Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3630/18 (E. A.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Revizija
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106
- Zakon o parničnom postupku · čl. 364
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3630/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3630/18, rješavajući apelaciju Enise Arnautović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Arnautović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 150125 17 Rev od 15. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Arnautović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vražića, koju zastupa Mirza Hrustić, advokat iz Tuzle, podnijela je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 150125 17 Rev od 15. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i advokata Edina Hodžića, koji je zastupao JU Centar za socijalni rad Čelić (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je u periodu od 3. do 13. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i advokat tuženog dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 25. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 12. decembra 2012. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi uspostave radnopravnog statusa i potraživanja iz radnog odnosa (vrijednost spora 5.100,00 KM).
6. U periodu od 4. marta do 11. jula 2013. godine Općinski sud je održao ukupno četiri ročišta.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 150125 12 Rs od 5. septembra 2013. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog od 16. augusta 2012. godine kojim joj je otkazan ugovor o radu, te da se naloži tuženom da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa, ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Nadalje, da se tuženi obaveže da apelantici za period od 20. novembra 2012. godine do 30. juna 2013. godine po osnovu neisplaćene naknade plaće isplati iznos od 6.351,84 KM, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da na apelanticino ime kod Federalnog zavoda PIO – KAS Tuzla izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa na plaću i iz plaće u ukupnom iznosu od 2.117,26 KM, kao i da apelantici naknadi troškove parničnog postupka. Osim toga, apelantica je obavezana da tuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.440,00 KM.
8. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (uvid i čitanje u materijale dokumentacije, saslušanje parničnih stranaka, vještačenje vještaka finansijske struke), istakao da je apelantica kod tuženog obavljala poslove referenta socijalne zaštite sa srednjom stručnom spremom u periodu od 20. aprila 1998. godine neprekidno do 16. augusta 2012. godine, kada joj je otkazan ugovor o radu. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 44. i 52. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti), te odredbe čl. 12. i 13. Pravilnika o smještajnim uvjetima, opremi, potrebnim stručnim i drugim radnicima i normativima za rad Centra za socijalni rad TK (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Pri tome Općinski sud je istakao da tuženi nije imao propisan stručni kadar zbog čega je bilo potrebno preduzeti odgovarajuće mjere usklađivanja kadra sa propisanim normama. Nadalje, istakao je da je otkaz ugovora o radu opravdan zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, jer apelantica nije posjedovala odgovarajuću stručnu spremu kao uvjet za obavljanje poslova socijalnog radnika. Općinski sud je istakao da je tuženi imao namjeru da zadrži u radnom odnosu sva tri zaposlenika koji su predviđeni kao tehnološki višak Programom za zbrinjavanje tehnološkog viška ili barem jednog zaposlenika, predlažući općinskom načelniku određena rješenja, ali da prijedlozima tuženog nije udovoljeno. Nadalje, istaknuto je da apelanticu nije bilo moguće rasporediti na neko drugo radno mjesto, jer je po sistematizaciji radnih mjesta za obavljanje poslova predviđena visoka ili viša stručna sprema, a samo za jedno radno mjesto srednja stručna sprema na kojem je već radila zaposlenica odranije. Kako se apelanticin status nakon proglašenja tehnološkim viškom nije mogao riješiti shodno njenoj stručnoj spremi kod tuženog, niti kod osnivača (Općine Čelić), Općinski sud je utvrdio da je tuženi odluku o otkazu ugovora o radu donio u skladu sa odredbom člana 87. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR). U konačnici, budući da je tuženi u vrijeme otkaza zapošljavao ukupno pet zaposlenika, a da su za otkaz ugovora o radu planirana tri zaposlenika, Općinski sud je istakao da tuženi nije bio obavezan, shodno odredbi izmijenjenog člana 98. ZOR-a, konsultirati se sa Vijećem zaposlenika, odnosno Sindikatom.
9. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu 18. septembra 2013. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 150125 13 Rsž od 12. aprila 2017. godine apelanticina žalba je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev usvojen (kako je to bliže opisano u izreci presude).
11. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, shodno članu 25. stav 3. ZOR-a, tuženi bio obavezan da prilikom promjena ili uvođenja novog načina organiziranja rada omogući apelantici osposobljavanje ili usavršavanje za rad. Nadalje, navedeno je da je apelantica primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme bez bilo kakvih radnji koje bi dovele u zabludu tuženog, odnosno da je tuženi znao koju stručnu spremu apelantica ima i da ju je rasporedio na poslove i radne zadatke referenta socijalne zaštite, a koje je savjesno i uredno obavljala. Pri tome Kantonalni sud je istakao da je tuženi bio obavezan da blagovremeno osposobi apelanticu i eventualno doškoluje za potrebe tog radnog mjesta. Kantonalni sud je naveo da su tuženi i prvostepeni sud nepravilno tumačili i primijenili odredbe člana 87. ZOR-a kada su zaključili da je predmetni otkaz opravdan zbog ekonomskih i tehničkih ili organizacijskih razloga, odnosno ako zaposlenik nije u mogućnosti izvršavati svoje obaveze iz radnog odnosa. Pri tome Kantonalni sud je istakao da tuženi, a i njegov osnivač sigurno imaju uvjete za raspored na druge poslove radnika kojima su otkazali ugovor o radu, a sve s obzirom na njihovu veličinu, kapacitet i privredno stanje. Nadalje, istaknuto je da je i nakon otkaza apelantica po ugovoru o djelu radila na istim poslovima kao i ranije, zbog čega nije ispunjen niti uvjet nesposobnosti apelantice za rad na drugim poslovima. Kantonalni sud je istakao da se prvostepeni sud u obrazloženju nepravilno poziva na odredbe Zakona o socijalnoj zaštiti i odredbe Pravilnika, jer se te odredbe ne mogu dovesti u direktnu vezu sa valjanom primjenom odredaba člana 87. ZOR-a. Naime, Kantonalni sud je zaključio da to što Ministarstvo za rad daje upute i što inspekcijske službe vrše kontrolu ne daje pravo tuženom da apelantici automatski otkaže ugovor o radu, te da moraju postojati i biti ispunjeni navedeni uvjeti.
12. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju 24. maja 2017. godine zbog povrede odredaba parničnog postupka učinjenih u postupku pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu je, između ostaloga, isticao da, bez obzira na činjenicu da je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 5.100.00 KM, Vrhovni sud treba uzeti u razmatranje reviziju u skladu sa članom 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, tuženi je istakao da bi pravne posljedice drugostepene presude bile značajne i da bi iznos koji bi tuženi morao platiti bio mnogo veći od označene vrijednosti spora (oko 60.000,00 KM).
13. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 150125 17 Rev od 15. marta 2018. godine uvažena je revizija tuženog, te je drugostepena presuda preinačena tako što je odbijena apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena. Osim toga, apelantica je obavezana da tuženom plati trošak sastavljanja revizije u određenom novčanom iznosu.
14. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je reviziju ispitao u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredaba člana 241. i člana 106. stav 2. ZPP, te da je revizija osnovana. Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije pravilno zaključio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Nadalje, navedeno je da tuženi, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje, objektivno nije imao mogućnosti da rasporedi apelanticu na druge poslove, niti da je obrazuje i osposobi za rad na drugim poslovima s obzirom na to da je kadrovsku strukturu morao uskladiti u roku od šest mjeseci, što je veoma kratak rok i nedovoljan da se stekne viša ili visoka stručna sprema. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelantica ima SSS i da nema takvog radnog mjesta, osim jednog na kojem već radi drugi zaposlenik, Vrhovni sud je istakao da nije osnovano očekivati od poslodavca da apelanticu doškoluje na VSS, te da ni odredbe člana 25. stav 3. i člana 87. ZOR-a to ne podrazumijevaju. Pri tome Vrhovni sud je naveo da tuženi pravilno tvrdi da obaveza prekvalifikacije i osposobljavanja podrazumijeva određenu obuku radnika u prilagođavanju novoj vrsti posla, a ne i obavezu poslodavca da svojim sredstvima finansira školovanje svojih radnika. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da je pravilnom primjenom odredaba člana 25. stav 3, te čl. 87. i 98. ZOR-a tuženi donio rješenje o otkazu ugovora o radu. Vrhovni sud je istakao da je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je Vrhovni sud ocijenio da je revizija dopuštena i donio meritornu odluku protivno apelanticinim interesima. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju niti jedan od zakonom propisanih uvjeta za dopuštenost revizije nije postojao, te da, prema odredbama ranije važećeg ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Apelantica ističe da je u situacijama kada se tužbeni zahtjev odnosio na nenovčano potraživanje, po sudskoj praksi Vrhovnog suda, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna bila vrijednost predmeta spora označena u tužbi, pri čemu se pozvala na praksu Vrhovnog suda u predmetima br. 32 0 P 000460 15 Rev, 32 0 P 011677 16 Rev, 29 0 P 003454 13 Rev, 23 0 P 013874 17 Rev, 17 0 Ps 035741 15 Rev i 17 0 P 020975 14 Rev. Nadalje, istaknuto je da bi Vrhovni sud reviziju mogao dopustiti kada bi ocijenio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, a u kojem pravcu bi to i obrazložio u presudi, pri čemu je kao dokaz navela presude Vrhovnog suda u predmetima br. 32 0 P 059983 16 Rev i 33 0 P 010032 14 Rev (koje je i dostavila u prilogu apelacije). Apelantica ističe da u konkretnom slučaju zbir potraživanja iznosi ukupno 8.469,10 KM, pri čemu od odlučnog značaja nisu mogla biti potraživanja po osnovu pripadajuće zakonske kamate na dosuđeni glavni iznos, jer se, shodno praksi i stavovima Vrhovnog suda, za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, ugovorena kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir ukoliko ne predstavljaju glavni zahtjev. Nadalje, istaknuto je da izostanak bilo kakvih, a posebno jasnih razloga iz kojih bi bilo vidljivo zašto je Vrhovni sud u istoj situaciji odstupio od svoje ranije prakse i stavova dovodi u pitanje obrazloženje pobijane presude, a koje pravo je, također, neodvojiv segment prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica tvrdi da se ozbiljno dovode u pitanje i osnovni principi demokratskog društva s obzirom na to da nedosljedna primjena procesnih prava u istim ili sličnim slučajevima vodi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava. U konačnici, apelantica ističe da je predmetni spor trajao pet godina i devet mjeseci zbog čega je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog čega potražuje iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi, te da je navedena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
17. Kantonalni sud je naveo da se navodi apelacije prvenstveno odnose na odluku Vrhovnog suda od 15. marta 2018. godine, te da smatra da presudom Kantonalnog suda od 12. aprila 2017. godine nije došlo do povrede apelanticinih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
18. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je u roku od devet mjeseci donio odluku u predmetnoj pravnoj stvari, koju je obrazložio i za koju je dao razloge. Nadalje, Općinski sud je naveo da je efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka i presudu donio u razumnom roku, te dao razloge za odluku u smislu primjene materijalnog prava, osigurao apelantici zaštitu njenih prava u skladu sa predmetom, osigurao jednak tretman svih stranaka i zaštitu njihovih prava u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U konačnici, Općinski sud je istakao da je predmetna apelacija usmjerena na postupanje Vrhovnog suda, koji je postupao u predmetu u kojem vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM, a ne prvostepenog suda.
19. Advokat tuženog je naveo da je tuženi obavezan da apelantici na ime neisplaćenog dijela plaće isplati iznos od 6.351,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. decembra 2012. godine, da na njeno ime izvrši uplatu neuplaćenog dijela pripadajućih doprinosa u iznosu od 2.117,26 KM, te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.716,50 KM. Pri tome advokat tuženog je istakao da je navedenom presudom tuženi obavezan da na ime potraživanja isplati ukupan iznos od 10.185,60 KM, kao i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos. Nadalje, navedeno je da je ZPP ostavio mogućnost Vrhovnom sudu da u svakom pojedinom slučaju ocijeni dopuštenost i osnovanost revizije, te mogućnost da razmatra reviziju čak i u situaciji kada nije ispunjen imovinski cenzus za podnošenje revizije. Advokat tuženog smatra da je Vrhovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, u konkretnom slučaju donio pravilnu i zakonitu odluku. U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka, advokat tuženog naveo je da tuženi nije doprinio njegovoj dužini trajanja, kao i da je prvostepeni postupak okončan za manje od devet mjeseci, drugostepeni za nešto više od tri godine, a postupak pred Vrhovnim sudom za nešto manje od 10 mjeseci, što je, ocjenjujući veliki broj predmeta pred Vrhovnim sudom, primjeren rok za donošenje odluke. U konačnici, advokat tuženog je istakao da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena, niti zanemarena ustavna prava.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 98/15 od 23. decembra 2015. godine) glasi:
Član 106. stav (2) (2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.
21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
1. Revizija Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donijete u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 150125 17 Rev od 15. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 7. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i da su povrijeđeni principi vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak. aU odnosu na osporenu odluku
30. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju niti jedan od zakonom propisanih uvjeta za dopuštenost revizije nije postojao, da prema odredbama ranije važećeg ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da Vrhovni sud u obrazloženju presude nije naveo da je revizija dozvoljena jer bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
31. Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu u kojoj je utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbu člana 364. stav 2. ZPP („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) kojom je propisano da revizija nije dopuštena u imovinskopravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakvog drugog činjenja, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000,00 KM. Naime, Ustavni sud je smatrao da se navedena arbitrarnost očituje u tome što je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja u pogledu dopustivosti revizije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 405/04 od 12. aprila 2005. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj su apelanti isticali da je Vrhovni sud povrijedio procesni zakon kada je dozvolio reviziju tužioca iako, prema označenoj vrijednosti spora, ona nije bila dopuštena shodno članu 237. stav 2. ZPP, pri čemu je, u odnosu na te navode, Ustavni sud zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju, shodno članu 237. stav 3. ZPP, dozvolio reviziju, a u čemu Ustavni sud nije našao elemente proizvoljne primjene procesnog zakona (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1106/16 od 6. juna 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu u kojoj je ispitao slične navode kao u predmetnoj apelaciji (da je Vrhovni sud trebalo da odbaci kao nedozvoljenu reviziju tužiteljice u skladu sa odredbama ZPPRS i vlastitom sudskom praksom, te da je povrijedio apelantovo pravo na ravnopravnost pred sudom i na pravičan postupak, jer je očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo, utvrdivši da je revizija dozvoljena iako naznačena vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM i pri tome ne dajući razloge zbog kojih je revizija dozvoljena), a koju apelaciju je odbacio zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, pri čemu je istakao da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3235/09 od 9. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude u odnosu na novčano potraživanje, u pogledu glavne stvari, iznosi 8.469,1 KM (6.351,84 KM + 2.117,26 KM), da je vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 5.100.00 KM, kao i da je tuženi u reviziji isticao da Vrhovni sud reviziju treba uzeti u razmatranje u skladu sa članom 237. stav 3. ZPP. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 237. stav 3. ZPP propisano da Vrhovni sud, izuzetno, može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud uočava da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je predmetnu reviziju dozvolio iako vrijednost pobijanog dijela nije prelazila iznos od 10.000,00 KM, odnosno nije obrazložio da je revizija dozvoljena jer bi odlučivanje povodom revizije bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o pitanju koje je Vrhovni sud morao obrazložiti. Međutim, imajući u vidu diskrecionu mogućnost Vrhovnog suda, koja slijedi iz navedene odredbe, a koja mu dopušta da, izuzetno, dozvoli reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje povodom revizije bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te imajući u vidu jasno i precizno obrazloženje presude Vrhovnog suda iz kojeg slijedi da drugostepeni sud nije pravilno zaključio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev, a da je tuženi pravilnom primjenom odredaba člana 25. stav 3, te čl. 87. i 98. ZOR-a donio rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici i, u vezi s tim, sagledavajući kompletan postupak, Ustavni sud smatra da navedeni propust u okolnostima konkretnog slučaja nije utjecao na pravičnost postupka u cjelini.
33. U odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje na to da je Vrhovni sud donio meritornu odluku protivno ranijim stavovima i odlukama, Ustavni sud ističe da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, principi pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da propust Vrhovnog suda da u obrazloženju presude navede da je revizija dozvoljena jer bi odlučivanje povodom revizije bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u okolnostima konkretnog slučaja, nije utjecao na pravičnost postupka u cjelini. Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nema ni elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa vladavine prava i pravne sigurnosti.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
bU odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi
35. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38). Period koji treba uzeti u obzir
36. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 12. decembra 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 15. marta 2018. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, razmatrat će period od pet godina i oko tri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se vodio radi uspostave radnopravnog statusa i isplate potraživanja iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenijem postupku. S obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o radnopravnom statusu apelantice, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelanticu.
38. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka.
39. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom postupku procesne radnje preduzimao u razumnim rokovima, da u postupku nije imao periode veće pasivnosti, odnosno da je prvostepenu presudu donio za nešto manje od devet mjeseci nakon podnošenja tužbe. Nadalje, zapaža da je Kantonalni sud odluku donio u roku od tri godine i nešto manje od sedam mjeseci, dok je Vrhovni sud odluku donio za nešto manje od 10 mjeseci.
40. Imajući u vidu navedeno, iako je primjetno da je postupak pred Kantonalnim sudom duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini, a koji je okončan prije podnošenja apelacije i u kojem su redovni sudovi u periodu od pet godina i oko tri mjeseca donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance, Ustavni sud smatra da ukupna dužina predmetnog postupka zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
42. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje, jer svoje navode o diskriminaciji zasniva na tvrdnji da je Vrhovni sud odstupio od svoje ranije prakse i stavova, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje (pravnu sigurnost), Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada propust Vrhovnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, nije utjecao na pravičnost postupka u cjelini, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa vladavine prava i pravne sigurnosti. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, u postupku koji je okončan prije podnošenja apelacije, u periodu od pet godina i oko tri mjeseca donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance.
45. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer ne postoji ništa što bi ukazalo da su u predmetnom postupku ova apelanticina prava povrijeđena.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević