Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4202/18 (O. B.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4202/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4202/18, rješavajući apelaciju Osmana Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Bajrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 068486 18 Gž od 8. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 068486 16 P od 8. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Gradiške, kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 068486 18 Gž od 8. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 068486 16 P od 8. januara 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 068486 16 P od 8. januara 2018. godine, utvrđeno je da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću sa 1/1 dijela na nekretnini, preciznije označenoj u izreci presude, pa je tuženi O. F. slijedom toga dužan priznati i trpjeti da se navedena nekretnina u zemljišnim knjigama upiše na ime apelanta sa 1/1 dijela (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva dosjelošću sa 1/1 dijela na nekretninama, preciznije označenim u izreci presude, pa je slijedom toga tužena Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužena) dužna da mu prizna i da trpi da se nekretnine u zemljišnim knjigama upišu na apelantovo ime sa 1/1 dijela (stav 2. izreke). Prvostepeni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3. izreke).

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na temelju uviđaja i nalaza vještaka geodetske struke izvršena identifikacija predmetnih nekretnina, te je utvrđeno da je na njima kao posjednik upisan apelant sa 1/1 dijela. Dalje, da su sve parcele (istorijat i promjene bliže navedeni u obrazloženju presude) nastale cijepanjem određene parcele, preciznije navedena u obrazloženju presude, te da se na jednoj parceli nalaze stambeni i pomoćni objekat, da je preostalo zemljište oranica i pašnjak, osim jedne parcele koja u naravi predstavlja šumu. Takođe je naveo da je uvidom u zk. ul. k.o. SP Staro Selo utvrđeno da je naprijed navedena određena parcela prema oznaci nekretnine – šuma i da je upisana u B vlasničkom listu kao vlasništvo tužene sa 1/1 dijela (uknjiženo na temelju člana 5. Uredbe o knjiženju prava svojine).

4. Nadalje Općinski sud je citirao odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima, te s tim u vezi naveo da je apelant dokazao da je u nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina više od 20 godina, uzevši u obzir apelantov neposredni posjed kao zakonit i savjestan od momenta kupovine (kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i apelantovog prednika M. M. P.), kao i posjed apelantovog prednika. Zatim je naveo da je apelant, pored nesmetanog posjeda, morao dokazati da se radi o zemljištu na kojem se može steći pravo vlasništva dosjelošću. S tim u vezi je ukazao na odredbe člana 8. Zakona o stvarnim pravima, te naveo da je odredbama člana 2. stav 2. Zakona o šumama Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o šumama SBK), kao posebnim zakonom, propisano da šume i šumsko zemljište kao dobro od općeg interesa uživa posebnu brigu i zaštitu Kantona i općina i da se koristi pod uvjetima i na način koji su propisani tim zakonom i gdje šumsko zemljište, osim zemljišta obraslog šumom obuhvaća i neobrađeno, neiskorišteno ili neplodno zemljište izvan šume u onom omjeru u kojem osigurava ili potpomaže funkcija susjedne šume, a u slučaju sumnje ili spora da li se neko zemljište smatra šumom ili šumskim zemljištem odluku donosi ministar nadležan za poslove šumarstva uz pribavljeno mišljenje Kantonalne uprave za šumarstvo. Općinski sud je naveo da posjed, bez obzira na period trajanja i način korištenja ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva dosjelošću, jer su u pitanju nekretnine koje predstavljaju šumsko zemljište u vlasništvu države, koje ima status dobra od općeg interesa na kojem se, shodno odredbama čl. 31. i 32. Zakona o šumama SBK ne može steći vlasništvo dosjelošću. S obzirom da se apelant poziva na rješavanje vlasničkih odnosa susjednih parcela u ranijem postupku uzurpacije (Zakon o uzurpacijama prestao da važi), Općinski sud je ukazao da je jedna od pretpostavki za priznanje vlasništva uzurpantu po osnovu uzurpacije bila da je izuzeće zemljišta izvršeno prije 6. aprila 1941. godine, te da se na zemljištu koje je uzurpirano nakon tog datuma ne priznaje pravo vlasništva uzurpantu. U tom smislu, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je predmetno zemljište njegovom predniku bilo oduzeto prije 6. aprila 1941. godine, a posebno jer iz priloženog zk. izvatka proizilazi da je uknjiženo kao vlasništvo države 1. oktobra 1952. godine, na temelju člana 5. Uredbe o knjiženju prava svojine.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 068486 18 Gž od 8. maja 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom dijelu.

6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su tužbenim zahtjevom obuhvaćene nekretnine (u naravi šuma) na kojima je kao vlasnik označena tužena, koja je u javnom registru, tj. zemljišnim knjigama upisana na temelju Uredbe o knjiženju prava svojine. Dalje je naveo da u odnosu na takve nekretnine nije moguće steći pravo vlasništva temeljem dosjelosti zbog trajanja izričite zabrane po odredbama posebnih zakona. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 44. stav 7. Zakona o šumama Federacije BiH (primjena prestala 27. novembra 2009. godine na temelju Odluke Ustavnog suda Federacije BiH broj U 26/08 od 14. aprila 2009. godine, objavljena u Službenim novinama Federacije BiH broj 36/09 od 27. maja 2009. godine), bilo jasno propisano da se pravo vlasništva nad šumama ili šumskom zemljištu ne može steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog. Imajući u vidu naprijed navedenu Odluku Ustavnog suda Federacije BiH, te da nije donesen novi zakon, donesena je Uredba o šumama kojom se reguliše pitanje očuvanja šuma i šumskog zemljišta (Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj 28/10 od 23. aprila 2011. godine prestala da važi zaključno sa 6. decembrom 2011. godine). S obzirom na to da se radi o stvarima koja su od općeg interesa, kako to članom 2. stav 2. propisuje Zakon o stvarnim pravima, Kantonalni sud je naveo da su pitanja gospodarenja, upravljanja i zaštite imovinskih prava države nad šumama regulisana kantonalnim propisima, dakle i posebna ograničenja, pa su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima je ukazao da je u pitanju državna imovina i da se ne može primijeniti kantonalni propis.

7. Zatim je ukazao na odredbe člana 31. Zakona o šumama SBK kojima je propisano da su šuma i šumsko zemljište u državnom vlasništvu i u privatnom vlasništvu (stav 1.), da državnom šumom upravlja Vlada Kantona preko Ministarstva, pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom (stav 2.), te da se pravo vlasništva nad državnom šumom ne može steći njezinim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period njegova trajanja, odnosno dosjelošću (stav 3.). Kantonalni sud je istakao da šume i šumsko zemljište, prema odredbama posebnog zakona, potpadaju pod poseban režim, te da postupanje suprotno relevantnim odredbama nosi posljedice ništavosti. Kantonalni sud je ukazao da sticanje prava vlasništva na takvim nekretninama nije bilo dozvoljeno ni tada važećim Zakonom o vlasničkopravnim odnosima, kao ni ranijim zakonima koji su u potpunosti isključivali sticanje prava vlasništva dosjelošću na društvenoj imovini. Kantonalni sud je ukazao da je apelant u žalbi naveo da na nekretninama postoje izgrađeni objekti, pa se time postavlja upitnim sticanje prava vlasništva po osnovu građenja, jer sud nije vezan pravnim osnovom stranaka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da činjenično stanje i data pravna situacija koju je iznio apelant nije dostatna da bi se mogle primijeniti odredbe člana 59. Zakona o stvarnim pravima, a teret dokaza po ovom osnovu je na apelantu shodno članu 123. Zakona o parničnom postupku. Zatim je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da predmetno zemljište po kulturi ne predstavlja šumu obzirom da kao takvo nije evidentirano u katastru, o čemu se sud uvjerio na licu mjesta, iz razloga što ova činjenica sama po sebi ne znači da je predmetna nekretnina izgubila status šume, odnosno šumskog zemljišta, niti tako nešto proizilazi iz sadržaja zemljišno-knjižnog uloška. Kantonalni sud je naveo da je u tom pravcu nepohodna odluka nadležnog tijela za poslove šumarstva, kako je to pravilno obrazložio prvostepeni sud pozivanjem na odredbe člana 2. Zakona o šumama SBK, pa nastale promjene u kulturi parcele ne mogu mijenjati pravni odnos na nekretnini.

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

9. Apelant je naveo da Općinski sud i Kantonalni sud za svoje odluke nisu dali detaljno i jasno obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti. Takođe je naveo da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o šumama SBK. Dalje je naveo da Kantonalni sud nije odgovorio ni na jedan žalbeni navod, niti je argumentovano obrazložio svoju odluku, s obzirom da se samo djelimično pozvao na Zakon o šumama SBK, a nesporno je da je samo jedna parcela u naravi šuma, dok se ostale vode kao oranice i livade. Apelant je ukazao da je Kantonalni sud u istom ili sličnom slučaju uvažio žalbu tužitelja u odnosu na tuženu, što po mišljenju apelanta ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno utvrđivao činjenično stanje i proizvoljno primjenjivao materijalno pravo (u prilog navedenoj tvrdnji, apelant je dostavio presudu Kantonalnog suda broj 46 0 P 064285 18 Gž od 10. maja 2018. godine). Relevantni propisi

10. Zakon o šumama ("Službene novine Srednjobosanskog kantona", br. 5/14, 12/15, 8/16 i 7/18).

11. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o šumama ("Službene novine Srednjobosanskog kantona", broj 5/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. 2. i 4.

(2) Šume i šumska zemljišta prirodni su resurs čije se vrijednosti manifestuju kroz ekološke, socijalne i ekonomske funkcije šume. Šume i šumska zemljišta, kao dobro od općeg interesa, uživaju posebnu brigu i zaštitu Kantona i općina i koriste se pod uvjetima i na način koji su propisani ovim zakonom. Šumsko zemljište, osim zemljišta obraslog šumom, obuhvaća i neobrađeno, neiskorišteno ili neplodno zemljište izvan šume u onom omjeru u kojem osigurava ili potpomaže funkcije susjedne šume. Šumsko zemljište također čine područja sa smanjenim šumskim pokrivačem, krš, čistine i livade unutar šume.

(4) U slučaju sumnje ili spora smatra li se neko zemljište šumom ili šumskim zemljištem, odluku donosi ministar nadležan za poslove šumarstva (u daljnjem tekstu: ministar), uz pribavljeno mišljenje Kantonalne uprave za šumarstvo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava).

Član 31.

(1) Šuma i šumsko zemljište u državnom su vlasništvu (u daljnjem tekstu:

državna šuma) i u privatnom vlasništvu (u daljnjem tekstu: privatna šuma).

(2) Državnom šumom upravlja Vlada Kantona preko Ministarstva, pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom.

(3) Pravo vlasništva nad državnom šumom ne može se steći njezinim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period njegova trajanja, odnosno dospjelošću.

Član 32. stav 5.

Na uzurpiranom šumskom zemljištu ne može se steći pravo vlasništva dospjelošću.

12. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13), u relevantnom dijelu glasi.

Član 2. stav 2.

Ograničenja stvarnih prava Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline, zdravlja ljudi, kulturno-historijske baštine i sl., može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.

Član 8. st. 1, 2. i 3.

(1)Stvari za koje je posebnim zakonom određeno da su dobra od općeg interesa uživaju posebnu zaštitu.

(2)Stvari od općeg interesa, a koje nisu istovremeno opća dobra, kao što su npr. građevinska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, šume i šumska zemljišta, zaštićeni dijelovi prirode, biljni i životinjski svijet, stvari od kulturnog, historijskog i ekološkog značaja, mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

(3)Vlasnici i nosioci drugih stvarnih prava na dobrima od općeg interesa dužni su vršiti svoja prava u skladu sa načinom upotrebe i korištenja, propisanim posebnim zakonima.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova, ukazujući da su postupali proizvoljno prilikom ocjene dokaza, utvrđivanja činjenica i primjene pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 5327/18 od 24. aprila 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da je apelacija, podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 46 0 P 069314 18 Gž od 3. jula 2018. godine, očigledno (prima facie) neosnovana, u kojoj je Kantonalni sud, između ostalog, ukazao da je odredbama člana 31. stav 3. Zakona o šumama SBK propisano da se pravo vlasništva nad državnom šumom ne može steći njezinim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period njegovog trajanja, odnosno dosjelošću. U odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud u istom ili sličnom predmetu odlučio drugačije, tj. da je u drugom predmetu udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na tuženu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude broj 46 0 P 064285 18 Gž od 10. maja 2018. godine, između ostalog, naveo da je tužitelj dokazao da je upisom u katastarski operat savjestan posjednik nekretnine čije priznanje vlasništva traži, te da je nekretnina u zemljišnim knjigama i u naravi poljoprivredno zemljište, pa su ispunjeni su uslovi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisani odredbama članka 58. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima. Dakle, navedena situacija se razlikuje od predmetne, jer je u konkretnom predmetu utvrđeno da su u pitanju nekretnine koje predstavljaju šumsko zemljište u vlasništvu države, koje ima status dobra od općeg interesa na kojem se, shodno odredbama čl. 31. i 32. Zakona o šumama SBK ne može steći vlasništvo dosjelošću. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4202/18 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio