Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4342/19 (N. O.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4342/19

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4342/19, rješavajući apelaciju Nebojše Ozimkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Ozimkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Ozimković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Dario Kajiš, advokat iz Zvornika, podnio je 9. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. U postupku koji se vodi protiv osam osumnjičenih, među kojima je i apelant, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), Vrhovni sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, donio Rješenje broj 14 0 K 004180 19 Kv 13 od 17. septembra 2019. godine kojim je pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim produžen za još tri mjeseca, i to na osnovu člana 200 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: ZKP). U odnosu na apelanta, u izreci rješenja navedeno je da pritvor može da traje najduže do 2. decembra 2019. godine zbog razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKP-a.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: „Povodom prijedloga za produženje pritvora pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) održano je ročište za izjašnjenje povodom prijedloga na kojem su branioci osumnjičenih osporili postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, nakon čega je razmotren prijedlog i prikupljeni dokazi te razlozi dati u prethodnom rješenju Vrhovnog suda od 12. septembra 2019. godine kojim je ukinuto ranije rješenje o produženju pritvora od 30. avgusta 2019. godine, nakon čega je zaključeno da je prijedlog za produženje pritvora osnovan“.

6. Vrhovni sud je podsjetio da je postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene za krivično djelo ubistva iz člana 124 stav 1 KZRS u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS utvrđeno i obrazloženo prilikom donošenja ranijih rješenja o određivanju pritvora (5. juni 2019. godine) i produženju pritvora (1. juli 2019. godine). Takav stepen sumnje je utvrđen, kako je dalje obrazloženo, na osnovu velikog broja prikupljenih dokaza koji su pobrojani na str. 2 i 3 obrazloženja rješenja i dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, kao i dokaza koji su prikupljeni i dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora, između ostalog, u odnosu na apelanta, na osnovu izvještaja o operativno-kriminalističkoj analizi telekomunikacionog saobraćaja ostvarenog između svih osumnjičenih, odnosno apelanta i M. M. Navedeni dokazi ocijenjeni u međusobnoj povezanosti potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant „po prethodnom dogovoru javio telefonom prvoosumnjičenom (M. M.) da se oštećeni nalazi u dvorištu crkve, za te radnje se tereti apelant u izvršenju krivičnog djela ubistva iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS, zajedno s ostalim osumnjičenim kao licima koja se terete da su neposredno učestvovali u nanošenju povreda oštećenom S. V. kritične prilike.

7. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja za svakog osumnjičenog pojedinačno naveo razloge i okolnosti u pogledu njihovog postojanja. U odnosu na razlog propisan članom 197 stav 1 tačka b) ZKP-a prema kojem je mjera pritvora opravdana ukoliko postoje naročite okolnosti da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, Vrhovni sud je ocijenio da one postoje u odnosu na sve osumnjičene među kojima je i apelant. Pri tome su cijenjene ključne okolnosti: da nisu ispitani svi osumnjičeni, da je jedan od osumnjičenih u bjekstvu, zbog čega je raspisana međunarodna potjernica imajući u vidu i činjenicu da je jedan od saučesnika prilikom bjekstva s lica mjesta uputio prijetnje prisutnima (kako potvrđuju svjedoci) i time nesumnjivo već uticao na njihovo kazivanje o djelu, te da još nije pronađeno sredstvo povređivanja oštećenog, što predstavlja valjanu podlogu za zaključak o koluzionoj opasnosti, odnosno mogućnosti da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak međusobnim uticajem radi usklađivanja iskaza. Navedeno je dovedeno u vezu sa činjenicom da se jedan osumnjičeni nalazi u bjekstvu, a ostali, uključujući i apelanta, nisu iznosili svoju odbranu i odgovarali na pitanja, pa se, prema mišljenju suda, ukazuje opravdanim da će osumnjičeni kao saučesnici boravkom na slobodi ometati krivični postupak međusobnim uticajem s ciljem usklađivanja iskaza.

8. Vrhovni sud je takođe ocijenio da je poseban pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a u prijedlogu za produženje pritvora detaljno i valjano obrazložen. U tom smislu su cijenjene sljedeće okolnosti: težina krivičnog djela s aspekta zaprijećene kazne zatvora, težina posljedice, način izvršenja djela – povređivanje oštećenog izvršilo sedam lica na javnom mjestu ispred Parohijskog doma u Šekovićima, dakle tokom društvenog događaja gdje je bio okupljen veliki broj ljudi. Posebno je cijenjena okolnost da se radi o maloj lokalnoj zajednici u kojoj bi zbog brutalnog načina povređivanja oštećenog puštanje na slobodu osumnjičenih, među kojima je i apelant, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Zbog toga, cijeneći činjenicu proteka relativno kratkog vremena od izvršenja djela (1. juni 2019. godine), prema ocjeni vijeća, ukazalo se nužnim produženje pritvora i po osnovu ovog pritvorskog razloga.

9. U pogledu trajanja pritvora u fazi istrage i produženju za tri mjeseca, Vrhovni sud je, u smislu odredbe člana 200 stav 3 ZKP-a, prije svega cijenio složenost postupka s aspekta broja osumnjičenih (ukupno osam, od kojih je jedan u bjekstvu), dokaznog materijala koji je do tada pribavljen i koji je nužno u daljnjem toku postupka pribaviti, između ostalog operativno-kriminalističku analizu telekomunikacija, a te okolnosti su, prema ocjeni Vrhovnog suda, naročito važne zbog čega je bilo neophodno produženje pritvora svim osumnjičenim, među kojima je i apelant, za još tri mjeseca u kojem periodu će se, kako je ocijenio Vrhovni sud, dovršiti istraga.

10. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da u prijedlogu za produženje pritvora nisu ponuđeni dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni, među kojima i apelant, počinili krivično djelo udruživanja radi vršenja krivičnih djela iz odredbe člana 365 stav 4 u vezi sa st. 1 i 3 KZRS.

11. Drugostepeno vijeće Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) Rješenjem broj 14 0 K 004180 19 Kž 3 od 2. oktobra 2019. godine odbilo je kao neosnovane žalbe branilaca svih osumnjičenih, među kojima i apelantovu žalbu, izjavljene protiv rješenja od 17. septembra 2019. godine. U relevantnom dijelu obrazloženja rješenja koje se odnosi na apelanta navedeno je da je žalba izjavljena zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba uvaži i pritvor ukine ili da se rješenje ukine i vrati na ponovno odlučivanje.

12. Nakon razmatranja žalbi Vrhovni sud je zaključio da u postupku nisu počinjene bitne povrede postupka, da su u osporenom rješenju dati razlozi o svim odlučnim činjenicama, odnosno o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga za svakog od osumnjičenih pojedinačno. U odnosu na prigovor odbrana da im nije dostavljen zapisnik o saslušanju oštećenog, drugostepeno vijeće je uputilo da ne postoji obaveza dostavljanja iskaza saslušanih svjedoka odbrani, nego im se mora omogućiti uvid u taj dokaz . Prema stanju spisa, drugostepeno vijeće je zaključilo da je odbrani u skladu sa zakonom, zbog interesa istrage, ograničen uvid u dio zapisnika (stranica 6). Takođe, u odnosu na apelanta je navedeno da su neosnovani navodi o povredi prava na odbranu i da je zapisnik o njegovom ispitivanju nezakonit dokaz. Vrhovni sud je naveo da prema stanju spisa ne proizlazi da je iskaz koji je apelant dao u PS Vlasenica na zapisnik o njegovom ispitivanju iznuđen. Osim toga, drugostepeno vijeće je cijenilo kao irelevantan u ovoj fazi postupka navod odbrane da se taj zapisnik neće moći cijeniti na glavnom pretresu jer je dat bez prisustva branioca. Takođe, drugostepeno vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće dalo razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na postojanje osnovane sumnje, kao i o postojanju posebnih pritvorskih razloga za svakog osumnjičenog, zbog čega su neosnovani navodi da je osporeno rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba krivičnog postupka. Takođe, nije učinjena bitna povreda krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKP-a jer su u osporenom rješenju u dovoljnoj mjeri ocijenjeni dokazi iz kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo ubistva iz člana 124 stav 1 u vezi sa čl. 22 i 37 KZRS. Takođe, u drugostepenom rješenju je navedeno da je prvostepeno rješenje cijenilo sve dokaze za svakog osumnjičenog shodno njegovoj ulozi u izvršenju krivičnog djela, koja se u ovoj fazi postupka može i treba cijeniti i obrazložiti, te je prihvatio date razloge o postojanju osnovane sumnje.

13. U odnosu na odredbu člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a navedeno je da je prvostepeno vijeće pravilno cijenilo okolnosti (navedene u i drugostepenom rješenju) i izvelo zaključak, pa je drugačije stanovište žalbi neosnovano. U odnosu na član 197 stav 1 tačka

g) ZKP-a navedeno je da je dato valjano obrazloženje u odnosu na ovaj dio za sve osumnjičene, te da se sve navedene okolnosti za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje narušavanja javnog reda iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a odnose na konkretne radnje i događaje u vremenu relevantnom za produženje pritvora koje, i prema ocjeni drugostepenog vijeća, potvrđuju pravilnost zaključka o nužnosti daljnje mjere pritvora po ovom osnovu.

14. U konačnici, vijeće Vrhovnog suda je imalo u vidu da žalbama nije ukazano na neke nove činjenice i okolnosti kojima bi bila dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iz osporenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o potrebi primjene mjere pritvora po uspostavljenim pritvorskim razlozima i nemogućnosti izricanja mjera zabrane u konkretnoj fazi postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ukazuje na neobrazloženu odluku. U tom dijelu apelant upućuje da se svi osumnjičeni, osim njega, terete da su aktivno učestvovali u nanošenju povreda oštećenom. Apelantu se stavlja na teret da je prvoosumnjičenom M. M. javio na telefon da je oštećeni u dvorištu crkve. Apelant smatra da se navedeno trebalo cijeniti kod posebnih pritvorskih razloga (iz člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKP-a) i da je postojanje zakonskih razloga za pritvor moralo biti ocijenjeno u odnosu na svakog od osumnjičenih, ali ne uopšteno, nego individualizovano. Apelant ističe i da mu nije odgovoreno na sve žalbene navode. Apelant ukazuje da nije dokazana osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, te osporava postojanje naročito važnih razloga iz člana 200 stav 3 ZKP-a. Polazeći od onoga što je apelantu stavljeno na teret, apelant (kako navodi u apelaciji) ne može da shvati o kakvoj se protivpravnoj radnji radi (koja mu je stavljena na teret) ili šta znači „prethodni dogovor“, o kojem su izostali detaljniji podaci. Apelant ukazuje na nedostatak dokaza Tužilaštva da je apelant znao da će bilo ko fizički napasti oštećenog. Apelant ukazuje na nedostatak svijesti o krivičnom djelu, kao i da opisana radnja ne predstavlja krivično djelo. Apelant ukazuje da niti jedan dokaz ne pominje apelanta na bilo koji način, pogotovo ga ne pominje u smislu izvršenja krivičnog djela (što dalje detaljno analizira dovodeći u vezu s onim za šta se apelant tereti). U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga, apelant ukazuje da mu je oduzet, odnosno da je dobrovoljno predao mobilni telefon, a drugi materijalni dokazi ne mogu uticati na dokazivanje činjenice da je apelant mobilnim telefonom javio nekome nešto, oštećeni ne navodi apelanta kao lice koje je bilo na licu mjesta, te je zbog navedenog neosnovan zaključak da bi svi osumnjičeni mogli da utiču na svjedoke ili tragove krivičnog djela. Apelant veoma detaljno navodi i zašto nema motiv da utiče na svjedoke (koji njega i ne pominju) i da izrečena prijetnja svjedocima ne može da utiče na produženje pritvora apelantu, kao ni činjenica da nije pronađena metalna šipka. Apelant smatra da nije ispunjen ni uslov predviđen u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP-a za produženje pritvora (u odnosu na apelanta), niti je on obrazložen, individualizovan i konkretizovan. Apelant ukazuje na svoje loše zdravstveno stanje, te njegovo puštanje objektivno ne bi moglo da stvori nikakvu prijetnju za narušavanje javnog reda i mira. Apelant ukazuje da nije ispunjen ni uslov iz člana 200 stav 3 ZKP-a, odnosno da ne postoje naročito važni razlozi u odnosu na njega. Apelant je tražio da Ustavni sud utvrdi povredu, usvoji njegovu apelaciju, te da mu naknadi troškove sastavljanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je rješenje Vrhovnog suda pravilno i zakonito.

17. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da odlukama Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Trajanje pritvora u istrazi Član 200.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

26. Apelant osporava rješenje o produženju pritvora jer, prema njegovom mišljenju, u konkretnoj situaciji ne postoje ni opšti ni posebni razlozi za pritvor. U tom smislu ukazuje da je konačno rješenje Vrhovnog suda neobrazloženo, da nije dokazana osnovana sumnja u odnosu na njega i da nisu ispunjeni posebni zakonski razlozi za pritvor. Osnovana sumnja

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora da bude usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, u suštini, samo radi obezbjeđivanja prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tačke a), b), v) i g).

28. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Vrhovnog suda (prvostepeno i drugostepeno) detaljno ispitala okolnosti konkretnog slučaja imajući pri tom u vidu dokaze prikupljene u fazi donošenja naredbe o sprovođenju istrage, kao i one koji su prikupljeni u fazi proširenja istrage, kao i detaljno obrazložen prijedlog za produženje pritvora u vezi s postojanjem osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni (ukupno osam) počinili krivično djelo ubistva u pokušaju. U tom pravcu, prvostepeno vijeće je, cijeneći opravdanost produženja pritvora, uputilo na dokaze i njihov sadržaj koji je iscrpno naveden u prethodnom rješenju o određivanju pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, ukazujući da stepen osnovane sumnje upravo proizlazi iz pobrojanih dokaza (između ostalih, iskaza pojedinih osumnjičenih; iskaza svjedoka koji su poimenično navedeni; izvještaja o izvršenoj operativno-kriminalističkoj obradi telekomunikacionog saobraćaja ostvarenog između osumnjičenih) koji su cijenjeni u međusobnoj povezanosti kao opštem uslovu za određivanje, odnosno produženje pritvora. Konkretno, u osporenim rješenjima je navedeno da je u odnosu na apelanta osnovana sumnja dodatno potvrđena dokazima priloženim uz prijedlog za produženje pritvora, odnosno podacima iz izvještaja o izvršenoj operativno-kriminalističkoj analizi telekomunikacionog saobraćaja, iz kojeg proizlazi da je ostvareno više komunikacija putem mobilnih telefona između apelanta i osumnjičenog M. M., kao i iz zapisnika o apelantovom ispitivanju. Prvostepeno vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju u fazi istrage postoji dovoljan kvantum čvrstih i uvjerljivih dokaza u pogledu postojanja osnovane sumnje za sve osumnjičene, među kojima je i apelant, zbog čega je prihvaćen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, a to je potvrdilo i drugostepeno vijeće.

30. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. Takođe, Ustavni sud primjećuje da navodi koje apelant iznosi u apelaciji u vezi sa (ne)postojanjem osnovane sumnje, odnosno krivičnog djela, mogu eventualno biti isticani na glavnom pretresu, ukoliko do njega dođe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu da zadovolje objektivnog posmatrača da je apelant mogao da počini krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Posebni pritvorski razlozi

31. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za produženje pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za sve osumnjičene, među kojima je i apelant, što je, između ostalog, u osporenom rješenju objašnjeno okolnošću da u postupku nisu ispitani svi osumnjičeni, da je jedan od osumnjičenih u bjekstvu, te da nije pronađeno sredstvo povređivanja oštećenog, što predstavlja okolnosti zbog kojih bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak međusobnim uticajem s ciljem usklađivanja iskaza.

32. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoj stav o neophodnosti pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu je imao u vidu okolnost o broju osumnjičenih lica (osam, od kojih je jedan u bjekstvu), među kojima i apelant, da nije pronađeno sredstvo izvršenja krivičnog djela, te da bi puštanjem na slobodu mogli ometati krivični postupak međusobnim uticajem (usklađivanjem iskaza).

33. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud obrazložio, navodeći jasne razloge, stav prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim u istom predmetu, boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak međusobnim uticajem i uticajem na svjedoke, a u takvom zaključku, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

34. U pogledu drugog posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, dakle postojanja vanrednih okolnosti koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda, Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi, navedeni osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To, međutim, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red.

35. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Vrhovnog suda u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora i u postupku o žalbi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a imali u vidu visinu propisane kazne zatvora za konkretno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), težinu posljedice, okolnost da je povređivanje oštećenog izvršilo sedam lica tokom društvenog događaja na javnom mjestu na kojem je bio okupljen veliki broj ljudi (ispred Parohijskog doma u Šekovićima), da se radi o maloj lokalnoj sredini u kojoj se pred velikim brojem ljudi desilo „brutalno“ povređivanje oštećenog, te protek relativno kratkog vremena od izvršenja djela (1. juni 2019. godine). Navedene okolnosti su sagledane prvo u kontekstu težine djela i zaprijećene kazne, a zatim u kontekstu konkretnih okolnosti koje se tiču načina i mjesta izvršenja krivičnog djela, koje su u sveukupnosti ocijenjene kao vanredne i koje stoga mogu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira.

36. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da su navedene okolnosti cijenjene kao izuzetne, a koje se u kontekstu standarda iz Evropske konvencije mogu uzeti u obzir na neko vrijeme, u konkretnom slučaju na vrijeme od tri mjeseca za koliko je apelantu i ostalim osumnjičenim u istom predmetu produžen pritvor. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelantovo loše zdravstveno stanje koje je on doveo u vezu sa ovim osnovom za određivanje pritvora ne znači da nisu ispunjeni uslovi za produženje pritvora u skladu sa zakonskom odredbom.

37. Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi usljed navedenih konkretnih okolnosti apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

38. U vezu s navedenim razlozima za produženje pritvora apelantu, Vrhovni sud je trajanje pritvora u fazi istrage produžio za još tri mjeseca prema odredbi člana 200 stav 3 ZKP-a, pri čemu je kao ključno imao u vidu složenost istrage s aspekta broja osumnjičenih (ukupno osam, od kojih je jedan u bjekstvu), dokaznog materijala koji je pribavljen i koji se tek treba pribaviti, težine i posljedica krivičnog djela, te zaprijećene kazne, koje u sveukupnosti predstavljaju okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora za još tri mjeseca.

39. Imajući u vidu navedena obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da su oba vijeća Vrhovnog suda, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje kao opšteg razloga za mjeru pritvora i posebnih pritvorskih razloga i okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela (za što postoji osnovana sumnja), dala valjane razloge i obrazloženja u pogledu neophodnosti produženja pritvora.

40. Iz svih navedenih razloga Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo povredu prava iz člana II/3e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, suština apelacije se odnosi na osporavanje rješenja kojim je apelantu pritvor produžen, i to u vezi s povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost, zbog čega navode da je apelantu povrijeđeno i pravo iz člana II/3e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, koji nisu posebno obrazloženi i koji se suštinski svode na iste navode (kao u vezi s povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost), Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitati te navode.

42. Takođe, u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo i postojanju posebnih pritvorskih razloga i okolnosti iz odredbe člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKP-a, u vezi s čim su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4342/19 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio