Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2794/19 (M. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2794/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2794/19, rješavajući apelaciju Marijana Vučkovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marijan Vučković protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 041064 19 Kž od 13. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 041064 18 K od 31. siječnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijan Vučković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 6. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 041064 19 Kž od 13. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 041064 18 K od 31. siječnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen je krivim zbog kaznenog djela Krivotvorenje isprave iz čl. 373. st. 2. u vezi sa st.1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i kaznenog djela Nadriliječništvo iz čl. 233. KZ FBiH, pa mu je za počinjeno kazneno djelo krivotvorenje isprave utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a za počinjeno kazneno djelo nadriliječništvo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i novčana kazna u određenom novčanom iznosu, nakon čega mu je primjenom čl. 54. st. 2. toč. b) KZ FBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci i novčana kazna u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo je prvostupanjski sud donio odluku ocjenom izvedenih dokaza, a svi izvedeni dokazi su pismeni dokazi, koje je po stavu ovog suda prvostupanjski sud ocijenio savjesno i brižljivo. Naime, naveo je da je na osnovu akta Medicinskog fakulteta u Sarajevu (dokument u originalu) prvostupanjski sud utvrdio da diploma pod određenim brojem na ime apelanta nije izdata od strane Medicinskog fakulteta u Sarajevu i da pod tim rednim brojem u matičnoj evidenciji nema diplomiranih doktora medicine. Pri tome, naveo je da navedeni dokaz i sve ostale dokaze izvedene pred prvostupanjskim sudom branitelj i apelant nisu osporavali, odnosno iz spisa proističe da oni nisu osporavali vjerodostojnog svih izvedenih dokaza. Nadalje, Kantonalni je naveo da je čl. 289. st. 2. Zakona o kaznenom postupku F BiH propisano da za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografije, osim ako nije drugačije propisano zakonom, dok je odredbom stava 3. tog članka propisano da se izuzetno od stavka 2. može koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. Imajući u vidu da nije osporavana vjerodostojnost dokaza na kojima je tužiteljstvo temeljilo optužnicu i da je apelant nakon izvođenja svih dokaza izjavio da je kriv, ovaj sud smatra da apelant bespotrebno potencira da nema dokaza o tome da li je apelant uporabio original ili ovjerenu fotokopiju sporne diplome po pojedinim točkama izreke presude. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da u izreci presude nije moralo biti navedeno je li apelant uporabio original i ovjerenu fotokopiju diplome u određenim točkama, te da je bilo dovoljno što je u izreci navedeno da je apelant lažnu diplomu Medicinskog fakulteta u Sarajevu, više puta uporabio kao pravu, iako je znao da nije završio navedeni fakultet i da mu od tog fakulteta nije izdana diploma.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je izreka presude nerazumljiva, jer se ne vidi je li apelant uporabio original ili ovjerenu fotokopiju diplome (ta činjenica se ne spominje), zbog čega optužnica nije zadovoljila standard koji se odnosi na sadržaj optužnice. Navedeno je bitno jer neovjerena fotokopija pismene isprave nema karakter javne isprave pa stoga ne može biti predmet kaznenog djela Krivotvorenje isprave iz čl. 373. st. 2. u vezi sa st.1. KZ FBiH. Osim toga, apelant je naveo da je u žalbi isticao prigovor da određena rješenja i odluke koje su uložene u spis i na kojima je sud zasnovao odluku nisu u originalu ili ovjerenoj kopiji, zbog čega nisu mogle biti korištene kao dokaz, na koji način je učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević