Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4962/19 (A. K.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4962/19

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4962/19, rješavajući apelaciju Amira Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Kovačevića podnesena protiv rješenjâ Općinskog suda u Zenici br. 43 0 K 179351 19 Kv od 13. decembra 2019. godine i 43 0 K 179351 19 Kpp 3 od 12.

decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amir Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 43 0 K 179351 19 Kv od 13. decembra 2019. godine i 43 0 K 179351 19 Kpp 3 od 12. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 3. februara 2020. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 43 0 K 179351 19 Kpp 3 od 12. decembra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća istog suda, apelantu je zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji se računa od momenta lišenja slobode 9. decembra 2019. godine do 9. januara 2020. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 11. decembra 2019. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), da u postupku preispitivanja razloga za mjeru pritvora apelant i njegov branilac nisu osporili da je počinio krivično djelo za koje se tereti, a samim tim i postojanje osnovane sumnje, ali je osporio poseban pritvorski osnov koji se tiče ponavljanja krivičnog djela.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao na dokaze na kojima je zasnovana osnovana sumnja (bez obzira na to što apelant nije osporio osnovanu sumnju), između ostalog, zapisnik o saobraćajnoj nezgodi s prilogom alkotesta, službenu zabilješku sačinjenu od policijskih službenika, medicinsku dokumentaciju o povredama oštećenih, te zapisnike o saslušanju svjedoka. Iz navedenog je zaključeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav

1. KZ za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

7. Što se tiče posebnih uvjeta za određivanje pritvora, Općinski sud je imao u vidu izvod iz kaznene evidencije prema kojoj je apelant već dva puta osuđivan pravosnažnim presudama za isto krivično djelo (2014. godine) i krivično djelo iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZ (2015. godine) i da su predmetne osude brisane iz kaznene evidencije. Također je izvršen uvid u prekršajnu evidenciju na osnovu koje je utvrđeno da je apelantu 13 puta izrečena prekršajna sankcija zbog povreda propisa o sigurnosti saobraćaja na putevima. Iz navedenog je Općinski sud zaključio da je apelant sklon kršenju propisa o sigurnosti saobraćaja i da je već jednom osuđen za istu vrstu krivičnog djela koje je počinjeno na sličan način (udario vozilom tri pješaka na pješačkom prelazu) u kome je uvjetna osuda brisana iz kaznene evidencije. S obzirom na to da se u okolnostima konkretnog slučaja apelant sumnjiči za izvršenje krivičnog djela teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja koje je izvršeno grubim kršenjem odredbi Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima BiH, te da prethodno izrečene krivične i prekršajne sankcije na apelanta nisu preventivno utjecale da ne čini krivična djela i prekršaje iz oblasti sigurnosti saobraćaja, Općinski sud je zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao ponoviti krivično djelo iste vrste. Također je ocijenjeno da se niti jednom drugom mjerom ne bi postigla svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.

8. Vijeće Općinskog suda je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora, donio Rješenje broj 43 0 K 179351 19 Kv od 13. decembra 2019. godine kojim je žalba odbijena i potvrđeno rješenje od 12. decembra 2019. godine. Nakon što je prvostepeno rješenje ispitano u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, vijeće je zaključilo da je žalba neosnovana. U prilog takvom stavu je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor prema kome se pri određivanju pritvora nisu mogle uzeti u obzir njegove ranije osude koje su brisane iz kaznene evidencije, kao i prekršaji izrečeni zbog nedopuštenog parkiranja ili nevezivanja pojasa. Vijeće Općinskog suda je obrazložilo da bi navedeni prigovor mogao doći u obzir prilikom odluke o sankciji, ali da se kod odluke o pritvoru navedene činjenice ne mogu zanemariti jer u svojoj ukupnosti predstavljaju opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Pri tome je vijeće imalo u vidu informaciju Kantonalne bolnice Zenica od 30. augusta 2017. godine prema kojoj je apelant nakon otpusta iz zdravstvene ustanove bio u obavezi da se javi nadležnom organu za unutrašnje poslove radi provjere važenja vozačke dozvole zbog upotrebe psihofarmatika, te ocjene sposobnosti za daljnje upravljanje vozilom, što nikada nije učinio, već je nastavio s upravljanjem vozila. Sve navedeno, prema mišljenju vijeća Općinskog suda, ukazuje da je mjera pritvora prema apelantu jedina moguća mjera u konkretnoj situaciji jer se samo na taj način može onemogućiti ponavljanje istog djela.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodima apelacije suštinski je ukazano da je apelantu pritvor nezakonito određen jer su pri ocjeni postojanja posebnih uvjeta za mjeru pritvora cijenjene presude koje su brisane iz kaznene evidencije. b)Odgovor na apelaciju

10. Tužilaštvo je navelo da apelacija u ovoj fazi postupka ne može pokrenuti pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, ali da pokreće pitanje u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost, pa je s aspekta tog prava dat detaljan odgovor. U tom kontekstu je navedeno da je apelacija neosnovana jer ranija apelantova osuđivanost prema kaznenoj evidenciji koja je brisana nije bila razlog za određivanje pritvora apelantu, kako je i obrazloženo u osporenim rješenjima. Ključni razlog se tiče dokaza pribavljenog od Kantonalne bolnice Zenica iz kojeg proizlazi da je apelant, počevši od 30. augusta 2017. godine, nakon otpusta iz zdravstvene ustanove bio u obavezi da se javi nadležnom organu radi provjere važenja vozačke dozvole i sposobnosti upravljanja motornim vozilom zbog upotrebe psihofarmatika, a da to evidentno nije učinio. Osim toga, iz dokaza koje je sud imao u vidu pri određivanju pritvora proizlazi da je apelant 13 puta prekršajno kažnjen zbog povreda propisa o sigurnosti saobraćaja iz čega je proistekao zaključak o apelantovoj sklonosti kršenju tih propisa i bojazni od ponavljanja djela. Uz odgovor je dostavljan izvještaj JU Zavod za medicinu rada od 24. januara 2020. godine sačinjen po zahtjevu Tužilaštva na okolnost prisustva opojnih droga i ostalih sredstava ovisnosti kod apelanta. Neosnovanim su stoga ocijenjeni i navodi o apelantovom nezakonitom zadržavanju u pritvoru.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

(…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, (…)

12. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 332. stav (1) Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

Član 336. stav (3) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (3) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 179351 19 Kv od 13. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelacijom je ukazano na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da je apelant osporenim rješenjima o određivanju pritvora lišen slobode, proizlazi da se suština njegovog zahtjeva odnosi na zaštitu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacije i osporenih rješenja na osnovu kojih je apelant lišen slobode, te okolnost da Ustavni sud shodno pravilu iura novit curia nije ograničen niti vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, u konkretnom slučaju ispitati da li je lišavanje slobode bilo u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

19. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

20. Apelant smatra da je mjera pritvora nezakonita jer, prema njegovom mišljenju, unatoč postojanju osnovane sumnje u počinjenje krivičnog djela koja nije bila sporna, u okolnostima konkretnog slučaja nisu postojale naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo kao poseban pritvorski razlog.

21. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora se ocjenjuje na osnovu domaćeg zakona jer mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

23. Imajući u vidu da apelant ne dovodi u pitanje osnovanu sumnju, Ustavni sud postojanje osnovane sumnje neće ni razmatrati. U skladu s navedenim, Ustavni sud će razmotriti apelantove tvrdnje da su osporena rješenja arbitrarna jer ne postoji konkretizacija posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

24. U vezi s postojanjem opasnosti od ponovnog počinjenja krivičnog djela kao posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).

25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225).

26. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje pritvora apelantu i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a budući da su pored postojanja osnovane sumnje cijenjene naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se apelant tereti. U tom pravcu su cijenjeni svi prikupljeni dokazi kojima je utvrđena osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo teškog djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja u vezi s apelantovom ranijom osudom za isto krivično djelo koja zbog brisanja iz kaznene evidencije nije uzeta u obzir. Međutim, sud je imao u vidu apelantovu prekršajnu evidenciju, i to 13 puta zbog povrede propisa o sigurnosti saobraćaja, te izvještaj Kantonalne bolnice Zenica kojim mu je pri otpustu (august 2017. godine) preporučena provjera sposobnosti upravljanja vozilom zbog upotrebe psihofarmatika. Iz svih navedenih razloga potkrijepljenih materijalnim dokazima Općinski sud je zaključio da je apelant sklon kršenju propisa iz oblasti sigurnosti saobraćaja, da izrečene prekršajne sankcije na apelanta nisu preventivno utjecale da ne čini krivična djela, te da sve skupa predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao ponoviti krivično djelo.

27. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te da su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo zasnovali na naročitim okolnostima, koje nisu uopćene i apstraktne, a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta za određivanje blažih mjera od pritvora.

28. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud, pored osnovane sumnje kao općeg elementa za određivanje pritvora, naveo jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a zbog kojih je apelantu određen pritvor.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4962/19 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio