Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4810/18 (M. S.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4810/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4810/18, rješavajući apelaciju Milorada Stevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milorada Stevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 057198 18 Rev od 21. maja 2018. godine.

Nalaže se Vladi Distrikta Brčko BiH da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Miloradu Steviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Miloradu Steviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Distrikta Brčko BiH da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Stevića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 057198 18 Rev od 21. maja 2018. godine, Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 057198 17 Gž 2 od 13. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 057198 16 P 2 od 28. februara 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Stević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 21. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 057198 18 Rev od 21. maja 2018. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 057198 17 Gž 2 od 13. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 057198 16 P 2 od 28. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Nacionalnog osiguravajućeg biroa Švajcarske, Winterthur – Švajcarskog osiguravajućeg društva i Biroa zelene karte Bosne i Hercegovine Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. februara 2020. do 12. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Tok postupka

5. Apelant je 28. septembra 2006. godine podnio predmetnu tužbu.

6. Osnovni sud je donio Presudu broj 096-0-P-06-000 592 od 24. oktobra 2008. godine.

7. Apelacioni sud je donio Rješenje broj 97 0 P 000171 09 Gž od 23. maja 2011. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 96 0 P 057198 06 P od 5. decembra 2014. godine.

9. Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 P 057198 15 Gž od 20. januara 2016. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Osporene odluke

10. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 057198 16 P 2 od 28. februara 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 36.426,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je apelant obavezan da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka.

11. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je predmet odlučivanja bio apelantov zahtjev da mu tuženi nadoknade štetu na motornom vozilu koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi, te da su tuženi u toku postupka istakli prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Nadalje je naveo da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu pravosnažnom krivičnom presudom proglašen krivim M. A. (koji je bio tuženi u predmetnom parničnom postupku i u odnosu na kojeg je pravosnažno usvojen predmetni tužbeni zahtjev jer nije izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 96 0 P 057198 06 P od 5. decembra 2014. godine). Osnovni sud je ukazao da je Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta, član 155), te da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice (član 154 stav 1). Zatim, navedeno je da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu (član 940), te da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećeno lice može da zahtijeva neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koju odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguraočeve obaveze (941 stav 1). Osnovni sud je istakao da je iz provedenih materijalnih dokaza utvrđeno da apelant nije vlasnik motornog vozila koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, već da ga koristi na osnovu punomoći kojom ga je B. R. ovlastila da u njeno ime može predmetnim vozilom upravljati, registrovati ga, prodati ili zamijeniti, te u slučaju eventualne štete naplatiti štetu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan da traži naknadu materijalne štete koja je nastala na predmetnom putničkom motornom vozilu jer to može da zahtijeva samo vlasnik. Pri tome je naglasio da je apelant podnio tužbu u svoje ime, iako iz predmetne punomoći proizlazi da je bio ovlašćen podnijeti tužbu u ime B. R.

12. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 057198 17 Gž 2 od 13. februara 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

13. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je ukazao da je, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), žalilac dužan da navede koju odredbu važećeg procesnog zakona prvostepeni sud nije primijenio ili nije pravilno primijenio i kako je učinjena povreda uticala na zakonitost i pravilnost presude koju je prvostepeni sud donio. S obzirom na to da apelant nije na navedeni način ukazao na povredu odredaba parničnog postupka (samo je naveo da su povrijeđene odredbe čl. 7, 8, 12, 116, 119, 236, 300 i 336 ZPP), istakao je da nije mogao da ispita osnovanost žalbenog razloga povrede odredaba parničnog postupka. Apelacioni sud je nadalje naveo da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude u pogledu odluke da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan usljed nedostatka aktivne legitimacije. U vezi s tim je istakao da je u saobraćajnoj dozvoli za predmetno vozilo, koja shodno odredbi člana 9 stav 1 tačka 48 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBSBiH) predstavlja javnu ispravu i dokaz uredne registracije i svojine vozila, kao vlasnik upisana B. R. Apelacioni sud je ukazao da je odredbama ZOO-a propisano da je punomoć ovlašćenje za zastupanje što ga vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku (član 89), te da punomoćnik može da preduzima samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen (91 stav 1). Shodno navedenom je zaključio da je apelant jedino mogao da podnese tužbu u ime i za račun B. R., a ne u svoje ime i za svoj račun, što je pravilno zaključio i prvostepeni sud jer je za traženje naknade štete nastale na predmetnom putničkom motornom vozilu aktivno legitimisan samo vlasnik, a apelant nije vlasnik, nego samo vlasnikov punomoćnik. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je na osnovu izdate punomoći i činjenice da mu je B. R. predala predmetno vozilo postao njegov vlasnik. U vezi s tim je istakao da predmetna punomoć ne može zamijeniti kupoprodajni ugovor, zbog čega apelant nije mogao postati vlasnik predmetnog vozila, uprkos činjenici da je odredbom člana 37 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o svojini i drugim stvarnim pravima), na koju se apelant poziva, propisano da se svojina pokretne stvari stiče njenom predajom u posjed. Apelacioni sud je zatim naveo da apelant nije doveo u sumnju zakonitost prvostepene presude ni navodima da je krivičnom presudom kao oštećeni upućen na parnicu, kao ni navodima da je presuda Osnovnog suda od 5. decembra 2014. godine (vidi tačku 8 ove odluke) postala pravosnažna u odnosu na M. A. s obzirom na to da navedeno lice nije izjavilo žalbu protiv navedene presude Osnovnog suda kojom je predmetni tužbeni zahtjev usvojen.

14. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 057198 18 Rev od 21. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

15. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je drugostepeni sud, shodno odredbi člana 330 ZPP, pravilno postupio kada je ispitao prvostepenu presudu samo u okviru navoda koji su bili obrazloženi, s obzirom na to da je apelant u žalbi samo ukazao na povredu odredbi čl. 7, 8, 12, 116, 119, 236, 300 i 336 ZPP, a da pri tome nije jasno obrazložio u čemu se ogledaju povrede tih odredbi i kako su uticale na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Zatim je naveo da je apelant, pozivajući se na odredbu člana 37 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima, i u reviziji istrajavao u tvrdnji da je faktički i stvarni vlasnik predmetnog vozila jer mu je B. R. predala vozilo, a predmetna punomoć predstavlja kupoprodajni ugovor. U vezi s tim je podržao stav nižestepenih sudova o neosnovanosti navedene tvrdnje, te istakao da iz saobraćajne dozvole za predmetno vozilo, čiju validnost apelant nije osporio u toku postupka, proizlazi da je B. R. ovlastila apelanta da u njeno ime može upravljati predmetnim vozilom, registrovati, prodati ili ga zamijeniti, te u slučaju eventualne štete naplatiti štetu. Ukazao je na sadržaj odredbe čl. 89 stav 1 i čl. 91 stav 1 ZOO-a, te je istakao da činjenica da je apelant u posjedu predmetnog vozila ne znači da je postao njegov vlasnik jer je u posjedu na osnovu punomoći, a ne kupoprodajnog ugovora. Pri tome je ukazao da je, pored predaje stvari, za sticanje prava svojine potrebno postojanje pravnog osnova koji mora sadržavati bitne elemente (predmet i cijenu), te naglasio da predmetna punomoć ne sadrži te elemente. Apelacioni sud je nadalje naveo da je tačan apelantov navod da se drugostepeni sud nije mogao pozvati na ZOBSBiH jer on nije bio na snazi u vrijeme sporne saobraćajne nesreće, međutim, istakao je da navedeni propust nije uticao na pravilnost i zakonitost drugostepene presude jer iz saobraćajne dozvole proizlazi da je vlasnik predmetnog vozila B. R. Apelacioni sud je zatim naveo da na pravilnost drugostepene presude ne utiče ni činjenica da je tužbeni zahtjev pravosnažno usvojen u odnosu na M. A. jer tuženi u predmetnom postupku nisu jedinstveni suparničari, zbog čega se spor ne mora riješiti na jednak način prema svima. U konačnici, Apelacioni sud je naveo da na pravilnost osporene presude ne utiče ni apelantov navod da je predmet postupka moglo biti samo utvrđivanje visine štete, a ne i apelantove aktivne legitimacije jer je apelant upućen na parnicu krivičnom presudom s obzirom na to da je parnični sud, shodno odredbi člana 12 stav 3 ZPP, vezan za činjenični opis štetnog događaja iz izreke krivične presude samo u dijelu u kojem se odnosi na postojanje krivičnog djela i krivice.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant navodi da je predmet postupka mogla biti jedino visina štete, a ne apelantova aktivna legitimacija jer ga je krivični sud kao oštećenog uputio na parnicu, kao i usljed činjenice da je bio aktivno legitimisan u odnosu na M. A. u odnosu na koga je tužbeni zahtjev pravosnažno usvojen. Nadalje navodi da predmetna punomoć predstavlja kupoprodajni ugovor i da je na predmetnom vozilu, shodno odredbi člana 37 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima, stekao pravo svojine jer mu je ono predato u posjed zajedno s ključevima i saobraćajnom dozvolom, te da se u konkretnom slučaju radi o simulovanom ugovoru čija je forma konvalidirana činjenicom da je ugovor izvršen. Takođe, navodi da drugostepeni sud nije mogao da primijeni odredbe ZOBSBiH jer on nije bio na snazi u vrijeme sporne saobraćajne nezgode. U konačnici navodi da je predmetni postupak trajao nešto manje od 12 godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te predlaže da mu Ustavni sud dosudi naknadu u visini od 1.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

17. Apelacioni sud je naveo da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani, te da je taj sud dao sve razloge i ukazao na sve činjenice kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka o neosnovanosti apelantovih navoda. Zatim je naveo da je na sve apelacione navode odgovoreno osporenim odlukama tog suda. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Apelacioni sud je naveo da je revizioni sud predmet zaprimio na postupanje 11. aprila 2018. godine, a odluku po reviziji donio 21. maja 2018. godine, dok je drugostepeni sud u prvom navratu predmet zaprimio 16. oktobra 2015. godine, a odluku donio 20. januara 2016. godine, a u drugom navratu je predmet zaprimio 16. novembra 2017. godine, a odluku donio 13. februara 2018. godine.

18. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima iz osporene presude tog suda.

19. Tuženi je naveo da su redovni sudovi u tri stepena donijeli meritornu odluku o apelacionim navodima i da apelant „očigledno tretira Ustavni sud kao sud četvrtog stepena“, što ne spada u njegovu nadležnost, zbog čega predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju bez upuštanja u meritum stvari. Opreza radi, tuženi je istakao da je apelacija neosnovana, te je naveo da je parnični sud vezan za osuđujuću presudu krivičnog suda samo u pogledu postojanja krivičnog djela i odgovornosti učinioca, ali ne i za aktivnu legitimaciju, kao i da su redovni sudovi pravilno zaključili da apelant nije aktivno legitimisan jer nije vlasnik predmetnog vozila. Takođe je naveo da predmetna punomoć ne predstavlja kupoprodajni ugovor jer u konkretnom slučaju nije zaključen takav pravni posao, niti se može smatrati faktičkom kupoprodajom jer je izostao bitan element isplate cijene, na koju okolnost nisu provođeni dokazi.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

II - PUNOMOĆJE

Davanje punomoćja Član 89.

(1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

[…] Obim ovlašćenja Član 91.

(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

[…] Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…] Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost osiguravača Član 940.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtjeva njenu naknadu.

[…] Sopstveno pravo oštećenika i direktna tužba Član 941.

(1)U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.

[…]

21. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03 i 40/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 37 (1)Vlasništvo na pokretnu stvar, na osnovu pravnog posla, stiče se njenom predajom u posjed sticaocu, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2)Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na osnovu koje sticalac može njome raspolagati, uručenjem nekog dijela stvari, izdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači njenu predaju i kada po shvatanju u prometu to proizilazi iz konkretnih okolnosti.

22. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 12 […] (3)U parničnom postupku sud je, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 330 Apelacioni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 057198 18 Rev od 21. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da apelant nije aktivno legitimisan u predmetnom postupku, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, redovni sudovi su, prije svega, obrazložili da je parnični sud, shodno odredbi člana 12 stav 3 ZPP, vezan za osuđujuću krivičnu presudu samo u dijelu koji se odnosi na postojanja krivičnog djela i odgovornosti učinioca, te da su neosnovani apelantovi navodi da se u predmetnom postupku isključivo moglo raspravljati o visini štete koja je nastala na predmetnom vozilu. Pri tome je Apelacioni sud jasno obrazložio iz kojih razloga se punomoć koju je B. R. izdala apelantu ne može smatrati kupoprodajnim ugovorom, odnosno da na osnovu te punomoći apelant nije mogao steći pravo svojine na predmetnom vozilu, uprkos činjenici da mu je ono predato u posjed, kao i da činjenica da je u odnosu na M. A. tužbeni zahtjev pravosnažno usvojen ne utiče na postojanje aktivne legitimacije na apelantovoj strani. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Apelacioni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi i reviziji ukazao da činjenica da se prvostepeni sud u obrazloženju odluke pozvao na ZOBSBiH ne predstavlja propust koji dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Apelacioni sud razmotrio prilikom donošenja odluka o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da su postupanjem redovnih sudova u predmetnom postupku dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

34. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 28. septembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do 21. maja 2018. godine kada je Apelacioni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko 11 godina i osam mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.

37. S obzirom na to da je u predmetnom parničnom postupku prvenstveno bilo sporno pitanje apelantove aktivne legitimacije, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka oko 11 godina i osam mjeseci u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a priori, suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi na njih ukazali. S druge strane, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

39. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

41. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Distrikta Brčko BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

43. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz sadržaja apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene i drugostepene presude izjavio žalbu, odnosno reviziju Apelacionom sudu, koji je odlučio o svim apelantovim relevantnim navodima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom, odnosno da su njegova žalba i revizija odbijene kao neosnovane, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao oko 11 godina i osam mjeseci, za koju dužinu trajanja redovni sudovi nisu dali razloge koji bi mogli uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

45. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje da apelant nije aktivno legitimisan da zahtijeva naknadu štete nastalu na motornom vozilu koje nije u njegovoj svojini, a koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer je apelant imao mogućnost da izjavi pravne lijekove, koju je i koristio izjavljujući žalbu i reviziju, a činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u sporu ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

47. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4810/18 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio