Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4296/19 (Elektro-univerzal d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4296/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4296/19, rješavajući apelaciju Elektro-univerzal d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elektro-univerzal d.o.o. Tuzla protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Mals 027726 19 Pž od 13. septembra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elektro-univerzal d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Mals 027726 19 Pž od 13. septembra 2019. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Mals 027726 18 Mals od 28. februara 2019. godine obavezan je tuženi (DOO „Natura Vita“ Teslić) da apelantu isplati iznos od 2.523,50 KM sa kamatom.

3. Presudom Višeg privrednog suda od 13. septembra 2019. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.523,50 KM sa kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da su se parnične stranke nalazile u poslovnom odnosu, da su sve usluge i prodaja robe evidentirane kod obje parnične stranke i uredno vršeno plaćanje, osim apelantovih računa na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev (jedan račun se odnosi na prodaju a drugi na izvršenu uslugu) koji nisu evidentirani u poslovnim knjigama tuženog. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u kojem kao žalbeni razlog nije dozvoljeno navoditi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (član 433. Zakona o parničnom postupku), pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Viši privredni sud je naveo da apelant nije dokazao na temelju čega je sačinio sporne račune, te naglasio da račun sam za sebe nije dokaz o postojanju duga koji je u istom sadržan. Naime, Viši privredni sud je naveo da je apelant, kao izdavalac računa, morao dokazati (čl. 7. i 123. istog zakona) u kom se materijalno pravnom odnosu nalazio sa tuženim od koga traži plaćanje i da je svoju obavezu iz tog materijalno pravnog odnosa izvršio (da je robu koju je tuženi kupio isporučio tuženom i da je u skladu sa nalogom tuženog popravio određenu robu). Viši privredni sud je naveo da račun, kao jednostrani akt, ukoliko se radi o prodaji, mora da sadrži dokaz (otpremnicu) da je roba koju je kupac kupio isporučena kupcu, a ukoliko je određena usluga izvršena, tada mora da dokaže da je dobio nalog i da je na temelju radnog naloga naložio izvršenje posla od strane svojih zaposlenih i da je nakon obavljenog posla (izvršene opravke) robu isporučio naručiocu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi „da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da tuženi nije obavezan apelantu isplatiti traženi iznos, budući da je tuženi u odgovoru na tužbu priznao da su računi odmah plaćeni prilikom preuzimanja robe, te ističe da navodi tuženog da nije zaprimio fakture ne mogu biti od presudnog značaja, jer je samom predajom pokretnih stvari tuženom nastao obligaciono pravni odnos na osnovu kojeg apelant ima pravo potraživati cijenu isporučene robe“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4296/19 (Elektro-univerzal d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio