Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4956/19 (J.L.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4956/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4956/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela J. L., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. L.
protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 78 0 P 025011 19 Gž 2 od 24. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. J. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) sa boravištem u SR Njemačka, koju zastupa Jelena Bogdanović odvjetnica iz Banjaluke, podnijela je 24. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 025011 19 Gž 2 od 24. rujna 2019. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 22. veljače 2010. godine stavkom I izreke obvezan je tuženik (Zaštitni fond Republike Srpske) da na ime razlike neisplaćenoga dijela materijalne štete na vozilu plati apelantici iznos od 3.124,58 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavkom II izreke odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila od tuženika zakonsku zateznu kamatu na nesporno utvrđenu visinu štete.
3. Dopunskom presudom Osnovnoga suda od 4. lipnja 2019. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je od tuženika potraživala razliku neisplaćenog dijela materijalne štete na vozilu, preko dosuđenog iznosa od 3.124,58 KM do potraživanoga iznosa od 15.472,87 KM.
4. Osporenom odlukom Okružnoga suda priziv tužiteljice je odbijen kao neutemeljen, pa je u odbijajućem dijelu (stavak II izreke prvostupanjske odluke) potvrđena prvostupanjska presuda, dok je priziv tuženika uvažen, pa je u dosuđujućem dijelu (stavak I izreke prvostupanjske odluke) presuda preinačena tako što se odbija kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženik da apelantici na ime razlike neisplaćenoga dijela materijalne štete na vozilu isplati iznos od 3.124,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen i potvrđena je dopunska presuda Osnovnoga suda.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud naveo da se utemeljeno prizivom tuženika pobija dosuđujući dio presude prvostupanjskoga suda. Okružni je sud naveo da u tom dijelu odluka prvostupanjskoga suda je nepravilna, imajući u vidu činjenice pravilno utvrđene na temelju nalaza i mišljenja sudskoga vještaka mašinske struke od 24. travnja 2017. godine, koji dokaz nije doveden u sumnju. Okružni je sud istakao da je na temelju tog vještačenja pouzdano utvrđeno da troškovi popravke vozila apelantice u Bosni i Hercegovini bez poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) iznose 34.010,75 KM. Okružni je sud naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tuženik na temelju naknade materijalne štete na vozilu apelantici već platio iznos od 36.650,00 KM. Okružni je sud naveo da imajući u vidu ovu nespornu činjenicu, da iz nje proizlazi da apelantica u ovoj parnici nije dokazala da je imala štetu u vidu PDV-a u iznosu od 5.781,83 KM, pa joj se stoga ne može priznati taj iznos. Okružni je sud naveo da imajući u vidu da apelantica nijednim dokazom nije dokazala da je bila izložena plaćanju PDV-a na troškove popravke njenoga vozila, nepravilna je i nezakonita odluka iz prvostupanjske presude kojom je stavkom I izreke obvezan tuženik da na ime navodne razlike neisplaćenog dijela materijalne štete na vozilu plati apelantici iznos od 3.124,58 KM. Okružni je sud naveo da se utemeljeno prizivom tuženika ukazuje na činjenicu da apelantica ima odobren stalni boravak u SR Njemačkoj, te da joj stoga, sve i da je platila PDV, suglasno odredbi članka 54. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, pripada pravo na njegov povrat, jer je tom odredbom propisano da fizička lica koja nemaju stalno prebivalište u BiH, imaju pravo na povrat PDV-a. Okružni je sud naveo kako je na temelju vještačenja sudskog vještaka utvrđeno da bi ukupni troškovi popravke vozila sa PDV-om iznosili 39.792,58 KM (troškovi popravke 34.010,75 KM i PDV 5.781,83 KM), da je očigledno da razlika od 3.142,58 KM predstavlja neznatno veći iznos od iznosa 3.124,58 KM, koji je apelantici neutemeljeno dosuđen prvostupanjskom presudom. U pogledu zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na nesporno utvrđenu visinu štete, Okružni je sud naveo da se neutemeljeno prizivom apelantice navodi da se pri odlučivanju o zakonskoj zateznoj kamati koju potražuje apelantica, ima primijeniti članak 186. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni je sud naveo da se u predmetnoj stvari primjenjuje Zakon o obaveznim osiguranjima u saobraćaju, kao lex specialis. Okružni je sud naveo da je sukladno članku 22. u svezi s člankom 53. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju propisano da tuženik ima rokove u kojima treba da postupi po urednom odštetnome zahtjevu, što je tuženik i učinio u konkretnome slučaju, kako je pravilno utvrđeno u prvostupanjskoj presudi. Nadalje, Okružni je sud naveo da apelantica nije dokazala da se njeno vozilo ne može jednako kvalitetno popraviti u BiH u odnosu na SR Njemačku, gdje inače živi. Okružni je sud naveo da apelantica niti u ponovljenome postupku nije izvela niti jedan dokaz da je njezino vozilo nakon štetnoga događaja popravljano u SR Njemačkoj, i da je tamo apelantica imala bilo kakve izdatke u vezi s otklanjanjem štete na njezinom vozilu. Okružni sud je istakao da, kako je utvrđeno da je vozilo jednako kvalitetno moguće popraviti u BiH, pravilna je odluka iz izreke dopunske presude, uslijed čega je priziv apelantice pravno neutemeljen.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević