Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4076/19 ("EUROCAR" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4076/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4076/19, rješavajući apelaciju "EUROCAR" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "EUROCAR" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 144151 17 Rev od 16. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 144151 15 Pž od 9.

juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 144151 12 Ps od 18. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "EUROCAR" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Gorčić advokat iz Sarajeva, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 144151 17 Rev od 16. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 144151 15 Pž od 9. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 144151 12 Ps od 18. decembra 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Prerada i promet mlijeka d.d. Tuzla) isplati dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužitelj da apelantu isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na ime izgubljene zarade za 2010., 2011. i 2012. godinu te na ime pričinjene štete, sve iz ugovora o kupoprodaji broj 07/07/A od 12. oktobra 2007. godine, Aneksa I ugovora od 12. novembra 2007. godine, Aneksa II ugovora od 3. jula 2008. godine i Aneksa III ugovora od 1. septembra 2009. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu iz kojeg je apelant ostao dužan tužitelju za isporučenu mu robu utuženi iznos. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da osnovano tužitelj potražuje od apelanta isplatu iznosa od 42.908,12 KM za isporučenu robu, jer apelantova obaveza proizlazi iz čl. 17., 454. i 516. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao (čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku) da je došlo do nastupanja okolnosti koje prema odredbama materijalnog prava stvaraju krivnju tužitelja za štetu a niti za izgubljenu dobit, kako to propisuju čl. 154. i 155. u vezi s članom 189. Zakona o obligacionim odnosima, kao ni istaknutu činjenicu da je šteta nastala kao rezultat radnji tužitelja. Naime, Vrhovni sud je naveo, imajući u vidu da su parnične stranke 2. marta 2012. godine zaključile Protokol o zatvaranju duga i o daljnjoj poslovnoj saradnji, da apelant nije dokazao da je tužitelj jednostrano krajem 2009. godine prestao da mu isporučuje robu po osnovu kuporodajnog ugovora iz 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da apelant nije izveo dovoljno relevantnih dokaza iz kojih bi nesumnjivo proizilazila odgovornost tužitelja za nastalu štetu, te da nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kao i iskaz vještaka na glavnoj raspravi nije davao dovoljno uporišta za zaključak o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov protivtužbeni zahtjev, zbog čega je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno cijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „je sud propustio da utvrdi da je tužitelj od decembra 2009. godine počeo sa neizvršavanjem svojih obaveza prema apelantu i da je upravo od ovog trenutka i razloga došlo do poremećaja u izvršavanju ugovornih obaveza sa obje strane, da je tužitelj prvo počeo sa neizvršavanjem svojih ugovornih obaveza, a što je dalje prouzrokovalo štetu apelantu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4076/19 ("EUROCAR" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio