Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3573/18 (M. P.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3573/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3573/18, rješavajući apelaciju Marijana Pranjića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijana Pranjića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 034359 18 Rev od 7. augusta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 034359 17 Gž 2 od 11. aprila 2018. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 034659 16 P 2 od 3. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijan Pranjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 034359 17 Gž 2 od 11. aprila 2018. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 034659 16 P 2 od 3. januara 2017. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-3573/18.
2. Apelant, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 13. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 034359 18 Rev od 7. augusta 2018. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-5687/18.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3573/18 i AP-5687/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3573/18.
4. Apelant je 1. septembra 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Lj.K. (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje nekretnine i isplate.
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 034359 14 P od 5. aprila 2016. godine obavezana je tužena predati u posjed apelantu nekretninu (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), a koja u naravi predstavlja cijelo prizemlje i podrumske prostorije, te predati ključeve od tih prostorija, kao i ubuduće se ostaviti svakog miješanja u vlasnički posjed apelanta. Stavom II izreke presude utvrđeno je da je tužena nezakonito koristila predmetnu nekretninu, na način da je u svoje ime i za svoju korist davala pod zakup dio kuće (zida) kao oglasnog prostora određenim privrednim društvima, i na taj način bez zakonitog pravnog osnova stekla određeni novčani iznos za određeni vremenski period, slijedom čega joj je naloženo da preda apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Stavom III izreke presude tužena je obavezana da apelantu naknadi izgubljenu dobit u ukupno određenom novčanom za određeni vremenski period, odnosno određeni mjesečni iznos sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka pa do konačne isplate. Stavom IV izreke presude odlučeno je da se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, tužbeni zahtjevi za isplatu naknada iz st. II i III odbijaju kao neosnovani, dok je stavom V izreke presude naloženo tuženoj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 P 034359 16 Gž od 15. jula 2016. godine žalbe parničnih stranaka su uvažene, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
7. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 034659 16 P 2 od 3. januara 2017. godine, stavom I izreke presude, obavezana je tužena predati u posjed apelantu 1/2 dijela (jednu polovicu) predmetne nekretnine, a koja u naravi predstavlja cijelo prizemlje i podrumske prostorije, te predati ključeve od tih prostorija, kao i ubuduće se ostaviti svakog miješanja u vlasnički posjed apelanta. Stavom II Izreke presude utvrđeno je da je tužena nezakonito koristila predmetnu nekretninu, na način da je u svoje ime i za svoju korist davala pod zakup dio kuće (zida) kao oglasnog prostora određenim privrednim društvima, i na taj način bez zakonitog pravnog osnova stekla protupravnu imovinsku korist za određeni vremenski period, slijedom čega joj je naloženo da isplati apelantu određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom III izreke presude tužena je obavezana da apelantu naknadi izgubljenu dobit u ukupno određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, sa zakonskom zateznom kamatom pa do konačne isplate. Stavom IV izreke presude navedeno je da se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, tužbeni zahtjevi apelanta za predajom u posjed preostalog dijela nekretnine, te za isplatom određenih novčanih iznosa, odbijaju kao neosnovani, dok je stavom V. izreke presude naloženo tuženoj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude.
8. U obrazloženju presude, Općinski sud je, pored ostalog, naveo da među parničnim strankama nije sporno da su rješenjem o nasljeđivanju od 6. maja 1994. godine svu imovinu iza pokojnog D.K., pa i predmetnu nekretninu, naslijedili njegovi zakonski nasljednici i to supruga A.K., te kćeri A.D., N.P. (apelantova majka), M.K. i tužena, sve sa dijelom od po 1/5. Također, istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da je Ugovorom o diobi od 28. jula 1996. godine predmetna nekretnina u vlasništvo i posjed sa dijelom 1/1 pripala A.K. (majci odnosno baki parničnih stranaka iz predmetnog spora). Isto tako, ukazano je da je Ugovorom o darovanju od 8. jula 2005. godine A.K. darovala predmetnu nekretninu kćerki N.P. sa dijelom 1/2, a što u naravi predstavlja cijelo prizemlje i podrumske prostorije, dok je Ugovorom o darovanju od 14. januara 2014. godine N.P. kao darovateljica darovala svom sinu, tj. apelantu, kao daroprimatelju, svoju polovicu. Prema tome, Općinski sud je naveo da je temeljem Ugovora o darovanju od 14. januara 2014. godine, apelant izvan svake razumne sumnje stekao valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva sa 1/2 dijela na predmetnoj nekretnini, a što prema ugovoru o darovanju u naravi predstavlja cijelo prizemlje i podrumske prostorije. Shodno tome, Općinski sud je naveo da je donio odluku kao u stavu I izreke presude.
9. Također, istaknuto je kako iz provedenih dokaza proizilazi nesumnjiv zaključak da je apelant uknjiženi zemljišno-knjižni vlasnik, te upisani posjednik sa dijelom 1/2 predmetne nekretnine, a što u naravi predstavlja cijelo prizemlje i podrumske prostorije, te da se tužena nalazi u posjedu upravo tih prostorija koje po navedenim ugovorima o darovanju u idealnom dijelu odgovaraju 1/2 dijela u predmetnoj nekretnini, to Općinski sud smatra da apelant ima pravo na vlasničku tužbu u cilju povrata stvari, shodno odredbi člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, Općinski sud je naveo da je postupajući shodno odredbi člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta, na način naveden u stavu I izreke presude.
10. Nadalje, ukazano je da iz provedenih dokaza proizilazi zaključak da se tužena za vrijeme svog nesavjesnog posjeda predmetne nekretnine bavila iznajmljivanjem reklamnog prostora, tj. dijela kuće (zida), te da je po tom osnovu ostvarila i prisvojila određenu novčanu korist. Isto tako, Općinski sud je naveo da apelant do zaključenja navedenog Ugovora o darovanju nije bio legitimiran u odnosu na predmetnu nekretninu zahtijevati bilo što, pa ni vraćanje koristi koju je tužena stekla bez zakonitog pravnog osnova i naknadu izgubljene dobiti do dana zaključenja Ugovora o darovanju, tj. do 14. januara 2014. godine. Shodno tome, Općinski sud je naveo da apelantu pripada pravo na vraćanje koristi koju je tužena stekla korištenjem predmetne nekretnine bez zakonitog pravnog osnova, počevši od 14. januara pa zaključno do 1. septembra 2014. godine (do kojeg dana apelant svojim tužbenim zahtjevom i potražuje isplatu po tom osnovu). Isto tako, ukazano je da apelantu pripada i pravo na izgubljenu dobit počevši od 2. septembra pa do 1. oktobra 2014. godine, kada je prema dopisima organa uprave na ime apelanta izdata prva lokacijska dozvola za postavljanje reklama na predmetnoj nekretnini, te Općinski sud smatra da od dana izdavanja prve lokacijske dozvole na ime apelanta, on nema pravo potraživati naknadu na ime izgubljene dobiti budući da je kao nositelj lokacijske dozvole od 1. oktobra 2014. godine sam vršio eksploataciju reklamnog prostora.
11. Međutim, kako iz svih provedenih dokaza proizilazi jasan i nedvojben zaključak da je apelant vlasnik sa dijelom 1/2 predmetne nekretnine, Općinski sud je shodno tome, uz primjenu odredaba člana 130. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, apelantu dosudio polovicu novčanih prihoda koje je tužena ostvarila odnosno mogla ostvariti iznajmljujući reklamni prostor u navedenom periodu, i to na ime protupravno stečene imovinske koristi određeni novčani iznos, te na ime izgubljene dobiti određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu iznad dosuđenog određene tužbene zahtjeve apelanta za određene novčane iznose, odbio kao neosnovane. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi čl. 386. stav 1., 387., 396. st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 034359 17 Gž 2 od 11. aprila 2018. godine, stavom I izreke presude, žalba tužene je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da preda u suposjed apelantu predmetnu nekretninu, a koja u naravi predstavlja cijelo prizemlje i podrumske prostorije. Također, slijedom prednjeg utvrđenja, naloženo je tuženoj da apelantu na ime protupravno stečene imovinske koristi za određeni vremenski period isplati novčani iznos manji nego što je dosuđen prvostepenom presudom. Isto tako, obavezana je tužena da apelantu za određeni vremenski period naknadi izgubljenu dobit u iznosu manjem nego što je dosuđen prvostepenom presudom, dok su sa preostalim dijelom iznad dosuđenog, tužbeni zahtjevi apelanta odbijeni kao neosnovani. Stavom II izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, dok je stavom III izreke presude odlučeno da se žalba apelanta odbija kao neosnovana.
13. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je tužena u dopuni žalbe utemeljeno ukazala da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 128. ZPP, jer je izvan glavne rasprave ostvario uvid u knjigu ovjere ugovora i punomoći za zaključivanje ugovora o diobi, na koji način je počinio bitnu povredu odredaba ZPP. Shodno tome, a cijeneći činjenicu da je već jednom od strane tog suda ukinuta prvostepena presuda, to je shodno članu 217.stav 3. ZPP taj sud zakazao i održao raspravu, na kojoj je radi otklanjanja navedenih povreda postupka, proveo dokaze uvidom u knjigu ovjera za 1996. godinu. Nadalje, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da obzirom na činjenicu da je Ugovor o diobi od 28. jula 1996. godine, kojim je predmetna nekretnina u cijelosti pripala A.K., bio zaključen protivno propisanoj zakonskoj formi, tada važećeg Zakona, odnosno taj ugovor nije bio potpisan od svih ugovornih strana i potpisi svih ugovornih strana nisu bili ovjereni u sudu, to utemeljeno žalba tužene ukazuje, da takav ugovor i ne proizvodi pravno djelovanje, te da je nevaljan, odnosno ništavan. Također, istaknuto je da cijeneći utemeljenim prigovor koji se odnosi na ništavost predmetnog ugovora o diobi, utemeljenim se ukazuje i žalbeni navod tužene prema kojemu je ništav i kasniji ugovor o darovanju zaključen između A.K. i N.P (pravne prednice apelanta, tj. njegove majke) jer temeljem takvog ugovora ona nije mogla prenijeti na drugog više prava nego što i sama ima. Međutim, ukazano je da i pored ništavosti predmetnog ugovora o diobi, te ugovora o darovanju između A.K. i N.P., a cijeneći da je majka apelanta, temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog oca, naslijedila 1/5 cjelokupne njegove nepokretne imovine, te da je predmet raspravljanja, bila između ostalog i predmetna nekretnina, to je očito ona nasljeđivanjem postala suvlasnica 1/5 predmetne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je apelantova majka mogla Ugovorom o darovanju od 14. januara 2014. godine, prenijeti na apelanta svoje suvlasništvo u dijelu od 1/5 (a ne 1/2), te je tako apelant na zakonit način postao suvlasnik samo 1/5 predmetne nekretnine, pa je stoga neutemeljen žalbeni navod o apsolutnoj ništavosti predmetnog ugovora.
14. Također, ukazano je kako je očito da je apelant samo suvlasnik 1/5 predmetne nekretnine, koju u posjedu drži tužena, to je neutemeljen žalbeni navod apelanta prema kojemu je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu pod stavom I za predaju cijele nekretnine. Budući se ne zna koja 1/5 predmetne nekretnine pripada apelantu, Kantonalni sud je naveo da je ovom presudom tuženoj naložena samo predaja u suposjed apelantu predmetne nekretnine, a bliža prava u pogledu suvlasničkih dijelova bi se uredila posebnim ugovorom o diobi, te je apelant odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva pod stavom I. Naime, imajući u vidu činjenicu da je prednica apelanta 1/5 suvlasništva na predmetnoj nekretnini stekla na temelju rješenja o nasljeđivanju, te da je jedna od nasljednica i tužena, istaknuto je da je neutemeljen navod žalbe apelanta o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je tužena samo posjednik, a ne i suvlasnik predmetne nekretnine.
15. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud postupio kod utvrđivanja naknade, na ime protupravne stečene imovinske koristi od strane tužene u pogledu vremena obračuna. Međutim, ukazano je na činjenicu da je apelant navedenim ugovorom o darovanju, postao suvlasnikom 1/5 (a ne 1/2) predmetne nekretnine, kako je to utvrdio prvostepeni sud, te da je tužena nezakonito stekla protupravnu imovinsku korist u odnosu na apelanta, samo u periodu od 14. januara 2014. godine (kada je apelant postao suvlasnik predmetne nekretnine) do 1. septembra 2014. godine (do kada apelant zahtjevom potražuje naknadu), a da apelant nije ni bio legitimiran u odnosu na predmetnu nekretninu zahtijevati bilo šta u periodu od 1. septembra 2011. godine do 14. januara 2014. godine, nego samo tadašnji suvlasnici predmetne nekretnine. Prema tome, Kantonalni sud je, preinačio odluku u pogledu iznosa naknade, i dosudio apelantu naknadu u iznosu manjem nego što je dosuđeno prvostepenom presudom. Isto tako, ukazano je da je pravilno prvostepeni sud utvrdio i pravo na naknadu apelantu na ime izgubljene dobiti samo za period od 2. septembra do 1. oktobra 2014. godine, odnosno za vrijeme od podnošenja zahtjeva do dobivanja lokacijske dozvole na ime apelanta i mogućnosti da sam zaključuje ugovore o iznajmljivanju reklamnog prostora, ali je Kantonalni sud preinačio odluku u pogledu iznosa naknade i dosudio apelantu naknadu u iznosu manjem nego što je dosuđeno prvostepenom presudom. Najzad, Kantonalni sud je istakao kako je preinačio odluku o glavnoj stvari, to je s obzirom na neznatan uspjeh apelanta u postupku (oko 2 %) valjalo, temeljem odredbi člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP, preinačiti i odluku o troškovima, te odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
16. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Rješenje broj 64 0 P 034359 18 Rev od 7. augusta 2018. godine, kojim je revizija odbačena zbog neispunjavanja uvjeta za primjenu člana 237. st. 2., 3., 4. i 5. ZPP (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 2. i 3. obrazloženja rješenja).
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Također, apelant tvrdi da je drugostepena presuda očigledno proizvoljno ocijenila dokaznu građu. Naime, apelant navodi da je Kantonalni sud unatoč zakonskim odredbama proveo i cijenio dokaze koji uopće nisu predloženi i provedeni u toku postupka, a ne predstavljaju nove dokaze shodno odredbama ZPP. Isto tako, apelant navodi da je drugostepeni sud ignorirao činjenicu da je tužena nevlasnik, a ne suvlasnik predmetne nekretnine kako to sud cijelo vrijeme tumači kroz primjenu materijalnog prava. Osim toga, apelant ukazuje da Kantonalni sud pogrešno tumači činjenicu od kada apelant stiče svoje pravo na naknadu štete, te smatra da je pogrešno primijenjen član 130. Zakona o stvarnim pravima. Nadalje, apelant tvrdi da je nejasno kako je drugostepeni sud došao do izračuna da je uspjeh apelanta u predmetnom sporu 2 % jer je uspjeh u predmetnoj parnici nemjerljiv u pogledu visine spora. Najzad, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenicama da je postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao nerazumno dugo, tj. više od četiri godine, pa je predložio da mu se odredi pravična naknade nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka.
Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 128. stav (1) (1)Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.
Član 217. stav (3) (3) Ako drugostepeni sud ocijeni da bi prvostepenu presudu trebalo ponovo ukinuti nakon što je ona već jednom ukinuta povodom žalbe, dužan je zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.
19. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 130. st. (1) i (2) Nesavjestan posjednik (1)Nesavjestan posjednik dužan je da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda.
(2)Nesavjestan posjednik dužan je nadoknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
22. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je obavezao tuženu da preda u suposjed apelantu predmetnu nekretninu, kao i da mu na ime protupravno stečene imovinske koristi i na ime izgubljene dobiti isplati manje novčane iznose nego što su dosuđeni prvostepenom presudom, kao i kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi, a kojima ukazuje da je tužena nevlasnik, a ne suvlasnik predmetne nekretnine, kao i da sud pogrešno tumači činjenicu od kada apelant stiče svoje pravo na naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Kantonalnog suda iz kojeg jasno proizilazi da je taj sud, suprotno tvrdnjama apelanta, pomenute navode apelanta imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, pa proizilazi da su paušalni navodi apelanta istaknuti u ovom pravcu. Nadalje, vezano za apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da su u predmetnom postupku, a koji je trajao ukupno tri godine i sedam mjeseci, redovni sudovi donijeli četiri odluke (tri meritorne presude i jedno procesno rješenje). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević