Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4293/19 (H.Z. i M.Č.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4293/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4293/19, rješavajući apelaciju H. Z. i M. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli H. Z.
i M. Č. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049690 18 Gž 2 od 5. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049690 17 P 3 od 11. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. Z. i M.Č. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Jasmina Cero advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) broj 65 0 P 049690 19 Rev od 23. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049690 18 Gž 2 od 5. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049690 17 P 3 od 11. juna 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1018/19 od 24. aprila 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 049690 19 Rev od 23. jula 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su apelanti da tužiocu H.U. predaju u posjed i slobodno vlasničko raspolaganje oduzeti uzurpirani dio zemljišne parcele, kako je to pobliže opisano izrekom prvostepene presude.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da su u toku postupka izvršena vještačenja po vještacima geodetske struke, te nadvještačenje po vještaku geodetske struke A.A., nakon čega je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva poklanjajući vjeru nalazu i mišljenju vještaka A.A. koji je naveo da su drugi vještaci u svojim nalazima naveli da su u katastarski operat Općine Novo Sarajevo ucrtani objekti, ali da je vještak A.A. utvrdio da imaju odstupanja, te je vještak A.A. geodetskim uređajima utvrdio tačan položaj i površinu zauzetog dijela parcele tužioca. Vještak A.A. je takođe iz priložene materijalne dokumentacije utvrdio da nije tačno utvrđena međa, te je na ročištu za glavnu raspravu pojasnio svoj nalaz i mišljenje, ponovo objašnjavajući sve što je naveo u svom nalazu, pa je Kantonalni sud cijenio da je pravilno prvostepeni sud nalazu ovog vještaka poklonio vjeru jer je smatrao da je urađen stručno, objektivno i u skladu sa pravilima struke u nauke. Kantonalni sud je takođe naveo da je, imajući navedeno u vidu, vještak A.A. nalaz dao u skladu s pravilima struke, pa je pravilno prvostepeni sud cijenio izvedeni dokaz sa ostalim izvedenim dokazima, te prihvatajući u cjelosti nalaz i mišljenje vještaka A.A. nije počinio bitne povrede Zakona o parničnom postupku. Ovo tim prije što je prvostepeni sud cijenio i nalaz i mišljenje vještaka Z.Dž., A.Š. i E.M. ali ih nije mogao prihvatiti zbog utvrđenih odstupanja.
5. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije (koji su istakli apelanti, navodeći da je tužilac samo formalno upisan kao vlasnik predmetne nekretnine) jer je u toku postupka, a nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužilac vlasnik spornog dijela zemljišta. Kantonalni sud je dalje naveo da, u smislu odredaba čl. 43. i 45. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, te da, da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu. Budući da je u toku postupka utvrđeno da je tužilac upisan u zemljišnim knjigama s pravom vlasništva, a da se dio sporne parcele nalazi u posjedu apelanata, Kantonalni sud je cijenio pravilnim stav prvostepenog suda da je osnovan tužbeni zahtjev, te nije mogao prihvatiti žalbene navode o sticanju nekretnina dosjelošću. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu protivtužbenim zahtjevom tražili utvrđivanje sticanja prava dosjelošću, odnosno, nisu dokazali da su stekli pravo dosjelošću. Kantonalni sud je dalje naveo da se pravo vlasništva na zemljištu ne dokazuje činjenicom da su ovlašteni organi odobrili postavljanje ograde na predmetnom zemljištu, posebno cijeneći da je navedeno odobrenje stavljeno van snage.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno Zakon o vlasničkopravnim odnosima i Zakon o stvarnim pravima. Apelanti takođe osporavaju i ocjenu dokaza u predmetnom postupku, uključujući ocjenu nalaza i mišljenja vještaka navodeći da netačno prvostepeni sud utvrđuje da su svi vještaci naveli da je objekat apelanta pogrešno uknjižen, kad je ovakav zaključak izveo samo jedan vještak kojem su nižestepeni sudovi poklonili vjeru.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević