Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4200/19 (Dž.Dž.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4200/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4200/19, rješavajući apelaciju Dž. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dž. Dž.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055931 15 Rsž od 16. maja 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 055931 19 Rev 20. avgusta 2019.godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055931 15 Rsž od 16. maja 2019.godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2895/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 16. maja 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 055931 14 Rs od 4. februara 2015.godine obavezan je tuženi (HNK, MUP HNK) da apelantu za utužene periode na ime dijela naknade za ishranu, na ime uvećanja plaće po osnovu rada noću i rada u državne praznike, na ime neisplaćenog dijela regresa i na ime naknade za prijevoz isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.045,40 KM.
4. Osporenom odlukom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda u dijelu dosuđene naknade za prijevoz i troškova postupka tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za prijevoz za period od 1. septembra 2009. do 30. septembra 2014.godine, te je obvezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.834,80 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant ima pravo na naknadu za prijevoz u smislu člana 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Kantonalni sud je naveo da je vještak finansijske struke izvršila obračun naknade za prijevoz prema cijeni mjesečne autobuske karte prevozničke kuće Autoherc na relaciji Aladinići-Stolac (izdata 21. oktobra 2014.godine) na kojoj je naveden iznos dnevne karte na toj relaciji i da se primjenjuje od 1. aprila 2008.godine, ali nije naveden iznos mjesečne karte, osim što je na potvrdi upisano 22x6-30% popust, što je vještak prihvatio kao cijenu mjesečne karte u iznosu od 98,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je iz nalaza vještaka evidentno da su apelantu vršene isplate naknade za prijevoz, ali se vještak nije izjasnila po kojem osnovu (u cijeni mjesečne ili dnevne karte), te da je apelantu za 2011. i 2012.godinu isplaćivan veći iznos od 98,00 KM mjesečno, a za 2013. i 2014. godinu isplaćivana mu je mjesečna karta u iznosu od 90,00KM. Kantonalni sud je naveo da se u spisu nalazi potvrda d.o.o. Bregava-trans Mostar iz 2006. godine iz koje proizlazi da je cijena mjesečne karte na istoj relaciji u to vrijeme iznosila 60,00 KM, ali je iz nalaza očigledno da naknada nije isplaćivana ni u ovom iznosu. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku) visinu cijene mjesečne autobuske karte na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada u utuženom periodu, pa time nije ni dokazao da mu je tuženi isplaćivao troškove prijevoza u manjem iznosu od cijene mjesečne autobuske karte. Kantonalni sud je naveo da na osnovu Zakona o parničnom postupku troškovi za sastav podnesaka kojima je apelant povećavao tužbeni zahtjev nisu bili nužni za vođenje parnice niti se radi složenom predmetu i obrazloženim podnescima (član 13. tačka 5b. AT), pa je ukupne troškove umanjio za dosuđenu naknadu za sastav jednog podneska u iznosu od 210,60 KM. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada apelanta prevoznička kuća nije izdavala mjesečne karte pa je upravo iz tih razloga i dana visina cijene karte u potvrdi uz napomenu prevozničke kuće upisane na potvrdi 22x6-33%, koju je koristio vještak finansijske struke i bila osnov za provođenje vještačenja, te ističe da je Kantonalni sud donio pogrešnu odluku i u pogledu troškova postupka kada apelantu nije priznao cjelokupne troškove postupka“. Osim toga, apelant se pozvao i na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević