Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4734/19 (T. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4734/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4734/19, rješavajući apelaciju Tomislava Vidačaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Vidačak protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 058820 19 Gž od 24. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 058820 19 Kom od 28. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Vidačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 5. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 058820 19 Gž od 24. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 058820 19 Kom od 28. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Javno preduzeće za komunalnu hidrotehniku „Vodovod“ a.d. Trebinje) na ime duga za izvršenu isporuku vode plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao stanar zgrade koristio usluge tužioca koji mu je isporučivao vodu, te da je tužilac ispostavljao zajedničke račune za vodu za sve stanare u zgradi apelanta koje je adresirao na kućni savjet. Dalje, da je zgrada u kojoj se nalazi stan apelanta priključena na gradski vodovod preko jednog zajedničkog vodomjera za cijelu zgradu, pa se usluga isporuke vode plaćala tako što tužilac ispostavlja jedan račun za cijelu zgradu, koji se prema broju stanara dijeli na iznos srazmjeran broju članova domaćinstva. Okružni sud je takođe naveo da je iznos duga apelanta prema tužiocu pravilno utvrđen, a imajući u vidu da je tokom postupka provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke koji je vještačio koliki je tačno iznos duga koji apelant duguje tužiocu po osnovu neplaćanja naknade za utrošenu vodu. U dijelu žalbenih navoda apelanta koji se odnose na nepostupanje tužioca po zahtjevu apelanta za ugradnju posebnog vodomjera za stan apelanta, Okružni sud je naveo da navedeni zahtjev nije predmet ovog spora, te da nema uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda, kao i da u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir činjenicu da je zgrada u kojoj živi apelant „stara gradnja za koju je predviđen samo jedan zajednički vodomjer“. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da tužilac nema obavezu da sa apelantom zaključi poseban ugovor o isporuci vode, s obzirom da zgrada posjeduje zajednički vodomjer, te da ova obaveza ne proizilazi ni iz odredbi člana 16. Zakona o komunalnim djelatnostima (kojim je propisano da se pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davaoca i korisnika) jer je u konkretnom slučaju korisnik usluge stambena zgrada koja posjeduje jedan, zajednički vodomjer. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju kada je u smislu odredbi člana 17. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje) zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te da konkretizaciju ove odredbe predstavlja odredba člana 262. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima kojom je pripisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. Okružni sud je dalje naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je u smislu odredbi čl. 33. do 35. Zakona o zaštiti potrošača u BiH (kojim je propisano da se isporuka i pružanje usluga od opšteg interesa obavljaju na osnovu ugovornog odnosa s potrošačem, te da se obavezno plaćanje usluga mora odnositi samo na stvarnog korisnika ili na stranu koja je potpisala ugovor, kao i da prodaja treba biti obračunata na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača) nezakonit pravni osnov tužbe jer je u konkretnom slučaju potrošač cijela zgrada, s obzirom da se u istoj nalazi jedan vodomjer koji je zajednički za sve stanare, te je tužilac nesporno isporučivao račune za potrošenu vodu, a koji su obračunati na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača, odnosno stambene zgrade. Okružni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta kojim apelant ukazuje na odredbe čl. 46. i 47. Zakona o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj (a kojim je propisano da je trgovac dužan da zaključi ugovor u pisanoj formi sa potrošačem, kao i da se pružanje ekonomske usluge zasniva na ugovornom odnosu između potrošača i trgovca) jer je Okružni sud zaključio da je u konkretnom slučaju potrošač cijela zgrada, pa se tumačenjem navedenih zakonskih odredbi ne može izvesti zaključak da je tužilac bio dužan da zaključi ugovor sa apelantom.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da tužilac ničim nije dokazao koliko je tačno vode potrošilo domaćinstvo apelanta, pa slijedom navedenog da se nije mogla utvrditi ni tačna visina iznosa koji bi apelant dugovao tužiocu. Apelant takođe smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili, odnosno da nisu primijenili, relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača u BiH i Zakona o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj koje je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević