Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4362/19 (A.F.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4362/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4362/19, rješavajući apelaciju koju je podnio A. F., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. F.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 116534 17 Gž 2 od 17. srpnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 116534 12 P od 9. lipnja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Vesna Pehar i Zoran Lesko“ iz Mostara, podnio je 11. studenoga 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 116534 17 Gž 2 od 17. srpnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru (daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 116534 12 P od 9. lipnja 2013. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, naloženo je tuženici („Addiko Banka“ d.d. Sarajevo, ranije „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) da apelantu na ime neutemeljeno naplaćenih iznosa kreditnih obveza po ugovoru o kreditu od 10. srpnja 2007. godine i ugovoru o kreditu od 17. travnja 2008. godine, za određene periode, na ime neutemeljeno naplaćenih kamata plati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelant sa supsidijarnim tužbenim zahtjevom u dijelu kojim je tražio da sud naloži tuženici da mu po navedenim ugovorima o kreditu na ime neutemeljeno naplaćenih tečajnih razlika i neutemeljeno naplaćenih troškova obrade kredita plati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su navedeni ugovori o kreditu ništavni, i da se slijedom tog utvrđenja obveže tuženica da apelantu isplati određeni iznos, uz zakonsku zateznu kamatu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je kredit isplaćen i da je otplata kredita vršena u domaćoj valuti, pa da se ne radi o protupravnome ugovori što bi za posljedicu imalo njegovu ništavnost. Kantonalni je sud naveo da prema Zakonu o deviznom poslovanju, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nije bilo odredbi koje zabranjuju ugovaranje obveze vezano za stranu valutu. Kantonalni je sud naveo da nema osnove za primjenu članka 395. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da u slučaju da novčana obveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema tečaju koji je važio u trenutku nastanka obveze, jer utvrđena obveza nije bila protivna Zakonu o deviznom poslovanju. Kantonalni je sud naveo da pozitivni propisi u vrijeme nastanka spornih ugovora nisu zabranjivali ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da nema osnove za utvrđenje ništavnosti ugovora iz tih razloga. Kantonalni je sud naveo da je iznos koji apelant treba da vrati kroz redovitu kamatu i glavnicu određen u broju mjesečnih otplata, a pojedinačni iznosi samo u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF), s tim da je u članku 10. ugovora o kredita određeno da će tuženica vršiti koverziju CHF valute prema službeno utvrđenome kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine. Kantonalni je sud naveo da je apelant u svakome slučaju imao mogućnost primjenom odredbi članka 100. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da, u slučaju kada je ugovor zaključen prema unaprijed štampanome sadržaju ili na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe se trebaju tumačiti u korist druge ugovorne strane, te da je mogao tražiti da se konverzija CHF u konvertibilne marke (u daljnjem tekstu: KM) izvrši primjenom za njega najpovoljnijega kursa. Kantonalni je sud istakao da je u ugovorima u članku 2. određena kamatna stopa, promjenjiva na godišnjoj razini, utvrđena u ovisnosti od kretanja 12-mjesečne LIBOR kamatne stope, uvećana za kreditnu maržu, te da će se usklađivanje kamatne stope vršiti jednom godišnje na dan 31.12., i u slučaju promjene kamatne stope sačiniti novi otplatni plan za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope, i da će se obavještenje o promjeni kamatne stope koje dostaviti korisniku kredita. Kantonalni je sud naveo da je pravilna odluka o odbijanju zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženica isplati određene iznose na ime neutemeljeno naplaćenih troškova obrade kredita. Naime, istakao je Kantonalni sud da je potpisom ugovora o kreditu apelant prihvatio primjenu članka 11. kojim je ugovoreno da za ono što ugovorom nije određeno da vrijede odredbe općih akata banke, pa da je time prihvatio i interne odluke i akte tuženice, a da je tuženica svojim odlukama o odobrenju kredita odredila i visinu naknade troškova za obradu kredita.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3592/19 od 15. listopada 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević