Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4251/19 (Z. L.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4251/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4251/19, rješavajući apelaciju Zdravke Ljubić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zdravka Ljubić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Rs 029949 16 Rev od 22. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravka Ljubić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa apelantičin brat, Ika Jurilj iz Širokog Brijega, podnijela je 5. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 029949 16 Rev od 22. avgusta 2019. godine. Apelantica je podneskom od 18. novembra 2019. godine dopunila apelaciju.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačena je apelantičina tužba u odnosu na prvotuženu (Osnovna škola ,,Biograci“) u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je imala potpunu prijavu i ispunjavala uslove konkursa prvotužene od 5. juna 2013. godine za radno mjesto čistačice - spremačice na neodređeno vrijeme, da ostale kandidatkinje koje su se prijavile na ovaj konkurs nisu imale potpune prijave i nisu ispunjavale uslove konkursa, te da se naloži prvotuženoj da izvrši prijem apelantice u radni odnos sa danom 1. avgust 2013. godine kod prvotužene prema navedenom konkursu. Također, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se naloži prvotuženoj da poništi izbor kandidatkinje A.G. primljene po obavijesti prvotužene od 12. jula 2013. godine jer nije imala potpunu prijavu i ispunjavala uslove navedenog konkursa, te je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (Zapadnohercegovački kanton, Ministarstvo nauke, obrazovanja, kulture i sporta).
3. U obrazloženju drugostepene presude drugostepeni sud je, između ostalog, naveo da je prvotužena na sjednici školskog odbora raspisala konkurs za radno mjesto spremačice, da je školski odbor u razmatranje uzeo šest prijava među kojima i apelantičinu prijavu, te da je u stalni radni odnos po ovom konkursu primljena A.G.. Drugostepeni sud je dalje naveo da je rješenjem Prosvjetne inspekcije od 2. septembra 2013.godine naloženo prvotuženoj da poništi prijem po navedenom konkursu i provede ponovni postupak prijema spremačice, da je prvotužena poništila provedeni prijem i konkurs od 5. juna 2013.godine i raspisala novi konkurs 24. septembra 2013.godine, koji je također poništila po rješenju prosvjetne inspekcije od 29. novembra 2013.godine. S tim u vezi, drugostepeni sud je, imajući u vidu da je prvotužena koja je javna ustanova i ima svojstvo pravne osobe i koja odgovara za svoje obveze raspisala konkurs, naveo da je pravilno prvostepeni sud u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer on nije raspisao konkurs, a niti je izvršio izbor po tom konkursu.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbacili apelantičini tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje određenih činjenica (da je imala potpunu prijavu i ispunjavala uslove konkursa, a da druge kandidatkinje to nisu ispunjavale), jer prema članu 54. Zakona o parničnom postupku tužitelj u tužbi može tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnoga odnosa, ali ne i činjenica. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbacili apelantičinu tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se naloži prvotuženoj da izvrši prijem apelantice u radni odnos prema konkursu od 5. juna 2013. godine, jer sud u parničnom postupku nije nadležan u da vrši izbor određenog kandidata, već je to u nadležnosti školskog odbora prvotužene (član 85. Statuta prvostužene). Također, Vrhovni sud je naveo da je na sjednici školskog odbora prvotužene od 9. decembra 2013. godine poništena i odluka o prijemu kandidatkinje A.G. po konkursu od 5. juna 2013. godine i da je nakon toga izvršen njen ponovni prijem 3. januara 2014. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je, imajući u vidu da apelantica u ovom postupku nije pobijala odluku od 3. januara 2014. godine, naveo da su pravilno su nižestepeni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev za poništenje izbora kandidatkinje A.G. po raspisanom konkursu od 5. juna 2013. godine, jer je navedeni konkurs poništen na sjednici školskog odbora prvotužene 18. septembra 2013. godine, a po nalogu Prosvjetne inspekcije od 2. septembra 2013. godine. U konačnom, Vrhovni sud je naveo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odbio apelantičinu reviziju kao neosnovanu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te opće zabrane diskriminacije iz člana
1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica navodi „da je Vrhovni sud prihvatio sve navode, ocjene prvostepenog i drugostepenog suda, iako je sve to zasnovano na laži, što spada u krivično djelo, te da Vrhovni sud dodaje svoje lažne konstatacije“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević