Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1755/19 (M.V. i I.V.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1755/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-1755/19, rješavajući apelaciju M. V. i I. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. V. i I. V. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 051039 18 Rev od 18. januara 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 051039 14 Gž od 10. novembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 051039 13 P od 21. januara 2014. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. V. i I.V. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senad Huremović advokat iz Tuzle, podnijeli su 18. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 051039 18 Rev od 18. januara 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 051039 14 Gž od 10. novembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 051039 13 P od 21. januara 2014. godine.
2. Prvostepenim rješenjem od 21. januara 2014. godine odbačena je tužba apelanata jer je utvrđeno da je ista stvar pravomoćno presuđena. Drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli od 10. novembra 2017. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno, te je odbačena dopuna žalbe apelanata od 14. maja 2014. godine kao neblagovremena. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepenog rješenja,.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da, prema činjeničnom stanju na kojem je zasnovana pobijana odluka, proizilazi da je, iz predmetne parnice i ranije vođene parnice pod brojem 33 0 P 004150 06 P, između istih stranaka u obrnutim ulogama, povodom iste pravne stvari (utvrđenje vlasništva i posjeda na istim nekretninama), na osnovu istog činjeničnog stanja vođen parnični postupak i donesena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev, pa su nižestepeni sudovi u skladu sa prednjim utvrđenjem, a primjenom člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donijeli odluku da se tužba apelanata odbacuje, nalazeći da je stvar pravomoćno presuđena. Vrhovni sud je istakao da je za identifikaciju i utvrđenje identiteta parnica činjenično stanje značajno u mjeri u kojoj je odlučno za identifikaciju sadržaja tužbenog zahtjeva, pa pravosnažnost obuhvata sve činjenice koje predstavljaju jedan činjenični sklop iz koga je proistekao određeni tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da isti tužbeni zahtjev u promijenjenoj procesnoj ulozi stranka (zasnovan na istom činjeničnom sklopu, te istim dokazima) ne može biti predmet ponovne parnice, sa navođenjem drugog pravnog osnova kako to apelanti čine u ovoj parnici, jer je po tom činjeničnom sklopu o postojanju prava već presuđeno. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom da su ispunjeni svi uslovi koje predviđa odredba člana 196. stav 2. ZPP tj. identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja, nižestepeni su sudovi pravilno postupili kada su shodno članu 67. stav 1. tačka 4. ZPP-a, tužbu odbacili. Vrhovni sud je ukazao da navodi apelanata da je ranija presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev, rezultat pristrasnosti suda i vještaka, falsifikovanih dokumenata upotrebljenih u tom postupku zbog čega da je podnesena krivična prijava, da postoji dokaz rješenje Općinskog suda u Živinicama Odjeljenje u Kladnju od 16. novembra 2006. godine kojim je odlučeno o smetanju posjeda koje u ranijem postupku nije upotrebljeno i da bi zbog toga za njih mogla biti donesena povoljnija odluka, ne mogu u predmetnom slučaju eliminisati prigovor presuđene stvari, jer čine samo osnov za podnošenje zahtjeva za ponavljanje pravomoćno završenog postupka u skladu sa članom 255. stav 1. tačka 1., 3., 5 i 9. ZPP-a.
Apelacioni navodi
4. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
7. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem je redovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Nadalje, u pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o pravu apelanata na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, slijedom čega su navodi o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević