Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4102/18 (Z. A.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4102/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4102/18, rješavajući apelaciju Zijada Aljukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Aljukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 017662 14 Rsž od 19. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijad Aljukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 017662 17 Rev od 17. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 017662 14 Rsž od 19. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 15. novembra 2017. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 19. septembra 2017. godine, odnosno zbog dužine trajanja postupka, a povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 2792/17 od 13. februara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je ovu apelaciju, zavedenu pod brojem AP 4767/17, u odnosu na dužinu trajanja postupka odbacio zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. S obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 17. maja 2018. godine odbačena apelantova revizija, dakle nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 19. septembra 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 4676/17 od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 5. januara i 21. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. februara 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 11. januara i 26. juna 2018. godine. Zastupnik tuženog je 21. februara 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 29. aprila 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi duga po osnovu prava iz radnog odnosa.
7. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 017662 13 Rs od 11. jula 2014. godine tuženi je obavezan da na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad za period od 1. aprila 2010. godine do 31. januara 2013. godine isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, što je bliže navedeno u izreci presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad za period od 1. februara do 31. marta 2013. godine. Prvostepenom presudom tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova TK – Policijska uprava Kalesija na neodređeno vrijeme, na poslovima policijskog službenika. Dalje je naveo da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na odredbama Zakona o policijskim službenicima TK i Pravilniku tuženog o plaćama (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke (obračun na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada u dane praznika, subotom i nedjeljom). Zatim je ukazao da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje razliku plaća po osnovu prekovremenog rada i noćnog rada jer osnov za to postoji u odredbama Zakona o policijskim službenicima TK i Pravilniku, koji se primjenjuje u spornom periodu (Zakon o policijskim službenicima TK se primjenjuje od 1. augusta 2006. godine). Nadalje je ukazao da je visina predmetnih naknada propisana i članom 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), ispod kojih se ne mogu utvrditi manja prava, kako je to i regulirano Općim kolektivnim ugovorom. Općinski sud je naveo da pozivanje tuženog na odluku Vlade tuženog od 21. augusta 2002. godine, kojom je ovlaštenim službenicima Ministarstva unutrašnjih poslova dat dodatak na osnovnu plaću od 30% i da na osnovu toga nemaju pravo na naknadu za rad duži od punog radnog vremena, rad noću, rad u dane sedmičnog odmora, ne može imati utjecaj na apelantovo pravo jer mu je ono dato Zakonom o policijskim službenicima TK i Općim kolektivnim ugovorom, te ničim nije ograničeno da isplata dodataka na plaću od 30% isključuje pravo na dodatke na posebne uvjete rada kao što je noćni rad, prekovremeni rad, rad u vrijeme državnih i vjerskih praznika i drugo.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 017662 14 Rsž od 19. septembra 2017. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Drugostepenom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi u žalbi osnovano ukazao da prvostepena odluka nije rezultat pravilne primjene materijalnog prava. Dalje je naveo da je radnopravni status policijskih službenika propisan Zakonom o policijskim službenicima TK, te da su danom stupanja na snagu (1. august 2006. godine) ovog zakona prestale da važe odredbe zakona i drugih propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim zakonom (član 137. Zakona), pa između ostalih, i pitanja koja su regulirana odlukom Vlade tuženog od 21. augusta 2002. godine, na koju se tuženi poziva.
11. Kantonalni sud je citirao odredbe člana 39. tačke c) i d), te čl. 87, 97. i 99. Zakona o policijskim službenicima TK. Zatim je ukazao da je prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija propisana odredbama čl. 90. i 100. Zakona o policijskim službenicima koji postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom periodu, a za koji je obavezno izdavanje naredbe ili naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad koji može trajati do četiri sata dnevno i ne više od 20 sati sedmično. Također je naveo da u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva (neisplaćene naknade za prekovremeni rad) apelant nije dokazao osnovanost potraživanja, tj. da su za iskazane sate prema evidenciji knjige sati rada prema kojoj je rađen nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke bile izdate naredbe i nalozi njegovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom periodu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da primjenom pravila o teretu dokazivanja, prema odredbama člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantu ne pripada tražena naknada. Kantonalni sud je naveo da je potraživanu naknadu za noćni rad apelant zasnivao na odredbama člana 87. Zakona o policijskim službenicima TK kao dodatku za posebne uvjete rada, koji prema odredbi stava 3. ovog člana iznosi 30% osnovne plaće i koji rad se ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima prema odredbi člana 99. stav 2. istog zakona. U vezi s tim je ukazao da je apelant u skladu sa stavom 5. navedenog člana istog zakona već ostvario naknadu u novcu, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te mu je ukupna naknada isplaćivana u većim iznosima nego što bi mu i pripadala jer je tuženi prilikom obračuna plaća apelantu za sporni period isplaćivao dodatak na plaću u visini od 30% koji je veći od tražene naknade plaće za noćni i prekovremeni rad. Kantonalni sud je istakao da apelantu ne pripada ponovno uvećanje osnovne plaće za noćni rad, posebno što apelant nije tvrdio niti dokazivao da taj rad nije obavljao prema organiziranom rasporedu radnog vremena u smislu odredaba člana 98. Zakona o policijskim službenicima TK, a u vezi s odredbama člana 87. tog zakona. Kantonalni sud je naveo da Opći kolektivni ugovor ne sadrži nijednu odredbu kojom su propisani koeficijenti složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, već je propisana samo visina najniže bruto satnice i neto satnice, te način usklađivanja najniže bruto satnice, kao i način utvrđivanja koeficijenta složenosti. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da vještak ekonomske struke prilikom obračuna razlike plaća u skladu sa članom 12. Općeg kolektivnog ugovora nije mogao utvrđivati koeficijente radnog mjesta iz akata tuženog jer je nedopustivo koristiti parametre iz Općeg kolektivnog ugovora i parametre iz akata tuženog za obračun osnovne plaće apelantu, kako je to prikazano u nalazu vještaka, pa se nije moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu niti primjenom člana 12. Općeg kolektivnog ugovora.
12. Revizijom Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 017662 17 Rev od 17. maja 2018. godine odbačena je apelantova revizija.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, dok je stavom 3. istog člana propisano da taj sud izuzetno može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je ukazao da je vrijednost osporavanog dijela drugostepene presude manja nego što to propisuje cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, dok je prema kriteriju uvjeta propisanih stavom 3. istog člana ocijenio da odlučivanje povodom apelantove revizije ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije.
15. Apelant je ukazao da ostaje pri navodima iz ranije podnesene apelacije (AP 4767/17), a iz koje proizlazi da mu je pravo na pravično suđenje, u suštini, povrijeđeno zbog toga što je Kantonalni sud u konkretnom slučaju učinio povrede procesnog zakona, te proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ukazuje da je Kantonalni sud pogrešno tumačio odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, te je zanemario postojanje Pravilnika. Također je naveo da su postupanjem Kantonalnog suda povrijeđene odredbe Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora. Zatim je ukazao da Kantonalni sud nije dao valjane i na zakonu zasnovane razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu, nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza, te je na taj način povrijedio odredbe čl. 8. i 191. stav 4. ZPP. Također, apelant smatra da mu je usljed postupanja Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu jer je uskraćen za potraživanu naknadu.
16. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je postupanjem Kantonalnog suda, koje je suprotno stavu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev, diskriminiran u odnosu na svoje kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada. Apelant je naveo da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. februara 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te je isti stav zauzeo i u drugim odlukama (AP 1024/14, AP 1121/14). Apelant smatra da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem jer svako suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na apelantovu štetu.
17. U odnosu na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja postupka, apelant je naveo hronologiju postupka, te je ukazao koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu s tim je istakao zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je istakao hronologiju predmetnog postupka navodeći, između ostalog, da mu je predmetni spis po podnesenoj žalbi dostavljen 30. septembra 2014. godine, te da je riješen u skladu s Planom rješavanja predmeta. Kantonalni sud je istakao da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, niti ostala prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji.
19. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je postupak pred tim sudom trajao nešto duže od godinu dana.
20. Zastupnik tuženog je naveo da osporena presuda nema nedostataka na koje apelant ukazuje, niti je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna, te predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
22. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:
• prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;
• noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;
• rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od bruto satnice;
• rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.
Dodaci se međusobno ne isključuju.
23. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:
a) na stalni radni odnos do trenutka dok se ne steknu uslovi za penzionisanje, ako nije drugačije regulisano ovim zakonom;
b) na odmor kako je određeno ovim zakonom;
c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;
d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;
e) na napredovanje u karijeri i profesionalni razvoj kroz obuku i na drugi način;
f) da osniva i učlanjuje se u sindikat ili profesionalno udruženje u skladu sa zakonom;
g) na fer i pravično postupanje, bez obzira na: pol, rasu, nacionalno ili društveno porijeklo, religiju, entitetsko državljanstvo, mjesto stanovanja, političko ili drugo uvjerenje, rođenje, dob, imovinski, bračni ili drugi status;
h) da nadređeni i podređeni postupaju s njim uz poštovanje ljudskog dostojanstva, te da se nepotrebno ne dovodi u fizičku opasnost.
Član 87.
Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.
(2) Dodatak za posebne uslove rada je trajno vezan za radna mjesta iz stava 1. ovog člana, te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.
(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.
(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plate.
Član 90.
Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:
a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,
b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.
Član 97.
Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.
Član 99.
Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.
(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.
(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjedonosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.
(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.
(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.
Član 100.
Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.
(2) Prekovremeni rad iz stava 1. ovog člana može trajati do četiri časa dnevno i ne više od 20 časova sedmično.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 017662 17 Rev od 17. maja 2018. godine (koje je apelant primio 10. jula 2018. godine, a predmetna apelacija je podnesena 19. jula 2018. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 017662 14 Rsž od 19. septembra 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4767/17. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum prijema osporene presude s obzirom na to da je ona donesena 19. septembra 2017. godine, a apelant je apelaciju podnio 15. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporenu odluku
32. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na osnovu kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje s aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužene periode, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali osnovanost svog potraživanja u smislu člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostepenom presudom (budući da je u toku postupka, na osnovu nalaza vještaka koji apelanti nisu osporavali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu člana 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stavom suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje.“ Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. juna 2018. godine, te odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine i AP 2095/18 od 30. oktobra 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stavovima Kantonalnog suda.
34. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
35. U vezi s navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 29. aprila 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 19. septembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima (na dvije instance) trajao četiri godine i oko pet mjeseci.
37. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i oko dva mjeseca, dok je drugostepena presuda donesena nakon tri godine od dana zaprimanja predmeta po žalbi. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na osnovu navedenog primjetno da je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da su u postupku u okviru analiziranog perioda (četiri godine i oko pet mjeseci) redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
39. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu. Zabrana diskriminacije
40. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. Osim toga, apelant je istakao da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. februara 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te je isti stav zauzeo i u drugim odlukama (AP 1024/14, AP 1121/14), te da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem. Ustavni sud podsjeća da Vrhovni sud ima diskreciono ovlaštenje da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Osim toga, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Kantonalnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacione navode u predmetu broj AP 5306/17 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacioni navodi neosnovani. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji“. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava
42. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložio da apelantu ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, niti naknada za noćni rad, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o policijskim službenicima TK. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i oko pet mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
44. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević