Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4705/19 (N. M.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4705/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4705/19, rješavajući apelaciju Nisveta Murtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nisvet Murtić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 028869 16 Rev od 3. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nisvet Murtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, koju zastupa Suad Agić advokat iz Visokog, podnio je 4. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 028869 16 Rev od 3. septembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj) da apelantu na ime naknade materijalne štete za izgubljeni prinos i za troškove rekultivacije zemljišta isplati određeni novčani iznos za zakonskom zateznom kamatom, te da mu namiri troškove postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi na ime štete na stambenim i pomoćnim objektima i na zemljištu isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kuću i pomoćni objekat izgradio 1972. godine bez građevinske dozvole, urbanističke saglasnosti i dozvole rudarskog preduzeća. Dalje je utvrđeno da je rješenjem nadležnog sekretarijata od 4. decembra 1962. godine proglašeno eksploataciono polje rudnika s određenim kvotama, te da su predmetni objekti apelanta izgrađeni u granicama tog eksploatacionog polja. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 58. stav (1) Zakona o rudarstvu propisano da se za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama ekspolatacionog polja mora, prije izdavanja građevinske dozvole, pribaviti mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta, dok je prema odredbama člana 22. stav (1) Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu, a koji zakon je u vrijeme kada su predmetni objekti građeni bio na snazi, bilo obavezno pribavljanje odobrenja za građenje. Vrhovni sud je naveo da je apelant, budući da su nekretnine apelanta izgrađene bez pribavljenog mišljenja rudarskog preduzeća i bez građevinske dozvole, takvim propustom preuzeo rizik za eventualnu štetu, pa za nastalu štetu ne predstoji odgovornost tuženog. Vrhovni sud je takođe naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi o propustima tuženog da poduzme radove na zatvaranju jame nakon prestanka eksploatacije i da time postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu, jer apelant nije tokom postupka dokazao navedene činjenice.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o rudarstvu i Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu, te da, suprotno stanovištu redovnog suda, apelant nije imao obavezu pribavljanja dozvole za građenje, pa samim tim nije bio dužan ni da pribavi mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta. Apelant takođe navodi da je tuženi bio dužan da nakon eksploatacije „zapuni jamske prostore i izgradi zaštitne stubove radi zaštite od slijeganja tla“ usljed kojeg slijeganja tla je apelantu i pričinjena šteta, a iz čega proizilazi obaveza tuženog da apelantu naknadi štetu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4705/19 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio