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade. Vrhovni je sud naveo da je odredbom članka 39. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da vlasnik zgrade ili posebnoga dijela zgrade, stupanjem na snagu ovoga Zakona, stječe pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovitu uporabu zgrade, izuzev slučajeva koji nisu predmetom revizije sukladno odredbama članka 87. do članka 92. navedenoga Zakona. Vrhovni je suda naveo da bi se sukladno navedenoj odredbi u upravnome postupku moglo rješavati o zahtjevu za utvrđivanjem površine zemljišta potrebnog za redovitu uporabu zgrade radi stjecanja prava vlasništva na izgrađenome građevinskome zemljištu, kao i prava vlasništva na zemljištu pod zgradom, da je neophodno da su za to ispunjeni procesni uvjeti. Naime, naveo je Vrhovni sud da je neophodno da je u zemljišnoj knjizi uknjižen nositelj prava vlasništva objekta ili posebnoga dijela objekta (upisani etažirani dijelovi upisanoga objekta u zemljišnoj knjizi), te da je uknjiženo pravo korištenja zemljišta na kojemu je zgrada izgrađena u korist vlasnika zgrade, odnosno posebnoga dijela zgrade. Vrhovni je sud istakao kako u konkretnome slučaju, iz dokaza u spisu predmeta, proizlazi da apelanti nisu upisani kao nositelji trajnoga prava korištenja zemljišta, nego samo kao suvlasnici trosobnoga stana na prvom katu zgrade, te da proizlazi iz toga zaključak da u tomu slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 39. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Vrhovni je sud istakao da su neutemeljeni navodi, iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke, da je od strane suda došlo do povrede odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o upravnom sporu, jer iz razloga presude se ne može zaključiti da je sud ispitao razloge tužbe u smislu odredbe članka 242. stavak 2. Zakona o upravnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4944/19 (N. E., S. E. i M. E.) | Sudska praksa | Aktio