Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-622/20 (I.S.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-622/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-622/20, rješavajući zahtjev I. S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev I. S. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 17. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje pobijane presude Vrhovnog suda u postupku koji je pokrenut protiv njega u izvršnom predmetu kod Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) u predmetu broj 57 0 Ps 095847 20 Ip, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Okružni privredni sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja Poljoeksport a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta radi sticanja bez osnova, donio presudu broj 57 0 Ps 95874 18 Ps 2 od 10. jula 2019. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 25.867,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. oktobra 2006. godine do isplate, te je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

4. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta i „Poljoeksport“ d.o.o. Sarajevu (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te da je sud nakon otvaranja likvidacionog postupka nad drugotuženim u odnosu na istog prekinuo postupak, dok je postupak nastavljen u odnosu na apelanta. Dalje, Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant kao punomoćnik drugotuženog podnio prijedlog za izvršenje protiv tužitelja na osnovu izvršne isprave – presude Osnovnog suda u Banjaluci od 27. januara 2006. godine, radi naplate duga u iznosu od 21.750,00 KM, (na ime troškova postupka sa kamatom) i da je taj sud donio rješenje o izvršenju (10. oktobra 2006. godine) kojim je dozvolio predmetno izvršenje i odredio da tužitelj navedeni iznos (sa kamatom i troškovima izvršnog postupka) uplati na račun apelanta. Zatim, utvrđeno je da je 13. oktobra 2006. godine sa računa tužitelja prebačen iznos od 25.867,34 KM na račun apelanta, dok je presudom Vrhovnog suda od 9. septembra 2009. godine izvršna isprava (presuda od 27. januara 2006. godine) preinačena. Nakon toga tužitelj je podnio prijedlog za protivizvršenje koje je sud usvojio rješenjem od 18. februara 2014. godine i naložio drugotuženom da tužitelju vrati iznos od 25.867,34 KM sa kamatama i troškovima izvršnog postupka. Dalje, rješenjem od 13. februara 2015. godine utvrđen je prekid postupka protivizvršenja radi nastupanja pravnih posledica otvaranja likvidacionog postupka nad drugotuženim, te da su u likvidacionom postupku tužitelj i apelant prijavili svoja potraživanja koja su i priznata u tom postupku.

5. Okružni privredni sud je, polazeći od toga je apelant zastupao drugotuženog kao punomoćnik na osnovu punomoći u parničnom i izvršnom postupku, kao i činjenice da su u izvršnom postupku novčana sredstva prebačena na račun punomoćnika (apelanta), zaključio da je apelant u ime i za račun drugotuženog sve radnje preduzeo u ime i za račun tog preduzeća kao punomoćnik (pa i primio novčana sredstva) odnosno, da smatra kao da ih je zastupano lice preduzelo zbog čega se i sve pravne posljedice tih radnji tiču neposredno zastupanog lica a ne apelanta. Obzirom da je donošenjem presude Vrhovnog suda otpao osnov po kojem je zastupano lice moglo potraživati novčana sredstva od tužitelja, to je pravosnažnim rješenjem o protivizvršenju drugotuženi (a ne apelant) obavezan da vrati primljeni iznos tužitelju. S tim u vezi, Okružni privredni sud je zaključio da apelant kao punomoćnik drugotuženog nije bio u materijalno - pravnom odnosu sa tužiteljem već sa drugotuženim, koji je bio stranka u parničnom i izvršnom postupku protiv koga je sud u izvršnom postupku odredio protivizvršenje odnosno, da apelant nije pasivno legitimisan u ovoj parnici. Također, Okružni privredni sud je zaključio da je tužitelj prijavio u likvidacionom postupku svoje potraživanje koje mu je i priznato, te da nije od značaja što novac, koji je prebačen na račun tuženog, nije prebačen na račun drugotuženog obzirom da odnos punomoćnika i zastupane stranke predstavlja njihov interni odnos. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je imajući u vidu odredbe člana 85. st. 1. i 2. i člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio tužbeni zahtjev tužitelja, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehom stranaka.

6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 095874 19 Pž 2 od 28. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostepena presuda, te su odbijeni zahtjevi tužitelja i apelanta za naknadu troškova sastava žalbe odnosno odgovora na žalbu.

7. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio izvedene dokaze i dao valjane razloge za svoju odluku, te da su neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu. Dalje, Viši privredni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je naveo, između ostalog, da je apelant kao punomoćnik postupao i ime i za račun drugotuženog, te da naplata troškova postupka od apelanta predstavlja njihov interni odnos o čemu je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje koje prihvata i taj sud. Također, istaknuto je da apelant nije bio stranka u navedenom izvršnom postupku već samo punomoćnik tražitelja izvršenja, zbog čega, nakon što je došlo do preinačenja izvršne isprave i nad tražiteljem izvršenja proveden likvidacioni postupak, apelant nije u obavezi da naknadi tužitelju naplaćene troškove postupka koje je kao punomoćnik naplatio u ime i za račun drugotuženog. Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosi i koje su istaknute u žalbi. Istaknuto je da je prvostepeni sud za svoju odluku iznio uvjerljive razloge, te da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Viši privredni sud je zaključio da tužitelju ne pripadaju traženi troškovi postupka budući da je njegova žalba odbijena, te da je neosnovan i zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnim troškovima u smislu člana 387. ZPP.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine djelimično je usvojena revizija tužitelja i preinačene su nižestepene presude na način da je obavezan apelant da tužitelju plati iznos od 25.867,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. septembra 2009. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijena revizija i obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove postupka.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je reviziju dozvolio u vezi pitanja koja tužitelj - revident postavlja, cijeneći da u tom dijelu revizija ispunjava uslove iz člana 237. stav 3. ZPP, obzirom da je o tom pitanju Vrhovni sud već zauzeo stanovište, dok je odluka drugostepenog suda u navedenom dijelu zasnovana na stanovištu koje nije podudarno sa tim shvatanjem. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da drugostepena presuda nije zasnovana na stanovištu koje je, o pitanju naplate troškova postupka na račun punomoćnika - advokata u toku izvršnog postupka, odnosno o pitanju kada je otpao osnov po kome su sredstva uplaćena na račun punomoćnika u toku izvršnog postupka, Vrhovni sud izrazio u svojim odlukama od 5. oktobra 2016. godine i 1. februara 2016. godine. Dalje, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilna. Naime, nesporno je da apelant, nakon što je na njegov račun isplaćen navedeni novčani iznos, taj iznos nije uplatio drugotuženom, jer se i na ročištu u likvidacionom postupku apelant izjasnio da u prijavi potraživanja nije sadržan iznos od 25.000,00 KM koji je naplatio od tužitelja kao troškove izvršnog postupka. Vrhovni sud je istakao da je za primjenu odredbe člana 210. ZOO relevantno da li je došlo do sticanja bez osnova, odnosno da li je jedno lice neosnovano osiromašilo, a drugo se neosnovano obogatilo, bez pravnog osnova koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da bez obzira na činjenicu što je parnični postupak (iz kojeg je proisteklo predmetno potraživanje) vođen između tužitelja i drugotuženog, nakon što je otpao osnov po kojem je bila izvršena isplata iznosa koji je predmet tužbe, tužitelj je neosnovano osiromašio. Obzirom da su navedena sredstva isplaćena apelantu a ne drugotuženom, to se apelant neosnovano obogatio, iz čega proizlazi i njegova pasivna legitimacija kao i obaveza da traženi iznos plati tužitelju. Pri tome, kako dalje navodi Vrhovni sud, nije od značaja za ishod parnice na koji način su drugotuženi i apelant uredili svoj interni odnos (vlastodavac - punomoćnik) i koliko je apelant imao potraživanja prema svom vlastodavcu po osnovu konkretnog zastupanja. Vrhovni sud je istakao da je apelant nesavjestan sticalac od momenta kada je saznao da osnov po kojem je primio isplatu više ne postoji (od 9. septembra 2009. godine), tako da tužitelju u skladu sa odredbom člana 214. ZOO na traženi iznos pripada zakonska zatezna kamata od 9. septembra 2009. godine do isplate, a ne od 13. oktobra 2006. godine (kada su sredstva isplaćena) kako je tražio u tužbenom zahtjevu.

10. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da je Vrhovni sud svojom odlukom, svjesno kršeći odredbu člana 237. stav 3. točka 3. ZPP, preinačio nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da se nižestepeni sudovi nisu pridržavali stava Vrhovnog suda iz rješenja od 5. oktobra 2016. godine i odluke od 1. februara 2016. godine. S tim u vezi apelant navodi da je nezakonito pozivanje suda u pobijanoj presudi na stav Vrhovnog suda od 1. februara 2016. godine, obzirom da raniji stav Vrhovnog suda da punomoćnik ne može da preuzme dugovani iznos parničnih troškova nije više u saglasnosti sa revidiranim i dopunjenim članom 166. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Osim toga, apelant smatra da stav Vrhovnog suda iz odluke od 1. februara 2016. godine nije u saglasnosti sa stavom Ustavnog suda iz odluke broj AP-1433/06. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelacija, utvrdi povredu prava navedenih u apelaciji i ukine osporenu odluku Vrhovnog suda, te ostavi na snazi nižestepene presude.

11. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ističe da je u toku postupak izvršenja koji je pokrenuo tužitelj protiv njega, te ističe da bi provođenjem izvršenja (naplatom iznosa od 25.867,34 KM sa kamatom od 9. septembra 2009. godine do isplate, kao i troškova postupka) za njega nastupila ogromna šteta, kao i da eventualno ne bi bio u mogućnosti povratiti novac od tužitelja jer je saznao da se trajno isključuju sa slobodnog tržišta akcije društva „Poljoeksport“ a.d. Banjaluka (tužitelja) jer je Komisija za hartije od vrijednosti izbrisala tužitelja iz registra emitenata.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

15. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se „odgodilo izvršenje pobijane presude Vrhovnog suda u postupku koji je pokrenut protiv njega u izvršnom predmetu kod Okružnog privrednog suda u predmetu broj 57 0 Ps 095847 20 Ip do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji“, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Nadalje, apelant također ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja koji se vodi protiv njega kao izvršenika, prije odluke o apelaciji u konkretnom slučaju, dovelo do teških posljedica za apelanta jer bi pretrpio neotklonjive štetne posljedice. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-622/20 (I.S.) | Sudska praksa | Aktio