Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2407/19 (D. K.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2407/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2407/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Dane Končar, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dane Končar protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 250180 18 Gž od 4. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dane Končar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 4. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 250180 18 Gž od 4. ožujka 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Okružnog suda uvažena je žalba tuženog (Z.M.) i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi na ime duga po računu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženi s punomoći ovlastio apelanta za poduzimanje svih radnji u postupku, odnosno drugih radnji, dopisano da podnese prijedlog za ovrhu, da bi u istom ovršnom postupku bio podnesen prijedlog za protuovrhu od strane ovršenika (Trgovina "Borac" d.d. Travnik), doneseno rješenje o protuovrsi od 21. rujna 2016. godine na koji je apelant je podnio prigovor 5. listopada 2016. godine. Dalje je naveo da je apelant nakon toga tuženom i nadležnom sudu dostavio 17. listopada 2016. godine obavijest o otkazivanju punomoći, u kojoj je naveo da tuženom dostavio kopiju prigovora, rješenje o protuovrsi, te da mu je ispostavio fakturu za odvjetničke usluge. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je nesporno da su parnične stranke bile u obvezno pravnom odnosu koji, prema svom sadržaju, predstavlja ugovor o nalogu iz čl. 749. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, Okružni sud je istakao da je tuženi u žalbi osnovano istakao da od apelanta nije obaviješten o podnošenju prijedloga za protuovrhu, da je apelant neovlašteno primio rješenje o protuovrsi i dostavio sudu prigovor u ime tuženog i to bez punomoći kojom bi za te radnje bio ovlašten, budući da je čl. 39. Zakona o advokaturi propisano da je advokat dužan da redovno informira zastupanu stranku o promjenama u njenom predmetu. Kako je u konkretnom slučaju u istom ovršnom postupku, ali u sasvim novoj fazi postupka, podnesen prijedlog za protuovrhu u kom slučaju se stranke (tražitelj ovrhe i ovršenik) nalaze na sasvim novim procesno-pravnim stranama, Okružni sud je istakao da je apelant bio dužan o tome obavijestiti tuženog i pribaviti ovlaštenje za postupanje u novoj fazi postupka, po prijedlogu za protuovrhu. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je u punomoći navedena konkretna radnja, koju je odvjetnik ovlašten da poduzme (bez obzira na činjenicu da u punomoći nije navedeno o kom se ovršeniku radi niti kod kog suda se podnosi prijedlog za ovrhu), zbog čega je bilo neosnovano obavezati tuženog na plaćanje troškova za poduzimanje radnje (ulaganje prigovora na protuovrhu) kada apelant nije imao ovlaštenje. Osim toga, tuženi se morao izjasniti o tome da li ovlašćuje apelanta za dalje postupanje i imali li interes za podnošenje prigovora.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant ističe da se postupak po prijedlogu za protuovrhu smatra postupkom po vanarednom pravnom lijeku te ni u odredbama o protu ovrsi u Zakonu o izvršnom postupku kao ni u odredbama Zakona o parničnom postupku nije propisano da se povodom protu ovrhe vodi novi postupak i da je potrebna nova punomoć advokatu, pored dane punomoći u izvršnom postupku. S tim u vezi, naveo je da bi u situaciji da se radi novi postupak o protuovrsi bi odlučivao novi sudac, da prvostupanjski sud koji je odlučivao o apelantovom prigovoru nije tražio novu punomoć od apelanta, kao i to da je tuženi odnosno poduzeće kojeg je tuženi vlasnik i direktor, ostao dužan određeni novčani iznos apelantu na ime izvršenih pravnih radnji i pruženih advokatskih usluga u većem broju predmeta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije i pravo na osobnu slobodu i sigurnost), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević