Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-517/20 (T. Z.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pravo na odbranu
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-517/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 517/20, rješavajući apelaciju Tarika Zulčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tarika Zulčića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 049150 20 Kž 2 od 29. januara 2020. godine, te rješenja Općinskog suda u Zavidovićima br. 42 0 K 049150 20 Kv 7 od 17. januara 2020. godine, 42 0 Kv 049150 19 Kv od 20. decembra 2019. godine i 42 0 K 049150 19 Kpp od 20. decembra 2019. godine u odnosu na prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. te iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tarika Zulčića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 049150 20 Kž 2 od 29. januara 2020. godine, te rješenja Općinskog suda u Zavidovićima br. 42 0 K 049150 20 Kv 7 od 17. januara 2020.
godine, 42 0 Kv 049150 19 Kv od 20. decembra 2019. godine i 42 0 K 049150 19 Kpp od 20. decembra 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/e. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tarik Zulčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 049150 20 Kž 2 od 29. januara 2020. godine, te rješenja Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 42 0 K 049150 20 Kv 7 od 17. januara 2020. godine, 42 0 Kv 049150 19 Kv od 20. decembra 2019. godine i 42 0 K 049150 19 Kpp od 20. decembra 2019. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi „Kantonalnom sudu i KPZ Zenica bilo naloženo da ga odmah puste na slobodu“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor dostavio 27. februara 2020. godine. Kantonalno tužilaštvo je odgovor dostavilo 28. februara 2020. godine, a Općinski sud 3. marta 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Rješenja o određivanju pritvora
6. Općinski sud je Rješenjem broj 42 0 K 049150 19 Kpp od 20. decembra 2019. godine apelantu i još šest osumnjičenih odredio pritvor koji je po ovom rješenju mogao trajati jedan mjesec. Apelantu i petorici osumnjičenih pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Šestom osumnjičenom pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u stjecaju s krivičnim djelom iz „člana 52. ZONDINOM-a ZDK“.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora apelantu istaklo: da su prilikom pretresa njegovog stana pronađeni drobilica i biljna materija koja asocira na opojnu drogu marihuanu; da iz sažetka presretnutih razgovora proizlazi da je apelant u periodu od februara do maja 2019. godine ostvario veliki broj kontakata (ukupno 20) sa osumnjičenim M. A. koji mu je prodavao pobrojane vrste opojne droge, a koju je apelant dalje neovlašteno prodavao.
8. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je advokat M. S., branilac apelanta i osumnjičene A. M., istakao da nije osnovan prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U odnosu na apelanta branilac je istakao: da iz dokaza koje je predočilo Tužilaštvo proizlazi da je izvršen pretres apelantovog stana te su tom prilikom oduzeti predmeti koji bi mogli biti u eventualnoj vezi s djelom koje mu se stavlja na teret; da je apelant 2016. godine osuđivan uvjetnom osudom za isto krivično djelo (najblaži oblik) i da je ova osuda brisana; da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi da je imao razgovore sa M. A., jednim od osumnjičenih u ovom predmetu, iz kojih se, kako je istakao, zaključilo da je kupovao drogu od osumnjičenog M. A., ali da nema niti jednog dokaza da je apelant dalje neovlašteno stavljao drogu u promet.
9. Općinski sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. U prilog ovom zaključku pobrojani su dokazi koje je Tužilaštvo predočilo uz prijedlog za određivanje pritvora: izvještaji MUP-a Zeničko-dobojskog kantona od 16. i 18. decembra 2019. godine, uz koje su dostavljeni transkripti presretnutih razgovora između osumnjičenih međusobno i sa licima kojim su prodavali drogu, te materijalni dokazi (zapisnici ovlaštenih službenih lica o pretresanju kuća i stanova, drugih prostorija i pokretnih stvari osumnjičenih, zapisnici o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta), te izvodi iz kaznene evidencije.
10. U prilog zaključku o ispunjenosti uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ukazano je da postoji opravdana bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo jer postoji osnovana sumnja da osumnjičeni vrše kontinuirano, u dužem vremenskom periodu, neovlaštenu nabavku i prodaju opojne droge. Naročite okolnosti se, prema stavu Općinskog suda, najprije ogledaju u broju preduzetih radnji pojedinačno od svakog osumnjičenog u toku 2019. godine. Dalje je ukazano da iz transkripta presretnutih razgovora proizlazi da su osumnjičeni međusobno komunicirali oko nabavke i prodaje opojne droge, da su komunicirali i s drugim licima, pa bi, za slučaj da se nađu na slobodi, i pored činjenice da su nekima od njih oduzeti mobilni telefoni, mogli nabaviti nove i uspostaviti komunikaciju kako međusobno tako i s drugim licima. U prilog navedenom ukazano je da su svi osumnjičeni nezaposlena lica, te da im je neovlaštena nabavka i prodaja opojne droge očigledno način stjecanja sredstava za egzistenciju. Dalje je ukazano i da su svi osumnjičeni osuđivana lica, pa to, bez obzira na protek vremena od ranije izrečenih osuda te činjenicu da su pojedine uvjetne osude u međuvremenu brisane iz kaznene evidencije, prema ocjeni Općinskog suda, ipak ukazuje da su osumnjičeni lica koja su sklona izvršenju krivičnog djela. Pri tome je Općinski sud naglasio da izvode iz kaznene evidencije ne cijeni kao otežavajuće okolnosti, već ih cijeni u smislu ranijeg života i sklonosti osumnjičenih.
11. Općinski sud je Rješenjem broj 42 0 Kv 049150 19 Kv od 20. decembra 2019. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu još jednog osumnjičenog na rješenje o određivanju pritvora.
12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantov branilac, advokat M. S., ponovo, pored ostalog, istakao da nije predočen niti jedan dokaz da je apelant navodno kupljenu drogu od osumnjičenog M. A. dalje prodavao, a zbog čega nema ni dokaza da bi mogao ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči, da je 2016. godine uvjetno osuđen zbog krivičnog djela posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH, tj. ni tada zbog prodaje ili proizvodnje opojne droge.
13. Općinski sud je u cjelini uvažio razloge i obrazloženja iz rješenja o određivanju pritvora na kojim je zasnovan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, te da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
Rješenja o produžavanju pritvora
14. Općinski sud je Rješenjem broj 42 0 K 049150 20 Kv 7 od 17. januara 2020. godine apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za još dva mjeseca, a iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora u odnosu na apelanta, pored ostalog, istaklo i sadržaj presretnutog razgovora između njega i osumnjičenog M. A. od 16. aprila 2019. godine, iz kojeg proizlazi da je osumnjičeni M. A. od apelanta tražio da mu pripremi „dva magra fume“ od „one naše“ jer on sad „ne može doći do toga“, te da je apelant potvrdio „nije problem“.
16. Osporavajući prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora sadašnja apelantova braniteljica, advokat Adela Duraković, istakla je da je Tužilaštvo navelo sadržaj samo jednog razgovora između apelanta i osumnjičenog od 16. marta 2019. godine iz kojeg proizlazi da je apelant provjeravao „da li je došla, kakva je, da će mu naletiti“, ali da iz toga ne proizlazi osnovana sumnja da je njen branjenik kupovao drogu radi neovlaštenog stavljanja u promet i prodaje. U vezi s tim je ukazano da se jedino može zaključiti da je apelant eventualno drogu kupovao za ličnu upotrebu, pa da je eventualno mogao počiniti krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZFBiH. Nadalje je istaknuta i tvrdnja da ni sadržaj razgovora između apelanta i osumnjičenog M. A. također ne upućuje na zaključak da je apelant kupovao drogu radi daljnje prodaje, posebno imajući u vidu da nije predočen niti jedan dokaz o apelantovom kontaktu s nekim od ostalih osumnjičenih ili trećim licima, kao što je slučaj s ostalim osumnjičenim u ovom predmetu. Nadalje je ukazano da je Tužilaštvo navelo da je posebnim istražnim radnjama obuhvaćen i osumnjičeni M. A., ali ne i apelant, pa da su presretnuti razgovori nezakonit dokaz. U vezi s ispunjenošću uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH istaknuto je da se produženje pritvora ne može opravdati presudom koja je brisana, činjenicom da istraga traje, da je opojna droga uzela maha u tolikoj mjeri i da narušava integritet porodice i samog društva. Najzad, posebno je istaknuto da sud u istrazi nije vezan za kvalifikaciju krivičnog djela i da treba voditi računa o onoj koja je povoljnija za osumnjičenog, a što je u konkretnom slučaju krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZFBiH za koje nije propisana kazna zatvora od tri godine, a zbog čega ne postoji formalni uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
17. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, te ispunjenosti uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH Općinski sud pozvao na identične razloge i obrazloženja kao i u rješenju o određivanju pritvora od 20. decembra 2019. godine.
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 42 0 K 049150 20 Kž 2 od 29. januara 2020. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih i potvrdio rješenje Općinskog suda.
19. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantova braniteljica u žalbi istakla da u vrijeme donošenja rješenja o određivanju pritvora apelant nije imao branioca u skladu sa članom 54. ZKPFBiH, pa da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Nadalje, osporen je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, kao i postojanje namjere na strani apelanta da prodaje drogu, te je ukazano na nedostatak naredbe za nadzor i tehničko snimanje apelantovog mobilnog telefona. U vezi s pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ukazano je da je apelantova ranija osuda brisana, pa da se ima smatrati neosuđivanim, te da broj preduzetih radnji nije naročita okolnost.
20. Kantonalni sud je apelantove žalbene navode ocijenio neosnovanim. Prema stavu Kantonalnog suda, apelanta je u fazi postupka produženja pritvora pravilno zastupala advokat Adela Duraković, pa se u ovoj fazi postupka ne može vraćati na procesnu situaciju gdje bi se problematiziralo pravilno zastupanje i poštovanje apelantovog prava na odbranu u trenutku određivanja pritvora. Nadalje je zaključeno i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta. U vezi s tim je ukazano da su i njegovi telefonski razgovori snimani, kao i da su od njega, prilikom pretresa njegovog stana, oduzeti drobilica i opojna droga. Prema ocjeni Kantonalnog suda, brojnost radnji u kraćem vremenskom periodu jeste naročita okolnost koja opravdava bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ukoliko bi se našao na slobodi, pa ranija osuđivanost ili neosuđivanost nije od odlučnog značaja. Najzad, ukazano je i da se apelant i ostali osumnjičeni terete da su kontinuirano vršili preprodaju droge i da su u tome prekinuti akcijom policijskog organa.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima o određivanju i produženju pritvora povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4, člana 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi s navodima o povredi navedenih prava apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na odbranu jer ga je u postupku donošenja rješenja o određivanju pritvora branio branilac koji je branio i drugog osumnjičenog, a što je suprotno članu 54. ZKPFBiH, odnosno morao je imati branioca u skladu sa čl. 59. i 60. ZKPFBiH. Prema njegovom mišljenju, pritvor mu je zbog ovog određen nezakonito, pa je nezakonito i produžen. Apelant dalje ističe i da je na rješenje o određivanju pritvora njegov tadašnji branilac uložio žalbu o kojoj je odlučeno istog dana. Apelant je dalje istakao i da mu je na njegov zahtjev 6. januara 2020. godine imenovan branilac po službenoj dužnosti (advokat Adela Duraković). On tvrdi da je 14. januara 2020. godine sud telefonom obavijestio njegovog advokata da će se ročište održati 15. januara 2020. godine, te da je advokatu tek tad faksom dostavljen prijedlog za produženje pritvora. Ovo je za učinak imalo da njegova braniteljica nije imala dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
23. Nadalje, apelant tvrdi da su u svim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku da postoji osnovana sumnja da je počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koje se tereti. Prema njegovom mišljenju, iz sadržaja samo dva zabilježena razgovora sa osumnjičenim M. S. jedino se može zaključiti da je kupovao drogu za ličnu upotrebu, a ne za prodaju. Ovo, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZFBiH (neovlašteno posjedovanje droge), a za koje, s obzirom na zaprijećenu kaznu (do jedne godine), nije moguće odrediti pritvor iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pri tome, apelant tvrdi i da je tužilac potvrdio da ne postoji naredba za tajni nadzor i tehničko snimanje njegovog telefona, pa da su transkripti njegovih razgovora sa osumnjičenim M. S. nezakonit dokaz.
24. Prema apelantovom mišljenju, neosnovan je i zaključak o ispunjenosti uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pored već istaknute pogrešne kvalifikacije krivičnog djela, zbog koje nije ispunjen jedan od formalnih zahtjeva iz citirane odredbe (krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora od tri godine), apelant je istakao: da brojnost radnji, odnosno broj ostvarenih kontakata između osumnjičenih ne predstavlja naročitu okolnost već obilježje krivičnog djela za koje se terete; da je njegova ranija uvjetna osuda brisana, pa da se ima smatrati neosuđivanim, odnosno da činjenica da je nekada osuđivan ne može štetno djelovati na njegov „tretman“ pred sudom.
25. Apelant dalje smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim je istakao da je i u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi na prvostepeno rješenje, iznosio navode o povredi prava na odbranu, pogrešnoj kvalifikaciji krivičnog djela, a zbog čega mu pritvor i nije mogao biti određen, odnosno nedostatku naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, ali da su redovni sudovi propustili da se o ovim njegovim navodima uopće izjasne.
26. Najzad, apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim je istakao da je u rješenju o produženju pritvora konstatirano: „U prilog naprijed navedenom ide i činjenica da su svi osumnjičeni protiv kojih je određen pritvor nezaposlena lica, te da im je neovlaštena nabavka i prodaja droge očigledno način stjecanja sredstava za egzistenciju.“ Prema njegovom mišljenju, sud je na ovaj način unaprijed zaključio da su osumnjičeni, uključujući i njega, krivi za krivično djelo koje im se stavlja na teret.
27. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi „Kantonalnom sudu i KPZ Zenica bilo naloženo da ga odmah puste na slobodu“.
b)Odgovor na apelaciju
28. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u postupku odlučivanja pred ovim sudom u svemu ispoštovana apelantova prava, te da su u rješenju ovog suda dati razlozi za produženje pritvora apelantu.
29. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani i da je ovaj sud, u postupku određivanja, te produženja pritvora, ispoštovao apelantova prava garantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
30. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporena rješenja redovnih sudova zakonita i da sadrže valjane razloge i obrazloženja, pa shodno tome da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neosnovane.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(...)
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 54.
Broj branilaca (1) Više osumnjičenih odnosno optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim ako branioca postavlja sud, u skladu sa čl. 59. i 60. ovog zakona.
(...)
Član 59.
Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca (...)
(2) Osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
(...)
Član 60.
Postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja (1) Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravednosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.
(...)
Član 145.
Opće odredbe (...)
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(...)
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna;
(...)
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
33. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije.
34. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
35. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije
37. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršena i pretpostavka nevinosti garantirana članom 6. stav 2. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti, već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak i bez obzira na njihov ishod (vidi Evropski sud, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 25–41, Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, odnosno s činjenicom da su predmet osporavanja odluke redovnih sudova donijete u pretpretresnom postupku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije dopustiva.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na prava iz člana II/3.d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 42 0 K 049150 20 Kž 2 od 29. januara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
43. Nadalje, apelant je osporio i Rješenje Općinskog suda 42 0 Kv 049150 19 Kv od 20. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
44. Zatim, s obzirom na datum donošenja rješenja Kantonalnog suda, tj. 29. januar 2020. godine, odnosno datum donošenja rješenja Općinskog suda, tj. 20. decembar 2019. godine (kao konačnih odluka u odnosu na određivanje odnosno produženje pritvora), i datum podnošenja apelacije, tj. 7. februar 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
46. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4, člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
47. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
48. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
[...]
49. Apelant najprije tvrdi da su u obrazloženjima rješenja o određivanju, te produženju pritvora izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, te ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
50. U vezi s apelantovim navodima da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o osnovanoj sumnju da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
51. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
52. U konkretnom slučaju iz obrazloženja rješenja o određivanju, odnosno produženju pritvora proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH zasnovan na: telefonskim kontaktima sa osumnjičenim M. A. u periodu od februara do maja 2019. godine (ukupno 20), interpretiranim sadržajem dva razgovora iz kojih proizlazi da se apelant raspituje da li je stigla droga, da nije problem da pripremi za osumnjičenog M. A. „dva magra fume“, te materijalnim dokazima oduzetim prilikom pretresa njegovog stana: drobilica i označena količina i vrsta droge. Imajući u vidu da se apelantu stavlja na teret da je od osumnjičenog M. A. kupovao drogu koju je dalje neovlašteno prodavao, prema stavu Ustavnog suda, u ovoj fazi krivičnog postupka protiv apelanta – u fazi istrage redovni sudovi su se rukovodili činjenicama ili informacijama koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Ovo tim prije što u ovoj fazi postupka pri lišavanju slobode ne mora sa sigurnošću biti i utvrđeno da je krivično djelo i počinjeno, kao ni sama priroda krivičnog djela. Naime, da li će osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti biti otklonjena ili potvrđena i da li će i kako krivično djelo, za slučaj da osnovana sumnja bude i potvrđena, u konačnici biti kvalificirano, suprotno apelantovim tvrdnjama, predmet je daljnjeg postupka.
53. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da se zaključak o osnovanoj sumnji zasniva na nezakonitim dokazima – transkriptu presretnutih razgovora između njega i osumnjičenog M. A. jer u odnosu na njega nije postojala naredba o tajnom nadzoru i tehničkom snimanju komunikacija, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da je ona postojala u odnosu na osumnjičenog M. A. Pri tome, zaključak o postojanju osnovane sumnje nije zasnovan samo na ovom dokazu, već i na predmetima koji su oduzeti od apelanta prilikom pretresa. Osim toga, Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da, prema praksi Evropskog suda (u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije), „ne postoji ništa što ukazuje na to da su domaći sudovi dužni izvršiti potpunu ocjenu zakonitosti dokaza iznesenih protiv optuženika u kontekstu odluka o istražnom zatvoru/pritvoru. […] to se pitanje prvenstveno mora ispitati u kontekstu krivičnog postupka o osnovanosti optužbi […]. Štaviše, takva bi ocjena postupak mogla učiniti nedjelotvornim iz perspektive zahtjeva za brzim donošenjem odluke na osnovu člana 5. stav 4. Konvencije“ (vidi Evropski sud, Grobenski protiv Republike Hrvatske, odluka od 12. septembra 2017. godine, stav 38).
54. Nadalje, apelant tvrdi i da pri određivanju, kao i produženju pritvora, nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji najprije je istakao da nije ispunjen formalni uvjet jer radnje koje mu se stavljaju na teret eventualno mogu biti kvalificirane kao krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZFBiH (neovlašteno posjedovanje droge), a za koje, s obzirom na zaprijećenu kaznu (do jedne godine), nije moguće odrediti, odnosno produžiti pritvor iz citirane zakonske odredbe. Nadalje, brojnost radnji, odnosno broj ostvarenih kontakata između osumnjičenih ne predstavlja naročitu okolnost u smislu citirane zakonske odredbe. Najzad, istakao je i da je njegova ranija uvjetna osuda brisana, pa da se ima smatrati neosuđivanim, odnosno da činjenica da je nekada osuđivan ne može štetno djelovati na njegov „tretman“ pred sudom.
55. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive, s obzirom na prirodu ili stepen težine, s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001; Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010).
56. Ustavni sud najprije zapaža da ne može prihvatiti osnovanom tvrdnje o neispunjenosti formalnog uvjeta za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH s obzirom na to da je u ovoj odluci već zaključeno da su redovni sudovi ponudili valjane razloge i obrazloženja da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koje je propisna kazna zatvora od jedne do deset godina.
57. Ustavni sud dalje zapaža da apelant s pravom ističe da je njegova ranija osuđivanost, tj. uvjetna osuda brisana, pa da se ima smatrati neosuđivanim licem, a zbog čega se ova okolnost i nije mogla uzeti u kontekstu ocjene njegove ličnosti i ranije osuđivanosti kako je to navedeno i u rješenju o određivanju i produženju pritvora. Ipak, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da je to bila i jedina, odnosno odlučujuća okolnost na kojoj su redovni sudovi zasnovali zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
58. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kao naročite okolnosti cijenili brojnost ostvarenih kontakata (ukupno 20) koji su u kontinuitetu preuzimani u periodu od februara do maja 2019. godine između apelanta i osumnjičenog M. A. Kada se ova okolnost sagleda u vezi s činjenicom da apelant ne osporava da je od njega prilikom pretresa oduzeta drobilica i označena količina i vrsta droge, te da se apelant osnovano sumnjiči da je od osumnjičenog M. A. kupovao drogu radi daljnje prodaje, nije nerazumno zaključiti da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, mogao pronaći način da ponovo nabavlja i prodaje drogu. Pri tome se ne može zanemariti ni činjenica da je apelant lice bez zaposlenja, da i sam tvrdi da je drogu nabavljao za vlastite potrebe, pa da nije nerazumno zaključiti mu je neovlaštena nabavka i prodaja opojne droge očigledno i način stjecanja sredstava za egzistenciju.
59. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH izostali valjani razlozi i obrazloženja.
60. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu kako u postupku određivanja tako i produženja pritvora, kao i da se redovni sudovi uopće nisu ni bavili njegovim žalbenim navodima.
61. U vezi s apelantovom tvrdnjom da uopće nisu ispitivani njegovi žalbeni navodi ni povodom rješenja o određivanju ni o produženju mjere pritvora, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC] broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Također, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31
EHRR589 GC).
62. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su i vijeće Općinskog suda, odlučujući o žalbi na rješenje o određivanju pritvora, kao i Kantonalni sud, odlučujući o žalbi na rješenje o produženju pritvora, u obrazloženja svojih rješenja inkorporirali razloge i obrazloženja iz odnosnih prvostepenih rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a što, slijedom naprijed navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” pritvora.
63. U vezi s apelantovim tvrdnjama da mu je prekršeno pravo na odbranu Ustavni sud podsjeća da zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „ravnopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega (ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202–204).
64. Nadalje, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode pristup „sudu“, odnosno organu koji ima „sudski karakter“, koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženje trajanja te mjere. Ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud” koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter”. Da bi imao „sudski karakter” taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
65. Apelant najprije tvrdi da mu je u postupku određivanja pritvora povrijeđeno pravo na odbranu jer ga je branio branilac koji je branio i drugog osumnjičenog, a što je suprotno članu 54. ZKPFBiH, odnosno morao je imati branioca u skladu sa čl. 59. i 60. ZKPFBiH. Kako ova garancija nije ispoštovana, on smatra da je određivanje pritvora, pa shodno tome i njegovo produženje, bilo nezakonito.
66. Ustavni sud zapaža da je apelant uz apelaciju predočio zapisnik od 19. decembra 2019. godine iz kojeg proizlazi da je sudija za prethodni postupak u skladu sa članom 59. stav 2. ZKPFBiH upoznao apelanta i ostale osumnjičene da moraju imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, da ih je pitao da li su sami sebi angažirali branioce, te da ih je pozvao da se izjasne o braniocu kojeg žele da im sud postavi. Iz ovog zapisnika proizlazi da je osumnjičena A. M. tražila da joj sud po službenoj dužnosti postavi za branioca advokata M. S. iz Zavidovića. Apelant je izjavio da će privatno angažirati istog advokata, tj. M. S. iz Zavidovića.
67. Apelant je uz apelaciju predočio i zapisnik od 19. decembra 2019. godine iz kojeg proizlazi da je sačinjen na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora, a u kojem je, pored ostalog, konstatirano da je apelant izjavio da je sam angažirao advokata M. S. iz Zavidovića, te da je advokat M. S. branilac osumnjičene A. M. i apelanta.
68. Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 54. ZKPFBiH više osumnjičenih može imati zajedničkog branioca, osim ako branioca postavlja sud u skladu sa članom 59. (Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca) i članom 60. (Postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja). Stoga, apelant osnovano tvrdi da situacija u kojoj je jedan te isti advokat postavljen kao branilac po službenoj dužnosti, odnosno kao izabrani branilac za dvoje osumnjičenih u istom predmetu, očigledno nije u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.
69. Ustavni sud podsjeća da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sam taj pritvor kao takav nezakonitim. Period pritvora je, u načelu, „zakonit“ ako se zasniva na sudskom rješenju. U tom smislu mora se praviti razlika između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – naprimjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti – (vidi predmet Marturana protiv Italije, aplikacija broj 63154/00, stav 78, 4. mart 2008. godine) ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisnu obavijest o ročištu (vidi naprijed citirane predmete Khudoyorov, stav 129. i Liu protiv Rusije, aplikacija broj 42086/05, stav 79, 6. decembar 2007. godine) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud (ibid.). Rješenje o određivanju mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „veliku i očitu nepravilnost” u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (uporediti naprijed citirani predmet Liu, stav 81, Garabayev protiv Rusije, aplikacija broj 38411/02, stav 89, 7. juni 2007. godine, ECHR 2007 - ... (izvodi) i Marturana, stav 79). Stoga, osim ako ne predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka.
70. U konkretnom slučaju apelanta je i pri donošenju rješenja o određivanju pritvora, kao i u postupku po žalbi na ovo rješenje, zastupao, kako proizlazi iz dokumenata koje je sam predočio, izabrani branilac – advokat M. S., koji je istovremeno bio postavljen kao branilac po službenoj dužnosti osumnjičenoj A. M. Apelant ne tvrdi da je ova okolnost, sama po sebi, utjecala na kvalitet njegove odbrane, odnosno da je na bilo koji način bio nezadovoljan postupanjem navedenog advokata. Nadalje, apelant je imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe na rješenje o određivanju pritvora, a u kojem postupku nije ukazao na propust da je jedan te isti advokat istovremeno i izabrani branilac i branilac po službenoj dužnosti. Imajući u vidu da se u postupku odlučivanja o žalbi na rješenje o pritvoru shodno primjenjuje član 321. ZKPFBiH (Granice ispitivanja presude) kojim je određeno da drugostepeni sud ispituje presudu (konkretno rješenje) u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja navedeni propust u određivanju branioca osporeno rješenje o određivanju pritvora ne čini ex facie nevaljanim. Najzad, imajući u vidu i da je ovaj propust otklonjen jer je apelantu na njegov zahtjev, kako navodi, 6. januara 2020. godine postavljen branilac po službenoj dužnosti – advokat Adela Duraković, navedena situacija se ne može odnositi na zakonitost osporenih rješenja o produženju pritvora. Stoga su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno neosnovani.
71. Nadalje, apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na odbranu jer je 14. januara 2020. godine sud telefonom obavijestio njegovu braniteljicu da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora, koji joj je, na njeno traženje, i dostavio faksom, te da će se ročište održati 15. januara 2020. godine.
72. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4326/16 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da se osumnjičenom, odnosno optuženom, mora omogućiti (vidi tačku 37) „adekvatan pristup sudu u vidu adekvatne odbrane u liku profesionalnog branioca od samog momenta lišavanja slobode, pa tokom cijelog postupka, kako bi se zaštitila prava osumnjičenog od arbitrarnog postupanja sudskih organa. Osiguranje adekvatnog branioca može biti osigurano jedino pod uvjetom da se i takvom, stručnom braniocu omogući dovoljno vremena za upoznavanje s činjenicama i dokazima na kojima Tužilaštvo zasniva svoje zahtjeve, kao što je i zahtjev za određivanje (i produženje) pritvora. U suprotnom, prema mišljenju Ustavnog suda, sam institut branioca bi bio sveden na puku formalnost“.
73. Rukovodeći se naprijed navedenim stavom i okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da ova garancija nije ispoštovana u postupku produženja pritvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da protiv ovog rješenja izjavi i žalbu, u kojoj je, u suštini, iznio identične navode koje je ponovio i u apelaciji. Nadalje, o žalbi na prvostepeno rješenje odlučivao je Kantonalni sud, koji je nadležan da preispita i proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora, te da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu lica u pitanju. Stoga, Ustavni sud smatra da je evidentni propust da se apelantovoj braniteljici dostavi prijedlog za produženje pritvora kako bi joj se omogućilo adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane u prvostepenom postupku otklonjen mogućnošću izjavljivanja žalbe u kojoj su opširno elaborirani i osporeni razlozi iz prvostepenog rješenja, a o kojim je odlučivao sud koji može preispitati proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora, te donijeti i obavezujuću oslobađajuću odluku.
74. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovane.
75. Stoga, imajući u vidu naprijed navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – presumpcija nevinosti
76. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
77. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
78. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
79. Ustavni sud nadalje podsjeća da se za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
80. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
81. Prema apelantovom mišljenju, konstatacija u osporenom prvostepenom rješenju o produženju pritvora, pri ocjeni postojanja naročitih okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH: „(…) u prilog naprijed navedenog ide i činjenica da su svi osumnjičeni protiv kojih je određen pritvor nezaposlena lica, te da im je neovlaštena nabavka i prodaja droge očigledno način stjecanja sredstava za egzistenciju“ znači da je sud unaprijed zaključio da su svi osumnjičeni, uključujući i njega, krivi za krivično djelo koje im se stavlja na teret.
82. Ustavni sud zapaža da je navedena konstatacija iznesena u okviru procjene da li postoje naročite okolnosti koja upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, za slučaj da budu pušteni na slobodu, mogli ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiče. Nadalje, apelant ne osporava da je lice bez zaposlenja, a i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji iznio je tvrdnje da je droga koja je od njega oduzeta prilikom pretresa bila namijenjena za ličnu upotrebu. Stoga se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je sud navedenom konstatacijom unaprijed zaključio da su on i ostali osumnjičeni krivi za krivično djelo za koje se sumnjiče.
83. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Ostali navodi
84. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da ova tvrdnja ničim nije potkrepljena, kao i da iz osporenih odluka nije moguće zaključiti na koji način je ovo apelantovo pravo eventualno dovedeno u pitanje, Ustavni sud se nije mogao upustiti u njeno ispitivanje.
VIII.Zaključak
85. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
86. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi svojim obrazloženjima o postojanju posebnog razloga za produženje pritvora nisu prejudicirali apelantovu krivicu.
87. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
88. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
89. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević