Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4321/19 (F.Č.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4321/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4321/19, rješavajući apelaciju F. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. Č.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 080793 18 Gž od 26. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Amir Ezić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 7. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 080793 18 Gž od 26. avgusta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužitelj (B.B.) dosjelošću stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretninama, bliže označenima u izreci prvostepene presude, te da će se tužitelj na svoj zahtjev upisati kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama i katastru.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza u toku postupka utvrdio da je nekretnina, bliže označena u izreci prvostepene presude, u posjedu tužitelja preko 30 godina, računajući i posjed njegovih prethodnika, te da je tužitelj upisan kao suposjednik i suvlasnik predmetne nekretnine u posjedovnom listu odnosno zemljišnoj knjizi. Osnovom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, jer su ispunjeni uvjeti propisani čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a u vezi sa čl. 359. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, za sticanje prava vlasništva dosjelošću, a to je protek 20 godina savjesnog posjedovanja, u koje vrijeme posjeda se računa i vrijeme za koje su prethodnici tužitelja posjedovali stvar kao savjesni posjednici. Prvostepeni sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka A.S. i E.A., jer su u suprotnosti sa materijalnim dokazima tužitelja, nalazom vještaka, te s iskazima tužitelja i saslušanih svjedoka F.B. i I.B. u pogledu površine i posjedovanja predmetne parcele, te da je prihvatio iskaze svjedoka F.B. i I.B., jer su potkrijepljeni materijalnim dokazima i nalazom vještaka. Također, prvostepeni sud je naveo da pismeni dokazi ne dokazuju da je apelant faktički posjednik dijela predmetne nekretnine i time suvlasnik iste, već da je apelant na temelju dopunskog rješenja od 15. jula 2008. godine i rješenja Općine Bihać br. 04/2-30-446-1/08 od 24. aprila 2008. godine upisan u zemljišne knjige i katastar.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužitelj predmetnu nekretninu kupio od 1990. godine i stupio u njen posjed, da od tada do danas posjeduje i koristi istu površinu predmetne parcele, da ga u posjedu niko nikada nije uznemiravao, te da je tužitelj sa svojim pravnim prethodnikom u posjedu predmetne nekretnine preko 30 godina. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj dokazao da predmetnu nekretninu savjesno posjeduje preko 20 godina, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku i utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, te da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Kantonalni sud je naveo da nije obrazlagao ostale apelantove navode jer nisu od odlučnog značaja (član 231 Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno cijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi „da je Općinski sud poklonio vjeru iskazu tužitelja i njegovih svjedoka, ali nije poklonio vjeru iskazu apelanta i njegovih svjedoka, te ističe da to dovodi u sumnju nepristrasnost uređujućeg suca“. Također, apelant navodi „da Kantonalni sud nije uopće ispitao apelantov navod da je pogrešno ocijenjen dokaz – rješenje Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina broj 04/2-30-446-1/08 od 24. aprila 2008. godine iz kojeg slijedi da je tužitelj bio potpuno nesavjestan posjednik“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4321/19 (F.Č.) | Sudska praksa | Aktio