Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4198/19 (B. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4198/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4198/19, rješavajući apelaciju Bobana Beribake, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boban Beribaka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 003177 17 Uvp od 21. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boban Beribaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, podnio je 31. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 003177 17 Uvp od 21. avgusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Filijala u Istočnom Sarajevu od 24. avgusta 2016. godine odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) od 11. novembra 2016. godine odbijanjem apelantove žalbe. Vrhovni sud je naveo da je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u prvom stepenu od 8. avgusta 2016. godine (koji je potvrđen od strane organa vještačenja tuženog u drugom stepenu) utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost-smanjena radna sposobnost u smislu člana 49. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, bez prekvalifikacije i dokvalifikacije, jer je imao akutni srčani infarkt (ima ugrađen stent). Također je utvrđeno da je datum nastanka apelantove invalidnosti zbog bolesti 1. juli 2016. godine, tako da apelant ne može obavljati poslove radnog mjesta koje je obavljao prije prestanka osiguranja, a sa preostalom sposobnošću može, bez prethodne prekvalifikacije ili dokvalifikacije, sa punim radnim vremenom obavljati poslove drugog radnog mjesta koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, koji ne zahtijevaju ve će psihofizičko naprezanje. Vrhovni sud je ukazao da prema članu 49. stav 2. navedenog zakona smanjena radna sposobnost postoji kada osiguranik u obaveznom osiguranju, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju, sa radnim naporom koji ne ugrožava njegovo zdravstveno stanje, ne može da radi na radnom mjestu odnosno poslu iz stava 1. tog člana, ali može sa punim radnim vremenom, sa ili bez prekvalifikacije ili dokvalifikacije, da radi na drugom radnom mjestu, odnosno poslu koji odgovara njegovoj stručnoj spremi, odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom. Također, Vrhovni sud je naveo da je bez uticaja što se apelant nalazi van osiguranja, jer se odredba člana 49. stav 2. navedenog zakona odnosi kako na lica u obaveznom osiguranju a tako i na lica van osiguranja, pri čemu ne postoji obaveza tuženog da u smislu člana 54. navedenog zakona utvrđuje koje poslove i kod kojeg poslodavca ih apelant eventualno može obavljati sa smanjenom radnom sposobnošću. Vrhovni sud je naveo da nije od uticaja ni što je apelantu od strane nosioca osiguranja iz Republike Srbije priznato pravo na invalidsku penziju, jer svaki nosilac osiguranja cijeni uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju prema pozitivnim propisima koji se primjenjuju od strane države nosioca tog osiguranja, a što je pravilno učinjeno u konkretnom slučaju. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 003177 16 U od 9. februara 2017. godine odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog od 11. novembra 2016. godine, zbog čega je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje te presude. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant navodi „da mu je od strane nosioca osiguranja iz Republike Srbije priznato pravo na invalidsku penziju…“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da apelantu ne pripada pravo na invalidsku penziju, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević