Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2582/18 (M. G. i M. G.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2582/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2582/18, rješavajući apelacije Marijane Glavaš i Mire Glavaš, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Marijane Glavaš i Mire Glavaš podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 039284 17 Gž od 9. siječnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 039284 15 P od 10. listopada 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marijana Glavaš i Mira Glavaš (u daljnjem tekstu: apelantice, odnosno apelantica Marijana i apelantica Mira), obje iz Drinovaca – Grude, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijele su 4. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 039284 17 Gž od 9. siječnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 039284 15 P od 10. listopada 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2582/18.
2. Apelantice su posredstvom istog odvjetnika 22. svibnja 2018. godine podnijele još jednu apelaciju Ustavnom sudu kojom su osporile iste presude redovnih sudova kao u prethodnoj točki ove odluke. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 2928/18.
3. Apelantice su posredstvom istog odvjetnika 10. veljače 2019. godine podnijele još jednu apelaciju Ustavnom sudu kojom su, zapravo, dopunile već podnesene apelacije Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 039284 18 Rev od 6. prosinca 2018. godine, koje su ishodile tijekom trajanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelacija je zavedena pod brojem AP 596/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Kako su iste apelantice podnijele apelacije kojima se osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2582/18, AP 2928/18 i AP 596/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2582/18.
5. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i zakonskog zastupnika tuženog Zapadno-hercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. listopada 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
6. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 22. listopada do 17. prosinca 2019. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelantice (kćerka i majka) 14. listopada 2015. godine pokrenule su predmetni parnični postupak protiv tuženog radi naknade štete (materijalne i nematerijalne) zajedno s kamatama i troškovima postupka.
9. Općinski sud je Presudom broj 64 0 P 039284 15 P od 10. listopada 2016. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantica, odlučivši da svaka strana snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u toč. od I. do IV. izreke presude).
10. Nakon provedenog postupka, ocjenom provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, uključujući i nalaze i mišljenja vještaka različitih struka, saslušavanjem svjedoka), u smislu članka
8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da među parničnim strankama nije sporno da su 5. lipnja 2013. godine djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova KHZ Ljubuški (u daljnjem tekstu: MUP) oduzeli vozilo (Reno Clio, godište 1997, u daljnjem tekstu: sporno vozilo) u vlasništvu apelantice Marijane, za što je izdana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta PU Ljubuški od 5. lipnja 2013. godine. Tijekom postupka nije bilo sporno ni da su djelatnici MUP-a postupali po naredbi nadležnog Tužiteljstva i Suda BiH u sklopu akcije pod nazivom „Meteor“ s ciljem dodatnih saznanja o kriminalnim aktivnostima osobe M. Š. (koji je sporno vozilo prodao apelantici Marijani) u svezi s krivotvorenjem brojeva šasije ili dokumentacije u svezi sa spornim vozilom. Među parničnim strankama nije sporno ni da je sporno vozilo 14. kolovoza 2015. godine vraćeno apelantici Marijani, za što joj je dana potvrda, te da je sporno vozilo od dana oduzimanja do dana vraćanja čuvano u sabirnom centru vozila MUP-a Bučine u Ljubuškom.
11. Ono što je za parnične stranke bilo sporno, prema ocjeni Općinskog suda, jeste pitanje je li na spornom vozilu za vrijeme čuvanja u sabirnom centru nastala materijalna šteta zbog neadekvatnog čuvanja spornog vozila od strane nadležnih tijela, potom je li za štetu odgovoran tuženi, kao i utemeljenost tužbenih zahtjeva po točkama kao u izreci presude, te pitanje visine postavljenog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to članak 154. stavak (1), te čl., 155. i 158., odredbe Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), i to čl. 79. i 88., te odredbe kantonalnog Zakona o policijskim službenicima, i to članak 121. stavak 1. koje je taj sud citirao.
12. Potom je Općinski sud naveo da da bi se moglo govoriti o odgovornosti u konkretnom slučaju tuženog za štetu koja je prouzročena radom njegovog organa potrebno je utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog, odnosno postoji li šteta, postoji li krivica u postupanju nadležnih organa, kao i uzročna veza između štete i poduzete radnje. Shodno činjeničnom utvrđenju sporno vozilo je oduzeto za potrebe postupka koji je proveden po proceduri koju propisuje materijalni zakon (ZKP i Zakon o policijskim službenicima) u okviru kojeg je sporno vozilo privremeno oduzeto i smješteno po nalogu suda u službeni sabirni centar koji se nalazi u mjestu Bučine, općina Ljubuški. Kako tijekom postupka nisu dostavljeni dokazi da je postupanje nadležnih organa prilikom oduzimanja, skladištenja i vraćanja spornog vozila bilo nezakonito, takve okolnosti, kako je naveo Općinski sud, ne predstavljaju osnovu za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Shodno tome, Općinski sud je odbio zahtjeve apelantica pod točkama od II. do IV. tužbenog zahtjeva kojim apelantica Marijana potražuje štetu na ime najma taksi-vozila (točka II.), potom apelantica Mira materijalnu štetu nastalu zaduženjem po ugovoru o kreditu (radi kupovine drugog vozila) (točka III.), te nematerijalnu štetu koju potražuju obje apelantice (točka IV.).
13. Međutim, kako je naveo Općinski sud, nezakoniti rad nadležnih organa u smislu neadekvatnog smještaja spornog vozila mogao bi biti osnova za naknadu materijalne štete na vozilu u slučaju postojanja uzročne veze između štetnih radnji i posljedica. U svezi s tim Općinski sud je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke iz kojeg je proizašlo da su na spornom vozilu nastala značajna oštećenja prilikom skladištenja, što je vidljivo po laku vozila, te je vještak u nalazu nabrojao sve popravke koje bi na spornom vozilu trebalo izvršiti (spojler branika, reflektor, obloga brisača, ručica brisača, metlica brisača, obloga branika, stražnje svjetlo, akumulator, pneumatici, filter zraka goriva i ulja i ulje motora, unutarnje pranje vozila i lakiranje) i da totalna šteta na vozilu iznosi 2.111,30 KM. Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke kao stručan, te mu je poklonio vjeru.
14. Iz drugih provedenih dokaza (iskaza uposlenika sabirnog centra Bučine, te dopisa MUP-a) proizašlo je, između ostalog, da je prostor u kojem se skladište oduzeta vozila ograđen žicom, da nije natkriven, da se prilikom smještaja vozila pravi zapisnik i izdaje potvrda o preuzimanju vozila, da se oduzeta vozila samo skladište, te da se tijekom skladištenja ne vrše tehnički pregledi vozila, niti se vozila stavljaju u pogon i da se sa svim oduzetim vozilima postupa isto. Proizašlo je također da vlasnici vozila prilikom preuzimanja privremeno oduzetog vozila na potvrdi o preuzimanju imaju mogućnost iznijeti sve primjedbe u svezi sa stanjem vozila, a da to apelantica Marijana nije učinila, već je sporno vozilo preuzela bez primjedbi.
15. Iz iskaza apelantice Marijane proizašlo je da je sporno vozilo prilikom preuzimanja bilo u katastrofalnom stanju, da joj osoba, čije ime joj nije poznato, od koje je preuzela sporno vozilo, nije dopustila napisati bilo kakvu primjedbu, već joj je rekla da ukoliko potpiše potvrdu na kojoj je naznačeno da vozilo preuzima u istom stanju u kojem se nalazilo prilikom oduzimanja, može zvati šlep službu i odvesti vozilo, a u suprotnom će morati platiti ležarinu vozila u sabirnom centru, pa je iz tih razloga odlučila potpisati potvrdu bez primjedbi, nakon čega je pozvala šlep službu i odvezla sporno vozilo.
16. Iz potvrde o vraćanju spornog vozila proizlazi da je sporno vozilo s dokumentacijom i ključem vraćeno apelantici Marijani te da u rubrici napomene nisu naznačene nikakve primjedbe.
17. Općinski sud je naveo da je iskazima saslušanih svjedoka, odnosno uposlenika sabirnog centra Bučine poklonio punu vjeru jer oni nisu proturječni jedan drugom, kao ni pismenim ispravama koje su provedene kao dokazi (dopis MUP-a i potvrda o vraćanju vozila). Zbog navedenog, Općinski sud nije mogao prihvatiti iskaz apelantice Marijane u dijelu u kojem je navela da joj službene osobe nisu dopustile da upiše primjedbe prilikom preuzimanja vozila zato što se radi o iskazu stranke zainteresirane za ishod postupka te što je takav iskaz u tom dijelu suprotan drugim provedenim dokazima. Općinski sud je potom naglasio da iz dopisa MUP-a, te iskaza uposlenika centra Bučine proizlazi da se sva vozila centra čuvaju na ograđenom, nenatkrivenom prostoru, da uposlenici centra nisu dužni servisirati vozila i da je na isti način postupano i sa spornim vozilom.
18. Prema ocjeni Općinskog suda, svi nabrojani dijelovi za zamjenu iz nalaza vještaka, kao i oštećenje laka na spornom vozilu, za koji sud prihvaća da je nastao boravkom spornog vozila na otvorenom u razdoblju duljem od dvije godine, nisu rezultat niti krajnje nepažnje, a niti namjere djelatnika MUP-a, te s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja taj sud smatra da je sa spornim vozilom postupano u skladu s načelima dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu da su djelatnici sabirnog centra u Bučini zaduženi velikim brojem oduzetih vozila (300–350) koja se čuvaju na posebno ograđenom otvorenom prostoru pod nadzorom djelatnika centra. Općinski sud je još naveo da je notorna činjenica da tuženi ne raspolože ni minimalnim kako tehničkim tako ni kadrovskim kapacitetima za tu vrstu poslova koja bi se odnosila na oduzeta vozila, a niti bilo koji zakon propisuje da bi tuženi trebao raspolagati takvim kapacitetima i biti u obvezi tretirati oduzeta vozila na način kako to apelantice iznose u tužbi.
19. Općinski sud je također naveo da smatra da su dijelovi koje je bilo nužno zamijeniti, prema nalazu vještaka strojarske struke, kako bi se sporno vozilo stavilo u pogon, uglavnom dijelovi koji bi se u slučaju da vozilo nije oduzeto zbog njegove starosti (18 godina u momentu preuzimanja) morali svakako zamijeniti da bi automobil i dalje bio tehnički ispravan i kao takav služio svojoj svrsi.
20. Općinski sud je prilikom odlučenja cijenio da apelantica Marijana nije dostavila niti jedan materijalni dokaz da je u razdoblju skladištenja spornog vozila tražila da se sporno vozilo adekvatno smjesti u odnosu na negativan utjecaj atmosferskih prilika, niti je stavila bilo kakve primjedbe prilikom preuzimanja spornog vozila.
21. Prema općim načelima odgovornosti za štetu je nužno postojanje pravnog odnosa, štetna radnja, krivnja, uzročna veza, te postojanje štete, a ako nedostaje jedan od njih, odgovornost za štetu ne postoji. U konkretnom slučaju apelantice nisu dokazale krivnju tuženog, njegov nezakonit rad, niti uzročnu vezu, pa je shodno tome odbijen i dio tužbenog zahtjeva pod točkom I. primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP).
22. Kantonalni sud je, ispitujući žalbu apelantica, donio Presudu broj 64 0 P 039284 17 Gž od 9. siječnja 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Prema stajalištu Kantonalnog suda prvostupanjski sud je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza točno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke donoseći na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge koje taj sud u cijelosti prihvaća. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda pojasnivši da iz nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke proizlazi da su dijelovi koje je bilo nužno zamijeniti kod preuzimanja spornog vozila, da bi se moglo staviti u pogon, dijelovi koji bi se svakako zbog starosti morali zamijeniti i da vozilo nije bilo oduzeto. Shodno tome, i prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi se prema spornom vozilu ponašao kao dobar domaćin i privrednik, pri čemu apelantica Marijana prilikom preuzimanja spornog vozila nije navela da ima bilo kakvih primjedbi u svezi sa spornim vozilom, pa je prvostupanjski sud, suprotno neutemeljenim prigovorima žalbe, pravilno odlučio da odbije tužbene zahtjeve apelantica budući da apelantice nisu dokazale osnovu tužbenih zahtjeva.
23. Kantonalni sud je potom istaknuo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud, za razliku od neutemeljenih žalbenih prigovora, cijenio sve provedene dokaze shodno članku 8. ZPP, pa su neutemeljeni prigovori žalbe vezani za proizvoljnu primjenu navedenog članka ZPP. Neutemeljenim su ocijenjeni i prigovori žalbe u svezi s povredom članka 191. stavak (4) ZPP zato što obrazloženje pobijane odluke sve ono što citirana odredba propisuje.
24. Odlučujući o reviziji apelantica izjavljenoj protiv drugostupanjske presude Vrhovni sud je Rješenjem broj 64 0 P 039284 18 Rev od 6. prosinca 2018. godine reviziju odbacio. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije u smislu članka 237. stavak (2) ZPP u konkretnom slučaju nije ostvaren.
25. U svezi s pozivanjem na dopuštenost revizije primjenom stavka (3) članka 237. ZPP Vrhovni sud je naveo da iz pravnog pitanja koje se postavlja, ali i navoda revizije, proizlazi da apelantice drugostupanjsku presudu pobijaju zbog povrede odredbi parničnog postupka prilikom ocjene dokaza, odnosno ocjene žalbenih navoda, te zbog primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, pri čemu se u reviziji ne navode razlozi zbog kojih apelantice smatraju da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i jednakopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to predviđeno člankom 237. stavak (5) ZPP. Zbog navedenog, kako je pojasnio Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti da bi revizijski sud mogao ocijeniti je li odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, odnosno da postoje razlozi za dopuštenost iznimne revizije koje predviđa odredba članka 237. stavak (4) ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelantice navodima apelacija gotovo identičnog sadržaja osporavaju presude redovnih sudova (Kantonalnog i Općinskog suda) tvrdeći da su njima povrijeđena njihova prava iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantice kršenje navedenih prava vide u povredi odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što su ujedno razlozi zbog kojih su apelantice i izjavile žalbu. Međutim, kako apelantice tvrde, Kantonalni sud je samo odbio žalbu, pri čemu nije cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, što je suprotno članku 231. ZPP. Unatoč činjenici da su apelantice dokazale i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva (iz nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke je proizašlo da je na spornom vozilu nastala značajna šteta prilikom skladištenja), redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev. Povreda postupka od strane prvostupanjskog suda učinjena je zbog činjenice da taj sud nije s dužnom pažnjom i pozorno analizirao dokazni supstrat. Navodi apelantice Marijane nisu podvrgnuti analizi ni pravnoj kritici, a iz obrazloženja prvostupanjske presude nesporno je da prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo cijenio dokaze kako to nalaže članak 8. ZPP, a što drugostupanjski sud u žalbi nije ispitao.
27. Apelantice dalje napominju da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je apelantica Marijana 100 % invalid, te da je tuženom trebalo dulje od dvije godine da izvještači sporno vozilo, pri čemu se pitaju što je tuženi poduzeo da se ubrza povratak i vještačenje na spornom vozilu, a to su pitanja koja su dovela do uzrokovanja štete apelanticama shodno ZOO. Prema tvrdnjama apelantica, kada bi se i uzelo da je opravdano rezoniranje redovnih sudova da bi se zbog starosti spornog vozila dijelovi koje je naveo vještak trebali svakako zamijeniti, redovni sudovi ispuštaju iz vida da je sporno vozilo prilikom izuzimanja bilo u voznom stanju i potpuno ispravno i da je tako dugo ležalo u sabirnom centru MUP-a i da apelantici Marijani nije bilo dostupno, te su dijelovi spornog auta propali neadekvatnim skladištenjem, a ne korištenjem od strane apelantice Marijane. Apelantice smatraju da je šteta nastala zbog neadekvatnog skladištenja spornog vozila od strane tijela tuženog, za koju štetu odgovara tuženi na temelju odredbi ZOO, i to čl. 154., 185., te čl. od 712. do 721., koje redovni sudovi potpuno ignoriraju. Činjenica da je šteta nastala uslijed neadekvatnog skladištenja ukazuje da ostavoprimac nije automobil čuvao kao svoj vlastiti, odnosno kao dobar privrednik ili domaćin, slijedom čega je, zbog nebrige ostavoprimca o načinu čuvanja spornog vozila, vozilo oštećeno (članak 714. stavak 3. i članak 206. ZOO). U svezi s tim navodima apelantice su se pozvale na stajalište Županijskog suda u Varaždinu izraženo u Presudi broj Gž- 1083/06-2 od 5. rujna 2006. godine, iscrpno citirajući dio iz presude tog suda.
28. Kršenje prava na imovinu apelantice vide u proizvoljnoj primjeni i tumačenju prava, naročito u svjetlu činjenice da se radi o osobi koja se ne može brinuti sama za svoje potrebe jer joj je potrebna zaštita i kada se takva osoba izlaže dodatnim troškovima.
29. Kršenje prava na život obrazlaže se načinom na koji je izvršeno nezakonito nasilje u smislu bezobzirnog i okrutnog postupanja s osobom koja je 100 % invalid (apelantica Marijana), da se radi o mlađoj osobi, pa se iz tih razloga mogla upisati samo zabrana raspolaganja, a ne i oduzimanje vozila, čime bi se ispunila svrha, a i izbjegla osuda okruženja, čime je dodatno narušen psihički i fizički integritet apelantica.
b) Odgovor na apelaciju
30. Kantonalni i Općinski sud su u odgovoru na apelacije naveli da su izneseni prigovori neutemeljeni, da oni i dalje ostaju pri razlozima danim u obrazloženju osporenih presuda, uz prijedlog da se apelacije odbiju kao neutemeljene.
31. Zakonski zastupnik tuženog je u odgovoru naveo da redovni sudovi svojim odlukama nisu prekršili prava apelantica na koja se neutemeljeno pozivaju u apelacijama, predloživši da se apelacije odbiju kao neutemeljene.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
PROUZROKOVANJE ŠTETE
Odsek 1.
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
ODGOVORNOST PO OSNOVU KRIVICE
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Glava XVI.
OSTAVA
ODELJAK 1.
O ostavi uopšte Odsek 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 712.
(1)Ugovorom o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio.
(2)Predmet ostave mogu biti samo pokretne stvari.
Odsek 2.
OBAVEZE OSTAVOPRIMCA
Obaveze čuvanja i obaveštavanja Član 714.
(1)Ostavoprimac je dužan čuvati stvar kao svoju sopstvenu, a ako je ostava uz naknadu, kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin.
(2)Ako su ugovoreni mesto ili način čuvanja stvari, ostavoprimac ih može promeniti samo ako to zahtevaju promenjene okolnosti, inače odgovara i za slučajnu propast ili slučajno oštećenje stvari.
(3)O svim promenama koje bi primetio na stvari i o opasnostima da budu oštećene na ma koji način ostavoprimac je dužan obavestiti ostavodavca.
34. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 2. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine Članak 79.
Nalog o oduzimanju predmeta (1)Predmeti koji se po KZ FBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku privremeno će se oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
(2)Nalog o oduzimanju predmeta izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužitelja.
(3)Nalog o privremenom oduzimanju predmeta sadrži: naziv suda, pravni temelj za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.
(4)Predmete oduzima ovlaštena službena osoba na temelju izdanog naloga.
(5)Tko drži takve predmete, dužan ih je predati po nalogu suda. Osoba koja ih odbije predati, može biti kažnjena do 50.000 KM, a u slučaju daljeg odbijanja
- može biti zatvorena. Zatvor traje do predaje predmeta ili do okončanja kaznenog postupka, a najdulje 90 dana. Na isti će se način postupiti prema službenoj ili odgovornoj osobi u državnom tijelu ili pravnoj osobi.
(6)Odredbe stavka 5. ovoga članka, odnose se i na podatke pohranjene u elektroničkom računalu ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka.
Pri njihovom pribavljanju posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka.
(7)O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naložen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.
(8)Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.
(9)Mjere iz st. 5. i 6. ovoga članka, ne mogu se primijeniti prema osumnjičeniku odnosno optuženiku niti osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.
Članak 88.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (1)Predmeti koji su tijekom kaznenog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku odnosno držatelju, kada tijekom postupka postane bjelodano kako njihovo zadržavanje nije sukladno članku 79. ovoga Zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (članak 412).
(2)O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužitelja i to u roku od najkasnije 15 dana.
35. Zakon o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ br. 8/07, 16/07, 13/08, 17/08, 12/15 i 4/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ br. 8/07, 16/07 i 13/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 23.
Postupanje s oduzetim predmetima (1) Kada, s obzirom na karakteristike predmeta, čuvanje privremeno oduzetih predmeta u prostorijama policijskoga tijela nije moguće, ili je povezano s znatnim poteškoćama, privremeno oduzeti predmeti mogu se pohraniti ili osigurati na odgovarajući način sve dok mjerodavno tijelo ne donese odgovarajuću odluku.
(2) Kada razlozi za privremeno oduzimanje predmeta prestanu postojati privremeno oduzeti predmeti bit će vraćeni osobi od koje su bili oduzeti, ukoliko nije drugačije određeno zakonom ili odlukom mjerodavnog tijela.
Članak 121.
Odgovornost Kantona za štetu (1) Sukladno zakonu, Kanton je odgovoran za štetu pričinjenu fizičkim i pravnim osobama kao rezultat postupanja policijskih službenika u izvršenju ili vezano za izvršenje zadataka policijskoga tijela.
(2) Kanton ima pravo zahtijevati od policijskog službenika za kojeg se utvrdi da je odgovoran za štetu iz stavka 1. ovoga članka da naknadi iznos isplaćen trećim osobama, ako je prouzročena šteta posljedica njegove grube nepažnje ili namjere ili neovlaštenih radnji ili postupaka.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 039284 17 Gž od 9. siječnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Naime, rješenjem Vrhovnog suda od 6. prosinca 2018. godine odbačena je revizija apelantica (rješenje su primile 8. veljače 2019. godine), a što proizlazi iz apelacije broj AP 596/19 koju su apelantice pravodobno podnijele 10. veljače 2019. godine. Potom, osporenu odluku Kantonalnog suda (konačna odluka u ovom predmetu), koju apelantice osporavaju predmetnim apelacijama, punomoćnik apelantica je primio 23. ožujka 2018. godine, a apelacije br. AP 2582/18 i AP 2928/18 su podnesene 4., odnosno 22. svibnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelantice pobijaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europske konvencije, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka II/3. (a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
42. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
43. U konkretnom slučaju postupak koji su apelantice vodile pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
44. Apelantice kršenje prava na pravično suđenje dovode u vezu s proizvoljnom ocjenom dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom prava. U odnosu na takve prigovore Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
46. Ustavni sud također podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
47. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odlučivali o uvjetima za naknadu različitih vidova štete (materijalne i nematerijalne) u kontekstu odgovornosti tuženog u smislu članka 121. Zakona o policijskim službenicima. Ustavni sud zapaža da apelantice, između ostalog, potražuju štetu nastalu na spornom vozilu zbog neadekvatnog skladištenja u sabirnom centru MUP-a Ljubuški, koje je bilo privremeno oduzeto od apelantice Marijane po nalogu nadležnih sudskih organa u sklopu kaznenog postupka. Apelantice tvrde da su tijekom postupka dokazale i osnovu i visinu štete, te se posebno pozivaju na nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke koji je utvrdio visinu štete nastale uslijed neadekvatnog skladištenja spornog vozila. Apelantice iscrpno navode okolnosti koje redovni sudovi nisu uzeli u obzir, a trebali su, i to da je apelantica Marijana 100 % invalid, da joj vozilo iz tog razloga nije ni trebalo biti oduzeto, da je skladištenje trajalo dulje od dvije godine, da je vještačenje vozila trebalo biti obavljeno znatno ranije, te se pozivaju na odredbe ZOO koje su redovni sudovi trebali primijeniti uz pozivanje na praksu suda u Varaždinu.
48. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbene zahtjeve jer apelantice tijekom postupka nisu dokazale da je postupanje nadležnih organa prilikom oduzimanja, skladištenja i vraćanja spornog vozila bilo nezakonito, a takve okolnosti, prema mišljenju redovnih sudova, ne predstavljaju osnovu za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju apelantice potražuju u točkama od II. do IV. izreke presude (vidi točku 12. ove odluke). Ustavni sud u danom obrazloženju redovnih sudova u tom dijelu ne uočava proizvoljnost.
49. Za apelantice odnosno apelanticu Marijanu je zapravo sporan dio kojim je odbijen zahtjev za naknadu štete nastale na spornom vozilu uslijed njegovog neadekvatnog skladištenja (zahtjev iz točke I. izreke). U svezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da je sporno vozilo oduzeto po nalogu nadležnih sudskih organa u okviru kaznenog predmeta, da je sporno vozilo po nalogu sudskih organa apelantici Marijani vraćeno, da je sporno vozilo čuvano u sabirnom centru, da se sva vozila u tom centu zbrinjavaju na isti način, da službenici sabirnog centra po zakonu nemaju ovlaštenje da tehnički brinu o vozilima, osim njihovog fizičkog zbrinjavanja, potom nalaz i mišljenje vještaka i opis štete u kontekstu starosti spornog vozila, te da je sporno vozilo vraćeno apelantici Marijani bez primjedbi. Dakle, redovni sudovi na temelju provedenih dokaza nisu mogli utvrditi da je postupanje službenika centra bilo suprotno zakonu, odnosno da se radnje tuženog (propuštanje ili činjenje) mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s nastalom štetom.
50. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, shodno činjeničnom utvrđenju, zaključili da apelantice, odnosno apelantica Marijana ponuđenim dokazima nije dokazala taj vid štete, odnosno nije dokazala krivnju tuženog, niti uzročnu vezu između štete i nezakonitog postupanja službenika tuženog, pa je shodno tome odbijen i dio tužbenog zahtjeva pod točkom I. primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP).
51. U svezi s danim obrazloženjem Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u svezi s odgovornošću po načelu objektivne odgovornosti kao u konkretnom slučaju (članak 172. stavak 1. ZPP) podržao stajalište da se kod ove vrste odgovornosti ne utvrđuju volja, namjera ili krivnja da se trećoj osobi prouzroči šteta (vidi, između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1643/17, točka 37., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu Ustavni sud je naglasio da su pretpostavke za naknadu štete po osnovu ovog vida odgovornosti: da je šteta nastala i da je posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službene osobe ili organa koji obavlja određenu službu, odnosno djelatnost, i da moraju biti ispunjene i opće pretpostavke za štetu, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete.
52. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može prihvatiti dio obrazloženja redovnih sudova da je za postojanje odgovornosti tuženog u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrđivati krivnju tuženog ili njegovog organa, odnosno službene osobe, jer je to pitanje pravnog odnosa između pravne osobe (tuženog) i njegovih službenika. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili da postojanje štete samo po sebi nije dovoljno bez dokazivanja i uzročno-posljedične veze između štete i postupanja službenika sabirnog centra, za što apelantica Marijana tijekom postupka nije pružila dokaze, pa shodno tome proizvoljnost redovnih sudova u dijelu obrazloženja kojim se za ovaj vid štete zahtijeva i krivnja u konačnici nije za posljedicu doveo do kršenja prava apelantice Marijane na pravično suđenje.
53. U svezi s iznesenim prigovorima kojima apelantice dovode u pitanje ocjenu dokaza Ustavni sud ponovo ukazuje na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).
54. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo dokaze koje je cijenio pojedinačno i u svezi s drugim dokazima (vidi točke od 13. do 19. ove odluke), uključujući i nalaz i mišljenje vještaka, a u danom obrazloženju prvostupanjskog suda Ustavni sud ne uočava proizvoljnost, niti bilo šta iz danog obrazloženja upućuje na proizvoljnost tog suda u primjeni načela slobodne ocjene dokaza koje propisuje članak 8. ZPP. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud cijenio iskaz apelantice Marijane, koji je doveo u vezu s drugim provedenim dokazima, kako to propisuje članak 8. ZPP, jasno navodeći iz kojeg razloga iskaz ne može prihvatiti. Ustavni sud, također, zapaža da je identičan prigovor ispitao i Kantonalni sud (vidi točku 23. ove odluke). U navedenim okolnostima Ustavni sud smatra da je ovaj prigovor bez utemeljenja.
55. U svezi s prigovorima kojima apelantice ukazuju na okolnosti koje su sudovi trebali uzeti u obzir, a nisu, a tiču se duljine trajanja skladištenja spornog vozila, pravodobnog vještačenja spornog vozila su, prema ocjeni Ustavnog suda, okolnosti koje su apelantice tijekom postupka bile dužne dokazati i dovesti u vezu s tuženim i njegovom odgovornošću u okolnostima kada je tuženi provodio naloge nadležnih sudskih institucija u okviru kaznenog predmeta. Prema ocjeni Ustavnog suda, okolnosti na koje se apelantice pozivaju da je apelantica Marijana 100 % invalid, iz kojeg razloga nije ni bilo potrebno da joj se sporno vozilo oduzima, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu relevantne u kontekstu dokazivanja štete.
56. U svezi s pozivanjem apelantica na stajalište Županijskog suda u Varaždinu, izraženo u presudi tog suda, te u svezi s tim pozivanje na odredbe ZOO (čl. od 712. do 721.) koje su, prema tvrdnjama apelantica, relevantne u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelantice identičan prigovor iznijele u žalbi, te da se Kantonalni sud prigovorom nije bavio. Ustavni sud se u svezi s tim poziva na odredbu članka 2. stavak (3) ZPP (vidi Relevantne propise) koja ovlašćuje sud da materijalno pravo primjenjuje po vlastitoj ocjeni. Stoga, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbe ZOO.
57. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaj Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
58. U odnosu na pozivanje na kršenje prava na imovinu Ustavni sud zapaža da su apelantice navode koje su iznijele u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje istodobno kvalificirale i kao kršenje prava na imovinu, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Stoga, iz istih razloga, Ustavni sud i pozivanje na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju smatra neutemeljenim. Pravo na zabranu diskriminacije
59. U svezi s pozivanjem apelantica na kršenje prava na zabranu diskriminacije Ustavni sud zapaža da apelantice nisu obrazložile ovaj prigovor, niti su navode o diskriminaciji učinile vjerojatnim jer niti su navele osnovu po kojoj su navodno diskriminirane i pravo u odnosu na koje smatraju da postoji diskriminacija, nisu navele ni usporednu skupinu, a ni radnje kojima bi bile diskriminirane u odnosu na tu usporednu skupinu po nekoj zabranjenoj osnovi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz članka II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na život
60. U svezi sa pozivanjem apelantica na kršenje prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije koje su obrazložile u točki 29. ove odluke, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja ni na koji način ne pokreću pitanje kršenje tog prava. VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili zahtjeve apelantica jer ponuđenim dokazima nisu uspjele dokazati odgovornost tuženog za nastalu štetu po načelu objektivne odgovornosti, odnosno sve uvjete za naknadu štete koji moraju biti kumulativno ispunjeni, pri čemu iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo iznesene prigovore.
62. Ustavni sud, također, smatra da su neutemeljeni i navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije jer u odnosu na diskriminaciju apelantice nisu iznijele ništa što bi diskriminaciju učinilo vjerojatnom.
63. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević