Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4199/19 (Š. H.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4199/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4199/19, rješavajući apelaciju Šemsudina Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemsudina Hodžića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 008245 19 Kvl 3 od 4. septembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsudin Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senada Mirojević advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 008245 19 Kvl 3 od 4. septembra 2019. godine.
2. Osporenim rješenjem Suda BiH od 4. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za izricanje jedinstvene kazne po pravosnažnoj presudi Suda BiH broj S1 2 K 008245 19 KvI 2 od 15. aprila 2019. godine i pravosnažnoj presudi Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07- 000 832 od 12. juna 2007. godine.
3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su presudom Suda BiH od 15. aprila 2019. godine u pogledu odluka o kazni preinačene pravosnažna presuda Suda BiH broj S1 2 K 008245 12 K od 22. aprila 2014. godine i pravosnažna presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 022045 17 K 3 od 7. aprila 2017. godine tako što su kazne izrečene ovim presudama uzete kao utvrđene, pa apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 16 godina i devet mjeseci. Nadalje, Sud BiH je naveo da je presudom Općinskog suda od 12. juna 2007. godine apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a koju kaznu je izdržao sa danom 22. april 2008. godine. Sud BiH je naveo da iz presude Suda BiH od 22. aprila 2014. godine proizlazi da je apelant krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret počinio tokom 2009. godine pa do početka 2011. godine, dakle nakon izdržane kazne zatvora izrečene presudom Općinskog suda od 12. juna 2007. godine. Osnovom navedenog, Suda BiH je, imajući u vidu odredbu člana 324.a st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se prema apelantu primijeni institut nepravog ponavljanja krivičnog postupka.
Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (udaljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te člana
17. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj molbi za izricanje jedinstvene kazne odnosno za nepravo ponavljanje krivičnog postupka. Stoga, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: Prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Suda BiH od 4. septembra 2019. godine u kojem se isključivo raspravljalo o pitanju ispunjenosti zakonskih pretpostavki da se dozvoli nepravo ponavljanje krivičnog postupka u kojem bi se preinačile u pogledu odluka o kazni pravosnažna presuda Suda BiH od 15. aprila 2019. godine i pravosnažna presuda Općinskog suda od 12. juna 2007. godine i izrekla jedinstvena kazna, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojem se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1357/12 od 22. oktobra 2013. godine, AP-3107/11 od 15. septembra 2011. godine, AP-2391/10 od 21. jula 2010. godine i AP-3902/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o kršenju člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da navedeni član u prvom stavu uspostavlja jemstvo da se nikome ne može suditi, odnosno da se ne može ponovo kazniti za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, dok drugom stavu ne sprečava obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom pod određenim navedenim okolnostima. Budući da apelant osporava odluku kojom se odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za nepravo ponavljanje krivičnog postupka, slijedi da osporena odluka ne pokreće pitanja iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević