Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2672/19 (T. D.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2672/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2672/19, rješavajući apelaciju Tonija Dugandžića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Toni Dugandžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 362467 14 Gž od 9. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 362467 13 P od 31. siječnja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Toni Dugandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrgorca, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 26. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 362467 14 Gž od 9. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 362467 13 P od 31. siječnja 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je tuženom (Sarajevo Osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu popravi nanesenu štetu na vozilu na način da isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa, apelant odbijen.
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je čl. 185. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisana primarna dužnost odgovorne osobe da uspostavi stanje prije štetnog događaja, a odredbom stavka 3. navedenog članka da će u slučaju nemogućnosti uspostavljanja ranijeg stanja ili kad nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud odrediti da ono isplati oštećenom odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Dalje je naveo da je čl. 190. ZOO regulirano pitanje dosuđenja potpune naknade štete dovođenjem u stanje u kome bi se oštećeni našao da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Imajući to u vidu, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev u visini utvrđenoj od strane sudskog vještaka, koliko iznosi totalna šteta predmetnog vozila prema cijenama u Bosni i Hercegovini, dok je odbio apelanta s viškom tužbenog zahtjeva (do iznosa utvrđenog prema cijenama u Republici Hrvatskoj).
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je na okolnosti štete na apelantovom vozilu sud proveo dokaz vještačenjem, po vještaku strojarske struke, koji je utvrdio da nije ekonomski opravdano popravljati predmetno vozilo, i utvrdio je visinu štete prema cijenama u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u varijanti po kojoj je visina štete na vozilu utvrđena prema cijenama u Bosni i Hercegovini, gdje su šteta i posljedice nastale, a ne u Hrvatskoj, gdje je auto registrirano. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju šteta imala cijeniti prema cijenama države u kojoj je nastala, dakle u Bosni i Hercegovini, na čijoj teritoriji se dogodila prometna nezgoda i nastala šteta na vozilu. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud donio presudu uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da je utvrđeno da je nastupila totalna šteta, zbog čega nije opravdano i ekonomski popravljati vozilo u Bosni i Hercegovini, već apelant mora nabaviti identično vozilo u Republici Hrvatskoj gdje nije ista vrijednost vozila. Naime, apelant smatra da su ovakvom odlukom sudova pogrešno primijenjene odredbe čl. 28. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koja propisuje da je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika, kao i odredbe čl. 18. st. 1. (ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava) i čl. 190. (potpuna naknada) ZOO.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević