Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/19 (Z. Č.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3194/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3194/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Zdenko Čilić, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Čilić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 63 0 P 022637 17 Rev od 18. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022637 16 Gž 2 od 17. veljače 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Ljubuškom broj 63 0 P 022637 15 P2 od 17. svibnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojega zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 3. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 022637 17 Rev od 18. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022637 16 Gž 2 od 17. veljače 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Ljubuškom broj 63 0 P 022637 15 P2 od 17. svibnja 2016. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi ništavnim ugovor o prodaji vozila od 4. listopada 2013. godine, sklopljen između apelanta i tuženika (Dalmi d.o.o. Ljubuški), te da mu tuženik isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je u predmetnoj pravnoj stvari apelant tražio utvrđenje ništavnosti zaključenog usmenog kupoprodajnog ugovora zbog zablude, što predstavlja razlog za poništenje pobojnog ugovora, a ne za utvrđenje ništavnosti ugovora, pa se tužba apelanta za utvrđenje ništavnosti ne može zasnivati na činjenicama koje predstavljaju razlog pobojnosti. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je stvar – predmetno motorno vozilo, imalo određene nedostatke, što apelant ističe i u reviziji. Vrhovni je sud istakao da prema odredbi članka 488. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku može da zahtijeva od prodavatelja da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostataka, ili da zahtijeva sniženje cijene, ili da izjavi da raskida ugovor. Vrhovni je sud istakao da u svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete, a pored toga da i prodavatelj kupcu odgovara i za štetu koju je ovaj zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, sukladno članku 488. st. 2. i 3. ZOO. Vrhovni je sud istakao da prema odredbi članka 501. ZOO kod garancije za ispravno funkcioniranje prodate stvari kupac može tražiti od prodavatelja da se u razumnom roku izvrši opravka stvari ili ako to ne učini, da mu preda stvar koja funkcionira ispravno. Vrhovni je sud istakao da u slučaju postojanja nedostataka na stvari i obraćanja prodavatelju u garantnom roku, kupac može, u slučaju propisanom zakonom, tražiti raskid ugovora i naknadu štete, što apelant nije postavio kao tužbeni zahtjev u ovome postupku, a da ni u komu slučaju ne može tražiti utvrđenje ništavnosti ugovora, što je postavljeni tužbeni zahtjev apelanta. Vrhovni je sud istakao da naime prema odredbi članka 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama koji su postavljeni u tužbenom zahtjevu. Vrhovni je sud naveo da, budući da apelant u ovome postupku nije istakao zahtjev, koji mu u danim okolnostima pripada kao kupcu (npr. poništenje ugovora zbog pobojnosti, raskid ugovora, naknadu štete), pravilan je zaključak drugostupanjskoga suda da se takav zahtjev može samo odbiti, također bez mogućnosti određivanja da se materijalni nedostatak eventualno ukloni na drugi način, ako taj drugi način nije istaknut u tužbenome zahtjevu, kao u konkretnome slučaju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević