Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4330/19 (E. I.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4330/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4330/19, rješavajući apelaciju Emire Imširević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Emira Imširević protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 069530 16 Gž od 25. maja 2018.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emira Imširević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Mal 069530 18 Rev od 15. avgusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mal 069530 16 Gž od 25. maja 2018.godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4268/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda od 25. maja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 15. avgusta 2019. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su prvotuženi (JU "Zavod za prostorno uređenje" Bihać) i trećetuženi (d.o.o. „BEHIĆ SANNY BOY„ Bihać) da apelantici na ime naknade materijalne štete solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i za naknadu zakonske zatezne kamate, te je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog (Grad Bihać). Također, određeno je da apelantica i trećetuženi snose svoje troškove postupka, te je apelantica obavezana da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantičino vozilo udarilo u udarnu rupu koja se nalazila na slivniku kojom prilikom došlo do oštećenja na vozilu, te da su prvotuženi (investitor) i trećetuženi (izvođač) 21. aprila 2015.godine zaključili ugovor o izvođenju radova održavanja cesta na period do 31. decembra 2015.godine i da je ugovor postojao u vrijeme nastanka štete. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud obavezao prvotuženog i trećetuženog da solidarno apelantici isplate dosuđeni iznos (koji je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke), jer njihova odgovornost za štetu proizlazi iz člana 207. Zakona o obligacionim odnosima, te da je pravilno u preostalom dijelu odbio apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na ove tužene. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da prema članu 13. stav 4 Zakona o cestama FBiH upravljanje, građenje, rekonstrukciju, održavanje i zaštitu lokalnih cesta i gradskih ulica vrše nadležni općinski ili gradski organi, te da je članom 48. istog zakona određeno da upravitelji cesta direktno ne izvode radove gradnje, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta. Kantonalni sud je naveo da je Gradsko vijeće donijelo zaključak 29. decembra 2014.godine kojim je dalo saglasnost na Program održavanja zaštite i rekonstrukcije izgradnje lokalnih cesta, gradskih ulica i nerazvrstanih cesta za 2015.godinu koji je donio gradonačelnik drugotuženog, te odredilo da će se o izvršenju Programa starati Upravni odbor i direktor prvotuženog. Stoga, Kantonalni sud je naveo da drugotuženi kao upravitelj nije pasivno legitimisan u ovom sporu, te naglasio da on nije odgovoran za štetu ni u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je apelantica obavezana da drugotuženom naknadi troškove postupka na ime nagrade za zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi (član 395. Zakona o parničnom postupku.

5. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda od 15. avgusta 2019. godine Vrhovni sud je ukazao da je članom 247. stav (2) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) , koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu člana 106. stav (1) istog zakona, propisano da revizija nije dozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije. Vrhovni sud je ukazao da je članom 301b. st. (1) i (2) ZPP-a propisano da stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat ili izuzetno da reviziju može izjaviti sama stranka ako ima položen pravosudni ispit. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je iz stanja spisa i apelantičine revizije jasno vidljivo da je apelantica, kao stranka, mimo punomoćnika podnijela reviziju lično, što je protivno članu 301b. ZPP, jer uz reviziju nije priložila dokaz da ima položen pravosudni ispit. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je apelantičina revizija nedopuštena jer je podnesena od strane neovlaštenog lica, pa je reviziju osnovom člana 247. stav (2) ZPP, u vezi sa članom 301b. st. (1) i (2) ZPP odbacio.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica navodi „da je apelantica advokat od 1. januara, da je Vrhovni sud bio obavezan osnovom člana 336. Zakona o parničnom postupku da je pozove da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu, te da je donesenom odlukom onemogućio apelantici pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu“. Također, apelantica navodi da je „Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbu u odnosu na drugotuženog koji je po zakonu pasivno legitimisan, te ističe da nezakonito mora drugotuženom naknaditi parnične troškove“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je došlo do kršenja ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju ustavnih prava na koja se pozvala nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4330/19 (E. I.) | Sudska praksa | Aktio