Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3141/19 („APIS“ d.o.o. Trebinje)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3141/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3141/19, rješavajući apelaciju koju je podnio „APIS“ d.o.o. Trebinje, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „APIS“ d.o.o. Trebinje protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 010371 19 Rev 2 od 8. svibnja 2019. godine, Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 010371 18 Pž 3 od 28. studenoga 2018. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Trebinju broj 62 0 Ps 010371 15 Ps 2 od 11. siječnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „APIS“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 31. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 010371 19 Rev 2 od 8. svibnja 2019. godine, Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 010371 18 Pž 3 od 28. studenoga 2018. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Trebinju broj 62 0 Ps 010371 15 Ps 2 od 11. siječnja 2016. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavan i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o zalogu od 22. prosinca 2009. godine, koji je zaključen između prvotuženika („Autometal“ d.o.o. Trebinje) kao založnoga povjeritelja i drugotuženika („Neimarstvo“ a.d. Trebinje – u stečaju), kao založnoga dužnika. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavan i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o poravnanju od 20. veljače 2012. godine, koji je zaključen između prvotuženika i drugotuženika, te zahtjev da tuženici to priznaju i trpe.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da apelant svoj zahtjev temelji na tomu da su tuženici pobijane ugovore zaključili u cilju osiguranja nepostojećega potraživanja, iz nedopuštenih pobuda, kako bi oštetili apelanta kao povjeritelja da naplati svoj dug od drugotuženika. Vrhovni je sud istakao da je pravilan zaključak drugostupanjskoga suda, da apelant nije dokazao da su zaključeni ugovor o zalogu i ugovor o poravnanju zaključeni iz nedopuštenih ponuda i da su protivni prinudnim propisima, javnomu poretku, ili dobrim poslovnim običajima, kao i da nije postojala osnova za njihovo zaključenje. Vrhovni je sud istakao da apelant u sudskome postupku nije zahtijevao da se utvrdi da je apsolutno ništavan ugovor o pozajmici koji je zaključen između tuženika 21. prosinca 2007. godine, pa je o tomu kao o prethodnomu pitanju drugostupanjski sud zauzeo stanovište da taj ugovor nije fiktivan, bez obzira na činjenicu da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da pozajmljena sredstva nisu knjižena u poslovnim knjigama drugotuženika, što je obveza pravnih osoba shodno odredbama Zakona o računovodstvu i reviziji. Vrhovni je sud istakao da pitanje eventualne odgovornosti pravnoga lica da se pozajmica knjiži u financijskoj dokumentaciji, što je zakonska obveza pravnih lica, nije predmet ove parnice, niti se time potvrđuje da drugotuženik nije primio pozajmljena sredstva od prvotuženika i da je taj ugovor ništavan zbog nepostojanja osnova u smislu članka 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni je sud istakao da je apelantu bilo poznato postojanje ugovora o pozajmici, te zaključenje ugovora o zalogu između tuženika, što proizlazi iz ugovora o ispunjenju obveze trećem licu od 3. kolovoza 2010. godine, zaključen između apelanta i drugotuženika, kojim ugovarači potvrđuju postojanje duga drugotuženika prema prvotuženiku u određenome iznosi, kao i da je drugotuženik dao u zalog pokretne stvari, zbog čega je apelant tim ugovorom preuzeo obvezu izmiriti cjelokupan dug prvotuženiku, s tim da se u njegovu korist ustanovi zaloga na tim pokretnim stvarima. Vrhovni je sud istakao da, kako su ugovor po pozajmici i ugovor o zalogu zaključeni prije nego što je presudom Osnovnoga suda u Trebinju od 31. ožujka 2010. godine obvezan drugotuženik da apelantu plati određeni iznos, sa kamatom, da je pravilan zaključak o nepostojanju nedopuštenih pobuda koje su mogle utjecati na njihovo zaključenje, odnosno da apelant nije dokazao postojanje takvih pobuda kao razloga zaključenja ovih ugovora, zbog kojih bi ugovor bio bez pravnoga dejstva u smislu članka 53. st. 2. ZOO. Vrhovni je sud istakao da se u reviziji apelant prvi puta poziva na to da je prvotuženik neposredno preuzeo u vlasništvo sredstva zaloga navedena u čl. 3. ugovora o zalogu, te da je iz tog razloga u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO, u svezi s čl. 169. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) ništavna odredba čl. 4. st. 2. i 3. ugovora o zalogu (prodaja putem neposredne pogodbe), a da je samim time ništavan i ugovor o poravnanju. Vrhovni je sud istakao da s obzirom na činjenicu da je ugovor o zalogu zaključen prije stupanja na snagu ZSP, to se shodno odredbi čl. 344. st. 2. toga zakona, valjanost ugovora o zalogu ne može procjenjivati prema odredbama ZSP. Vrhovni je sud naveo da pobijana presuda nije zasnovana na povredama odredaba parničnoga postupka na koje se revizija poziva, niti na pogrešnoj primjeni materijalnoga prava, slijedom čega je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe čl. 248. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su apsolutno ništavni i da ne proizvode dejstvo ugovor o zalogu i ugovor o poravnanju, zaključeni između tuženika, te smatra da je „zbog selektivne i paušalne primjene zakona donesena nezakonita odluka“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević