Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4052/19 (JU „Službeni glasnik“ Republike Srpske)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4052/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4052/19, rješavajući apelaciju JU „Službeni glasnik“ Republike Srpske, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Službeni glasnik“ Republike Srpske podnesena protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 269180 19 Rsž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 269180 17 Rs od 11. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Službeni glasnik“ Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Rade Ćulibrk odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 269180 19 Rsž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 269180 17 Rs od 11. veljače 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice (I.Č.), kojim je tražila da se poništi rješenje apelanta od 25. srpnja 2017. godine, utvrdi postojanje radnoga odnosa na neodređeno vrijeme, i da se apelant obaveže da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto „referent za pravne poslove“ ili na drugo radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi i stečenom znanju i radnome iskustvu, te na ime naknade štete zbog nezakonitoga prestanka radnoga odnosa isplati za određeni period određeni iznos, i uplati sve doprinose i druge zakonske obveze iz radnoga odnosa.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud naveo da je prvostupanjski sud našao utemeljenim tužbeni zahtjev tužiteljice, cijeneći da izvedeni dokazi ne ukazuju na postojanje razloga koji opravdavaju odstupanje od pravila da se ugovor o radu zaključuje na neodređeno vrijeme, jer ugovor o radu od 24. svibnja 2017. godine je sklopljen suprotno odredbama Zakona o radu (u daljnjem tesktu: ZOR), te se shodno odredbi članka 39. stavak 5. ZOR ima smatrati da je zaključen na neodređeno vrijeme. Okružni je sud istakao da u okolnostima kada je prvi ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen na razdoblje kraće od 24 mjeseca, uzastopni sljedeći ugovor o radu na određeno vrijeme, kao u konkretnome slučaju, može se sklopiti samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru (ili pisanoj potvrdi o sklopljenome ugovoru) mora navesti. Okružni je sud istakao da ukupno trajanje svih ugovora sklopljenih na određeno vrijeme je ograničeno na 24 mjeseca (shodno članku 39. stavak 2. ZOR), osim izuzetaka koji su pobrojani u stavku 4. istoga članka, zbog zamjene privremeno odsutnoga radnika ili zbog drugih objektivnih okolnosti dopuštenih zakonom, kao što je rad na projektu sa unaprijed utvrđenim vremenom trajanja, te ugovor sa nezaposlenom osobom do ispunjenja uvjeta za mirovinu. Okružni je sud naveo da u slučaju ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ZOR ili ukoliko radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koji je ugovor zaključen, smatrati će se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme, sukladno članku 39. stavak 5. ZOR. Okružni je sud istakao da imajući u vidu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio prizivu, pravilnim se smatra pravno shvaćanje prvostupanjskoga suda da je u okolnostima konkretnoga slučaja, a radi primjene odredbe članka 39. stavak 5. ZOR, ugovor o radu na određeno vrijeme od 24. svibnja 2017. godine, između apelanta kao poslodavca i tužiteljice kao radnika, sklopljen suprotno odredbi članka 39. stavak 1. ZOR, jer kao i prethodni ugovori na određeno vrijeme ne sadrži opravdane objektivne razloge. Okružni je sud naveo da, kako je predmetni ugovor zaključen suprotno odredbama ZOR, to se slijedom toga nezakonitim cijeni i rješenje apelanta kojim je prestao radni odnos tužiteljici.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević