Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2724/19 (B. I.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2724/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2724/19, rješavajući apelaciju Boška Ikonića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boško Ikonić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Mal 003533 19 Gž od 15. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Ikonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Mal 003533 19 Gž od 15. travnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (Radio televizija Republike Srpske) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je tužitelj kao tražitelj izvršenja protiv apelanta kao izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (izvoda iz poslovnih knjiga) radi naplate duga u određenom novčanom iznosu. Apelant je blagovremeno uložio prigovor na rješenje o izvršenju, te je postupak nastavljen po odredbama parničnog postupka (u skladu s čl. 50. Zakona o izvršnom postupku), a prigovor se smatrao odgovorom na tužbu kojim apelant osporava cjelokupno potraživanje. Prvostupanjski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj u skladu s odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno sud je prihvatio Izvod iz poslovnih knjiga kao vjerodostojan dokaz kako u pogledu forme tako i u pogledu istinitosti sadržaja, dajući mu značaj vjerodostojne isprave, koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje u skladu s čl. 132. st. 1. ZPP.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je izvod iz poslovnih knjiga vjerodostojna isprava. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud pravilno obvezao apelanta da plati spornu taksu, a temeljem odredbe člana 17. stav 1. Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu BiH, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu čl. 38. st. 2. Zakona o Radio televiziji Republike Srpske, a kojim je propisano da je svako domaćinstvo i pravno lice na teritoriji Bosne i Hercegovine koji posjeduju radio ili televizijski prijemnik dužno da plaća mjesečnu taksu za posjedovanje tog prijemnika. Također, da je čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o Radio televiziji Republike Srpske propisano da jedna osoba u svakom domaćinstvu i svako registrirana pravna osoba u Bosni i Hercegovini imaju radio ili televizijski prijemnik, te da se ta pretpostavka može osporiti pismenom izjavom nositelja domaćinstva, odnosno ovlaštene osobe za zastupanje tog pravne osobe. Budući da apelant nije dokazao da je predmetnu izjavu ikada dostavio tužitelju, Okružni sud je naveo da prvostupanjski sud, pri donošenju pobijane odluke, nije pogrešno primijenio materijalno pravo. Konačno, Okružni sud je naveo da u skladu s čl. 39. Zakona o Radio televiziji Republike Srpske tužitelj vrši naplatu RTV takse na teritoriji Republike Srpske, a naplatu može vršiti putem vlastitih službi ili na ugovornoj osnovi taj posao povjeriti drugim pravnim licima (javna poduzeća, agencije i sl.). Kako je u konkretnom slučaju, u spornom periodu, za tužitelja taj posao obavljao Telekom RS, Okružni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da je tužitelj ustupanjem podataka drugoj pravnoj osobi, prekršio norme Zakona o zaštiti ličnih podataka.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud pogrešno primijenio odredbu čl. 29. st. 2. Zakona o izvršnom postupku RS iz 2007. godine kojom nigdje nije bilo propisano da se izvod iz poslovnih knjiga javnih televizijskih servisa smatra vjerodostojnom ispravom. Naime, apelant ističe da je drugostupanjski sud donio odluku suprotno odluci Ustavnog suda broj AP-3742/08 od 29. travnja 2009. godine (na koju se on pozivao tijekom postupka), smatrajući da se radi o identičnoj situaciji. Nadalje, apelant je istakao da mu nikad nisu ispostavljeni računi, a zaključak Okružnog suda da je naplatu RTV takse u spornom periodu za tužitelja po ugovorenoj osnovi obavljao Telekom RS, nije ničim dokazan niti u spisu postoji ugovor kao dokaz ove izjave koju čak ni prvostupanjska presuda nigdje ne navodi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je odluka Okružnog suda donesena suprotno Odluci o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3742/08, Ustavni sud ukazuje na zauzeti stav u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2164/11 od 8. svibnja 2014. godine, točka 32., u kojoj je navedeno da: „Ustavni sud opaža kako su osporene odluke donesene u parničnome postupku po pravilima parničnoga postupka, a ne po pravilima izvršnoga postupka, kako je to slučaj u predmetu AP 1933/08, na koji se apelant pozvao (u toj svojoj odluci Ustavni sud se pozvao na svoju raniju praksu zauzetu u predmetu broj AP 3742/08). Stoga, Ustavni sud smatra kako stav koji je ovaj sud zauzeo u navedenome predmetu nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime u konkretnom je slučaju tužitelj kao tražitelj izvršenja u izvršnome postupku podnio prijedlog za dozvolu ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, koji je prvostupanjski sud dozvolio rješenjem o ovrsi. Međutim, apelant je protiv toga rješenja o ovrsi podnio prigovor, nakon čega je sud donio zaključak kojim je odgodio ovrhu te odredio da se prijedlog za ovrhu ima smatrati tužbom, a da će se postupak nastaviti po pravilima parničnoga postupka“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2724/19 (B. I.) | Sudska praksa | Aktio