Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4194/19 (E.H.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4194/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4194/19, rješavajući apelaciju koju je podnio E. H., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. H.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 04 0 K 009853 18 Kž od 18. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 K 009853 18 K od 7. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojega zastupa Zahid Hadžić odvjetnik iz Visokog, podnio je 1. studenoga 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 009853 18 Kž od 18. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 009853 18 K od 7. rujna 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, apelant je oglašen krivim zbog kaznenoga djela Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnoga prometa iz članka 336. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u svezi s kaznenim djelom Ugrožavanje javnoga prometa iz članka 332. stavak 1. KZ FBiH, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je presudom Kantonalnoga suda od 7. rujna 2018. godine apelant za počinjenje kaznenoga djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Vrhovni je sud naveo da iz činjeničnoga opisa djela iz izreke prvostupanjske presude proizlazi da je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom bez položenoga vozačkoga ispita, u alkoholiziranome stanju i sa koncentracijom alkohola u krvi od 0,41 promila, u uvjetima noćne voženje i neosvijetljenoga kolovoza, propustio obratiti pažnju na pješaka (M.S.) koji se kretao desnom ivicom kolovoza u njegovome pravcu, suprotno odredbama članka 174. stavak 1., članka 184. stavak 3., i članka 28. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, iako je mogao biti svjestan da tako grubo krši saobraćajne propise, na što je i pristao, uslijed kojeg propusta je udario prednjom desnom stranom vozila u pješaka, zbog čega je pješak zadobio višestruka traumatska povređivanja, uslijed kojih povreda je na licu mjesta nastupila smrt pješaka. Vrhovni je sud istakao da se ne može utemeljenim prihvatiti prizivna tvrdnja apelantova branitelja da je donošenjem pobijane presude došlo do povrede kaznenoga zakona. Vrhovni je sud istakao da činjenični opis djela iz izreke pobijane presude sadrži činjenice i okolnosti koje se mogu pravno kvalificirati ka kazneno djelo Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnoga prometa iz članka 336. stavak 2., u svezi s kaznenim djelom Ugrožavanje javnoga prometa iz članka 332. stavak 1. KZ FBiH, za koje je apelant tom presudom oglašen krivim. Vrhovni je sud naveo da pravilnost pobijane presude nisu od utjecaja niti prizivni navodi apelantova branitelja kojima ukazuje da je apelant vozio brzinom od 58,8 km/h, na dijelu puta gdje je dozvoljena brzina 50,0 km/h, i da se to ne može okarakterizirati kao grubo kršenje saobraćajnih propisa, iz razloga što se apelantu u činjeničnome opisu kaznenoga djela za koje je oglašen krivim nije niti stavljeno na teret prekoračenje brzine. Vrhovni je sud naveo da iz razloga pobijane presude slijedi da prvostupanjski sud uzeo u obzir da je apelant iskazao kajanje i na glavnome pretresu pred sinom nastradaloga, da je snosio troškove sahrane stradaloga, i troškove vjerskoga obreda. Vrhovni je sud istakao da ove okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanje kazne apelantu. Vrhovni je sud istakao i da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o visini kazne nije mogao kao otežavajuće okolnosti uzeti u obzir da je apelant upravljao motornim vozilom u alkoholiziranom stanju, te da je kao posljedica predmetnoga kaznenoga djela nastupila smrt oštećenoga, jer je na temelju navedenih okolnosti utvrđeno ostvarivanje zakonskoga bića kaznenoga djela, pa se te okolnosti ne mogu cijeniti kao otežavajuće okolnosti, jer bi to predstavljalo dvostruko vrjednovanje istih okolnosti. Vrhovni je sud istakao da je iz navedenih razloga, na temelju članka 329. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i za kazneno djelo koje se apelantu stavlja na teret, uz primjenu članaka 42., 43., i 49. KZ FBiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant također osporava odluku o kaznenoj sankciji, navodeći da nisu cijenjene sve olakšavajuće okolnosti kako je obrazložio u prizivu na prvostupanjsku odluku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4194/19 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio