Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/19 (A. M.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2810/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2810/19, rješavajući apelaciju Adnana Mušanovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Mušanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 089247 16 Rev od 17. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 089247 16 Gž od 29.

veljače 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 089247 13 P od 13. studenog 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Inja Pašalić i Elma Kaba iz Sarajeva, podnio je 5. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 089247 16 Rev od 17. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 089247 16 Gž od 29. veljače 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 089247 13 P od 13. studenog 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, naloženo je apelantu da tužitelj (JU Kantonalna bolnica Zenica), plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva odbijen.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o specijalizaciji, kojim se tužitelj obvezao da će apelantu omogućiti obavljanje specijalizacije (isplaćivati novčanu naknadu na ime stručnog usavršavanje-specijalizacije) dok se apelant obvezao da će se po položenom specijalističkom ispitu odmah javiti tužitelju i ostati kod njega u radu onoliko vremena koliko je proveo na specijalizaciji. Dalje je naveo da je odredbom čl. IV. navedenog ugovora određeno da ukoliko apelant prekrši svoju ugovornu obavezu, dužan je tužitelju vratiti revalizirani bruto iznos novčane naknade primljene za vrijeme specijalizacije, kao i druga primanja isplaćena po tom osnovu. Osim toga, istakao je da je apelant od početka specijalizacije 18. rujna 2006. godine pa do 18. siječnja 2009. godine specijalizaciju proveo kod tužitelja, dok je u periodu od 19. siječnja 2009. godine do 18. srpnja 2010. godine specijalizaciju obavio u Kliničkom centru Sarajevo, da bi 13. listopada 2010. godine tužitelj i apelant su zaključili ugovor o radu, po osnovu kojeg je apelant nastavio da radi kod tužitelja na radnom mjestu specijaliste. Kako je apelant 10. prosinca 2012. godine uručio tužitelju zahtjev za raskid ugovora o radu, sa otkaznim rokom od sedam dana i prestao dolaziti na posao, tužitelj je donio odluku o otkazu ugovora o radu, koju apelant nije osporavao. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da zaključenje ugovora o specijalizaciji, zahtjev za vraćanje novčanih sredstava primljenih za vrijeme trajanja specijalizacije zbog povrede ugovora, odnosno usvajanje takvog zahtjeva, ne predstavlja nedozvoljeno raspolaganje, jer nije suprotno prinudnim propisima, javnom poretku i pravilima morala, pa stoga u konkretnom slučaju nema nepravilne primjene čl. 3. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je tužitelj, shodno odredbi čl. 128. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), osnovano raskinuo ugovor o specijalizaciji i otkazao ugovor o radu apelantu, a da obaveza vraćanja iznosa primljenog na ime specijalizacije ima materijalnu osnovu u odredbi čl. 132. st. 2. ZOO. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor kojim osporava punovažnost odredbe člana IV. Ugovora o specijalizaciji kojom je određena visina naknade, a mogućnost da same ugovorne strane ugovorom odrede koji će biti opseg odgovornosti dužnika za povredu ugovora proističe i iz načela autonomije volje iz čl. 10. ZOO.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članka 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant je između ostalog naveo da su sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO, jer tužitelj nije dokazao nikakvu štetu (izvršenjem ugovora o specijalizaciji poslodavac nije vršio nikakvo davanje prema apelantu koje nema prema ostalim zaposlenicima), budući da specijalizant mora biti zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj obavlja specijalizaciju. Osim toga, apelant je istakao da je specijalizacija radnika regulirana Zakonom o zdravstvenoj zaštiti kao lex specialis zakonom koji predviđa pravo i obavezu na stručno usavršavanje zdravstvenih radnika, te je ovakvom odlukom sudova povrijeđeno načelo jednake vrijednosti davanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5080/14 od 18. srpnja 2017. godine, stavak 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2810/19 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio