Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5231/18 (B. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5231/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-5231/18, rješavajući apelaciju Bejde Bećirbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bejda Bećirbašić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 270130 14 Rsž od 11. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bejda Bećirbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 270130 14 Rsž od 11. jula 2018. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbeni zahtjev radi potraživanja iz radnog odnosa (vrijednost spora 20.467,76 KM) protiv tuženog (JU OŠ „Nafija Sarajlić“ Sarajevo).
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 270130 12 Rs od 23. maja 2014. godine obavezan je tuženi da apelantici za određeni period na ime razlike manje isplaćenih plata isplati iznos od 1.252,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj za određeni period obračuna i uplati doprinose za PIO osiguranje u iznosu od 417,59 KM. Tuženi je, takođe, obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.318,00 KM.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u toku postupka punomoćnik apelantice povukao dio tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanje razlike na ime neisplaćenih plata u iznosu od 10.707,76 KM, minulog rada u iznosu od 1.800,00 KM, regresa u iznosu od 1.800,00 KM, toplog obroka u iznosu od 720,00 KM, te doprinosa za PIO u iznosu od 1.440,00 KM, čemu se punomoćnik tužene nije protivio. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu člana 386. stav 1. i 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), a koji se sastoje od troškova punomoćnika apelantice za sastav tužbe u iznosu od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu od 24. septembra 2012.godine u iznosu od 240,00 KM, za pristup punomoćnika apelantice na ročište za glavnu raspravu od 23. januara 2013. godine u iznosu od 60,00 KM, za pristup punomoćnika apelantice na ročište za glavnu raspravu od 21. maja 2013. godine u iznosu od 60,00 KM, za pristup punomoćnika apelantice na ročište za glavnu raspravu od 28. oktobra 2013. godine u iznosu od 60,00 KM, za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 20. januara 2014. godine u iznosu od 240,00 KM, sve uvećano za 17% PDV-a u iznosu od 153,00 KM, kao i za troškove vještačenja u iznosu od 265,00 KM, a što sve ukupno iznosi 1.318,00 KM.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 270130 14 Rsž od 11. jula 2018. godine (vrijednost spora 20.467,76 KM) uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike manje isplaćenih plata u iznosu od 1.252,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Ujedno je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.580,20 KM.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan, što je detaljno obrazložio, a između ostalog je naveo da je odluku o troškovima donio na osnovu člana 386. stav 2. ZPP, te je tuženom dosudio ukupan iznos od 3.580,20 KM, koji se odnosi na zastupanje tuženog po advokatu, i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 720,00 KM, za zastupanja na pripremnom ročištu dana 24. septembra 2012. godine i glavnoj raspravi dana 20. januara 2014. godine iznose od po 720,00 KM, za zastupanje na ročište od 23. januara 2013. godine (25%AT) iznos od 180,00 KM i 720,00 KM za sastav žalbe, što iznosi 3.060,00 KM, plus PDV 17% (520,20 KM), što ukupno iznosi 3.580,20 KM.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica osporava odluku o troškovima postupka i navodi da je drugostepeni sud izmijenio vrijednost spora od 1.252,80 KM na način da je vrijednost spora utvrdio u iznosu od 20.467,76 KM i zbog toga je obavezao na troškove postupka koji su puno veći od stvarne vrijednosti spora.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević