Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4213/19 (MIPEX-AUTO RS d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javne nabavke
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4213/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4213/19, rješavajući apelaciju MIPEX-AUTO RS d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MIPEX-AUTO RS d.o.o. Banjaluka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024468 19 Uvp od 3. septembra 2019.
godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024468 17 U od 13. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MIPEX-AUTO RS d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Kovačević advokat iz Banjaluke, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024468 19 Uvp od 3. septembra 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 024468 17 U od 13. maja 2019. godine.
2. Ministarstvo odbrane BiH, kao ugovorni organ, donijelo je odluku broj 11-03-26-17345/16 od 16. novembra 2016. godine o izboru najpovoljnijeg ponuđača u postupku javne nabavke ogrijevnog drveta i paleta za grijnu sezonu 2016. godine kojom je kao najpovoljnija za LOT 1,2,3, i 4 izabrana ponuda ponuđača „MIRA-MAR“ d.o.o. Foča.
3. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) broj JN2-01-07-1-665-8/16 od 11. januara 2017. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena na odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača od 16. novembra 2016.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužitelja, protiv rješenja tuženog od 11. januara 2017. godine, Sud BiH (vijeće za upravne sporove) je donio presudu od 13. maja 2019. godine kojom je odbio predmetnu tužbu.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke – presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 13. maja 2019. godine, Sud BiH je donio presudu 3. septembra 2019. godine kojom je odbio predmetni zahtjev.
6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da to što je ugovorni organ u odluci od 16. novembra 2016. godine pogrešno naveo rok od 5 dana umjesto 10 dana, kako je to zakonom propisano, nije imalo štetan uticaj za apelanta, jer je u zakonskom roku podnio svoju žalbu (član 201. stav 4. Zakona o upravnom postupku BiH). Nadalje, Sud BiH je naveo da se, prema uslovima iz tenderskog dokumenta, garancija za pravilno izvršenje ugovora dostavlja nakon što ugovorni organ odabere najpovoljniju ponudu u roku koji odredi (član 72. Zakona o javnim nabavkama BiH), te da dalje postupak regulišu ugovorne strane prema Zakonu o obligacionim odnosima pa ako izabrani ponuđač ne dostavi garanciju za izvršenje ugovora u ostavljenom roku, nakon zaključivanja ugovora, zaključeni ugovor smatra se apsolutno ništavim, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Također, Sud BiH je naveo da je ponuđač u ponudi (koja je izabrana kao najpovoljnija) dostavio ovlaštenje u kojem je njegov direktor dao ovlaštenje I.P. da u postupcima javne nabavke može potpisivati sve izjave iz čl. 45, 47, 48-51 Zakona o javnim nabavkama BiH, što je, suprotno apelantovima navodima, sasvim dostatno u smislu člana 8.2.1 tačka 12. tenderske dokumentacije i člana 58. stav 1. tačka g) Zakon o javnim nabavkama BiH. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da „sudovi nisu u cijelosti razmotrili sve apelantove navode“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu u cijelosti razmotrili sve apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Sud BiH nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode iz zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević