Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3566/18 (Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO Tuzla)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3566/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3566/18, rješavajući apelaciju Mikrokreditne fondacije MI-BOSPO Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mikrokreditne fondacije MI-BOSPO Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 042983 17 Rev od 20.
marta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 042983 14 Gž od 16. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Tarik Delalić, apelanticin zaposlenik, podnijela je 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 042983 17 Rev od 20. marta 2018. godine. Iz apelacionih navoda, također, proizlazi da apelantica predmetnom apelacijom osporava i Presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 042983 14 Gž od 16. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 16. januara 2020. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Predraga Ilića (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovor na apelaciju. S obzirom na to da tuženom nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor poštom (pošiljka vraćena s naznakom „odselio“), dostavljanje je izvršeno, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda, 31. januara 2020. godine putem oglasne table Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 21. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 17. januara 2014. godine donio je Presudu broj 32 0 P 042983 13 P 2 kojom je obavezao tuženog da na apelanticin račun uplati određeni novčani iznos na ime duga po ugovoru o kreditu od 20. novembra 2008. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka (sve bliže opisano u izreci navedene presude).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelantica podnijela tužbu protiv S. D. (u daljnjem tekstu: prvotužena), O. D. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), S. K. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i tuženog (Predraga Ilića), te da je u odnosu na prvotuženu i drugotuženog donesena presuda zbog propuštanja s obzirom na to da navedeni tuženi nisu dostavili odgovor na tužbu, dok je u odnosu na trećetuženog S. K. (stavom III presude zbog propuštanja) postupak prekinut zbog smrti trećetuženog, dok je tuženi u zakonskom roku dostavio pismeni odgovor na tužbu.
7. Dalje je istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je apelantica kao davalac kredita s prvotuženom kao korisnikom kredita 20. novembra 2008. godine zaključila ugovor o kreditu kojim je prvotuženoj odobrila kredit u određenom iznosu, dok se ona obavezala da apelantici navedeni iznos sa uračunatom kamatom otplati u 60 jednakih mjesečnih rata u određenom vremenskom periodu. Zatim je istakao da je utvrdio da je tuženi potpisao pristanak na administrativnu zabranu i potpisao i ovjerio podatke za jamca u svoje ime, a što nije osporeno, čime se obavezao da će u slučaju neurednog vraćanja kredita od strane korisnika kredita (prvotužene) otplatu preuzeti on, pa sud ocjenjuje da tuženi kao jamac nije bio u zabludi jer je u administrativnoj zabrani navedeno da je saglasan da otplati cijeli ili preostali dio kredita koji je podigla prvotužena, a u slučaju neuredne otplate kredita od strane korisnika kredita.
8. Općinski sud je citirao šta je propisano odredbama čl. 997. i 998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da, prema njegovoj ocjeni, ovjera podataka za jamca, te saglasnost i potpisana administrativna zabrana od strane tuženog predstavljaju izjavu njegove volje o jamčenju, cijeneći pri tome da jamce obavezuje sama pismena izjava o jamstvu, a ne i posebna pismena forma. Međutim, kako se u konkretnom slučaju tuženi nije obavezao kao „jamac – platac“ to se u smislu odredbe člana 1004. stav 1. ZOO od „istih tuženih“ može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što glavni dužnik ne ispuni obavezu u roku određenom u pismenom pozivu ili ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je njegova ocjena da je apelantica izvedenim dokazima dokazala da je od jamca – tuženog zahtijevala ispunjenje obaveze tek nakon što korisnik kredita kao glavni dužnik nije ispunio obavezu u roku određenom u apelanticinom pismenom pozivu, odnosno nakon što je postalo očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti ispunjenje obaveza po predmetnom ugovoru o kreditu, a što slijedi iz „pismenih opomena naslovljenih od 17. jula 2009. godine, kao i opomena pred tužbu od 4. marta 2010. godine“, te zapisnika sa sastanka sa glavnim dužnikom od 17. jula 2009. godine, 16. novembra 2009. godine i 3. marta 2010. godine. Iz tog razloga, Općinski sud je naveo da je na osnovu potpisane ovjere podataka za jamca od strane tuženog ocijenio da on ima svojstvo solidarnog dužnika zajedno s korisnikom kredita kao glavnim dužnikom i jamcem – platcem. Naime, svaki solidarni dužnik odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ona ne bude potpuno ispunjena, ali kada jedan dužnik ispuni obavezu ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je neosnovan prigovor tuženog kao jamca da nije jamac – platac, te da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev.
9. Kantonalni sud je 16. septembra 2016. godine donio Presudu broj 32 0 P 042983 14 Gž kojom je žalbu tuženog uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju tuženi nije solidarni jamac, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, jer sa apelanticom nije zaključio ugovor o jamstvu kojim bi se kao jamac – platac obavezao odgovarati apelantici za cijelu obavezu kao glavni dužnik, zbog čega apelantica nije ni imala pravo izbora hoće li ispunjenje obaveze zahtijevati bilo od glavnog dužnika bilo od tuženog ili obojice u isto vrijeme, a u smislu odredbe člana 1004. stav 3. ZOO. Dakle, u predmetnoj pravnoj stvari tuženi ima status supsidijarnog jamca jer se potpisanim izjavama obavezao da će izvršiti obavezu prema apelantici tek ukoliko tu obavezu ne ispuni glavni dužnik (prvotužena).
11. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica bila dužna da dokaže da glavni dužnik nije ispunio obavezu po njenom pismenom pozivu (stav 1. člana 1004. ZOO), odnosno da dokaže da ispunjenje obaveze nije mogla ostvariti iz sredstava glavnog dužnika bez obzira na to što ga prije toga nije pozvala na ispunjenje obaveze (stav 2. člana 1004. ZOO), pa da tek onda zahtijeva ispunjenje od tuženog kao supsidijarnog jamca. U vezi s tim je istakao da, prema podacima spisa, apelantica to nijednim predloženim i izvedenim dokazom nije dokazala, a da to ne proizlazi ni iz zapisnika sa sastanka održanog sa solidarnom grupom za predmetni kredit u kojima je konstatirano „da je sa klijenticom dogovoreno plaćanje pojedinačnih rata do navedenih datuma, a ne cjelokupne dospjele obaveze prije utuženja“, zbog čega, suprotno zaključku prvostepenog suda, nije bilo ni činjeničnog ni pravnog osnova za usvajanje apelanticinog tužbenog zahtjeva.
12. Vrhovni sud je 20. marta 2018. godine donio Presudu broj 32 0 P 042983 17 Rev kojom je odbio apelanticinu reviziju.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud uvjerenje o osnovanosti žalbenih prigovora opravdao valjanim razlozima s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama procesnog i materijalnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju pobijane presude. Stoga se apelanticini revizioni navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredbi parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pokazuju neosnovanim. Također je istakao da unatoč tačnosti tvrdnje da je u pobijanoj presudi naznačeno da apelantica nije podnijela odgovor na žalbu, a koji je podnesen, slijedom izloženih razloga iznesenih u drugostepenoj presudi, po svome sadržaju ne bi utjecao na drugačiju odluku drugostepenog suda. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da apelantica u reviziji iznosi i svoju ocjenu provedenih dokaza tako što iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg razloga se revizija, saglasno odredbama člana 240. stav (2) ZPP, ne može izjaviti.
14. Vrhovni sud je naveo da se i apelanticin revizioni navod sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim. Naime, odlučujući o osnovanosti apelanticinog zahtjeva, polazeći od pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 1065. ZOO (kojim je definiran pojam ugovora o kreditu), pravilnim se pokazuje zaključak prvostepenog suda da su apelantica i prvotužena zaključile ugovor o kreditu, u odnosu na koji je tuženi preuzeo obavezu da će u cijelosti ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu glavnog dužnika ako to ne učini glavni dužnik, u odnosu na kojeg tuženog, slijedom izloženih razloga drugostepenog suda, a u skladu sa zasnovanim supsidijarnim jamstvom, nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke koje opravdavaju njegovu osnovanost.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelantica je navela da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbu člana 1004. stav 1. ZOO kada su zaključili da apelantica uopće nije dokazivala da je pozivala glavnog dužnika na plaćanje, pri čemu nisu uzeli u obzir činjenicu da postoje dokazi kojima je apelantica dokazivala sporne činjenice. Također je istakla da je, suprotno navodima prvostepenog suda, Kantonalni sud u cijelosti zanemario da je apelantica dokazala supsidijarnost jamstva tuženog, te da je donesenu odluku zasnovao na povredama ZPP jer apelanticin odgovor na žalbu uopće nije uzeo u razmatranje. Pored navedenog, istakla je da je drugostepeni sud učinio povredu odredbi ZPP jer u obrazloženju presude nije dao nikakvu ocjenu izvedenih dokaza, te da nije kritički pristupio svojoj ocjeni u vezi s provedenim dokazima i propisima na kojima je zasnovao presudu. Zatim, da je Vrhovni sud također zanemario činjenicu da je apelantica upravo jamstvo tuženog dokazivala ispravama u toku prvostepenog postupka. Apelantica je istakla da se postavlja i pitanje da li je sud stavljanjem na teret apelantici da dokazuje dokazano povrijedio i načelo slobodne ocjene izvedenih dokaza, a time i da li je doveo stranke u neravnopravan položaj u ovoj parnici. Nadalje je istakla da je na njenu štetu povrijeđeno načelo „pravne sigurnosti“ uslijed različite prakse Vrhovnog suda o pitanju primjene navedene zakonske odredbe. Naime, Vrhovni sud je u Presudi broj 32 0 P 027990 15 Rev od 23. januara 2018. godine zauzeo stav da činjenica da tužilac glavnom dužniku nije uputio pismeni poziv na ispunjenje obaveze u određenom roku ne znači da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 1004. stav 1. ZOO jer i u slučaju da prije podnošenja tužbe glavni dužnik nije primio poziv za ispunjenje obaveze, to je učinjeno dostavljanjem tužbe na odgovor. U vezi s tim je naveo da u praksi dolazi do situacije da je u predmetnom postupku u kojem je pozvao glavnog dužnika na plaćanje izgubio spor, dok je u postupku u kojem to nije uradio uspio u sporu. Pored toga, istakao je da postoje i druge brojne presude Kantonalnog i Vrhovnog suda koje potpuno suprotno rješavaju istu pravnu stvar, a u vezi sa članom 1004. stav 1. ZOO.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da činjenična utvrđenja prvostepenog suda imaju svoj domet samo u okviru tužbenog zahtjeva zasnovanog na solidarnoj obavezi tuženog, pri čemu ne postoje ni procesno-pravne, a ni materijalno-pravne mogućnosti da se u ovim apelanticinim činjeničnim tvrdnjama i činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova poprimi postojanje odlučnih činjenica iz kojih predstoji supsidijarna odgovornost tuženog u smislu člana 1004. stav 1. ZOO. Naime, sve apelanticine navedene tvrdnje su isključivo u okviru njenog zahtjeva iz osnova solidarne odgovornosti tuženog, a ne njegove supsidijarne odgovornosti (u kojem pravcu nema određenog zahtjeva), a služe isključivo dokazivanju njene činjenične tvrdnje da tuženi nije platio dug, pa da time na strani tuženog kao solidarnog dužnika predstoji njegova obaveza plaćanja. Vrhovni sud je istakao da, u suštini, činjenični osnov, iz kojeg proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovu solidarne obaveze tuženog, ne može istovremeno predstavljati i činjenični osnov supsidijarne odgovornosti tuženog, pa samo za slučaj da je istaknut tužbeni zahtjev iz osnova supsidijarne odgovornosti zasnovan na činjeničnom osnovu koji opravdava njegovu osnovanost, o ovome se može raspraviti i odlučiti, što izostaje u konkretnoj pravnoj stvari. U pogledu daljnjih navoda apelacije, Vrhovni sud je uputio na razloge revizionog suda izložene u osporenoj presudi tog suda.
18. Kantonalni sud je istakao da mu je konkretni predmet dostavljen na postupanje po žalbi 28. marta 2014. godine, a da je presudu donio 16. septembra 2016. godine, pa Kantonalni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi kojima se poziva na povrede prava iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
JEMSTVO
Odjeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
Oblici jemstva Član 1004. st. 1., 2. i 3.
(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.
(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 042983 17 Rev od 20. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Prije ispitivanja navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate duga, prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na osporene odluke
28. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu apelantica, u suštini, ukazuje da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, pa da su na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi i da je na njenu štetu povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, te načelo pravne sigurnosti.
29. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sporno pitanje bilo da li je apelantica imala pravo da zahtijeva naplatu od tuženog kao supsidijarnog jamca, odnosno da li je apelantica izvedenim dokazima dokazala da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 1004. ZOO. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude istakao da je apelantica izvedenim dokazima dokazala da je od tuženog zahtijevala ispunjenje obaveze tek nakon što glavni dužnik nije ispunio obavezu u roku određenom u apelanticinom pismenom pozivu, odnosno nakon što je postalo očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti ispunjenje obaveza po predmetnom ugovoru o kreditu (a što slijedi iz „pismenih opomena naslovljenih od 17. jula 2009. godine, kao i opomena pred tužbu od 4. marta 2010. godine“, zapisnika sa sastanka s glavnim dužnikom od 17. jula 2009. godine, 16. novembra 2009. godine i 3. marta 2010. godine). Za razliku od Općinskog suda, Kantonalni sud je istakao da ocjenjuje da apelantica, prema podacima spisa, nijednim predloženim i izvedenim dokazom nije dokazala navedeno, a do to ne proizlazi ni iz zapisnika sa sastanaka za predmetni kredit (u kojima je konstatirano da je s klijenticom dogovoreno plaćanje pojedinačnih rata do određenih datuma, a ne cjelokupne dospjele obaveze prije utuženja), zbog čega, suprotno zaključku prvostepenog suda, nije bilo ni činjeničnog ni pravnog osnova za usvajanje apelanticinog tužbenog zahtjeva.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, odnosno sličnu apelaciju iste apelantice (AP 3072/18), u kojoj je zaključio da je odlukama koje su bile osporene tom apelacijom povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje: „… u situaciji kada su Vrhovni i Kantonalni sud zaključili da apelantica nije provodila dokaze na okolnost ispunjenosti uvjeta iz člana 1004. stav 1. ZOO uprkos činjenici da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih materijalnih dokaza, utvrdio da su ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe, a da pri tome nisu dali drugačiju ocjenu dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud zasnovao to utvrđenje, već su ih zanemarili…“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3072/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, za razliku od navedenog predmeta, u kojem Kantonalni i Vrhovni sud uopće nisu dali ocjenu izvedenih dokaza (nego su čak zaključili da apelantica nije provodila dokaze na okolnost ispunjenosti uvjeta iz člana 1004. stav 1. ZOO), Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu imao u vidu izvedene dokaze od apelantice i da je dao svoju ocjenu istih (iako ih nije pojedinačno naveo), te da je za razliku od Općinskog suda, koji je samo naveo dokaze, bez ikakvog obrazlaganja njihovog sadržaja, obrazložio zašto zapisnici sa sastanka s glavnim dužnikom ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je i Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji (u kojoj je isticao identične navode kao i u apelaciji, a koji se odnose na ocjenu dokaza), istakao da je drugostepeni sud uvjerenje o osnovanosti žalbenih prigovora opravdao valjanim razlozima s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Dovodeći relevantne odredbe ZPP i ZOO u vezu s odlučenjem Kantonalnog i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.
32. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, koji se odnose na činjenicu da Kantonalni sud nije uzeo u obzir njen odgovor na žalbu, a koje je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da apelanticini navodi o tome da Kantonalni sud, prilikom donošenja osporene odluke, nije uzeo u obzir njen odgovor na žalbu, sami po sebi dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka.
33. Također, u vezi s prigovorima kojima apelantica ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelantica navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, te budući da apelantica nije ponudila bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu neosnovani.
34. U vezi s navodima kojima apelantica ukazuje na povredu pravne sigurnosti, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da uloga suda nije da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno učinio nacionalni sud, osim i u onoj mjeri u kojoj su povrijeđena prava i slobode zaštićene Konvencijom (vidi Evropski sud, García Ruiz protiv Španije (VV) broj 30544/96, stav 28, EHCR 1999-I). Na isti način, nije zadatak suda da upoređuje, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, različite odluke domaćih sudova, čak i kada su donijete u naizgled sličnim postupcima, s obzirom na to da se nezavisnost ovih sudova mora poštovati (vidi Evropski sud Ᾱdamsons protiv Letonije broj 3669/03, stav 118, 24. juni 2008. godine). Postojanje suprotnih sudskih odluka je stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine i Tudor Tudor protiv Rumunije broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Kriteriji kojima se sud rukovodi prilikom ocjene da li su protivrječne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjoj instanci, u saglasnosti s pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, sastoje se u ustanovljavanju da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika, te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekt te promjene (vidi Evropski sud, Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske broj 23530/02, st. 49–50, 2. juli 2009. godine).
35. Isto tako, Ustavni sud, također, podsjeća i na stav Evropskog suda da uvjeti pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi Unédic protiv Francuske, presuda od 18. decembra 2008. godine, broj predstavke 20153/04, stav 74). Razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan ispravnom administriranju pravde budući da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stava stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (vidi Atanasovski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 14. januara 2010. godine, broj predstavke 36815/03, stav 38).
36. Imajući u vidu navedena načela, Ustavni sud primjećuje da iako apelantica navodi da postoje brojne presude Kantonalnog i Vrhovnog suda koje potpuno suprotno rješavaju istu pravnu stvar, a u vezi sa članom 1004. stav 1. ZOO, da je u prilogu apelacije dostavila samo Presudu Vrhovnog suda broj 32 0 P 027990 15 Rev od 23. januara 2018. godine. Naime, u navedenoj presudi od 23. januara 2018. godine Vrhovni sud je istakao „da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na trećetuženog budući da tužilac tokom postupka nije dokazao da je glavni dužnik, prvotužena, primila pismeni poziv za ispunjenje obaveze. Činjenica da tužilac nije prvotuženoj kao glavnom dužniku uputio pismeni poziv na ispunjenje obaveze u određenom roku, ne znači da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 1004. stav 1. ZOO, da se od jamca može zahtijevati ispunjenje obaveze. Naime, prema mišljenju ovog suda, i u slučaju da prije podnošenja tužbe prvotužena nije primila poziv na ispunjenje obaveze, to je učinjeno u toku postupka dostavljanjem tužbe s prilozima i tuženoj na odgovor“. Za razliku od navedene odluke, u presudi od 20. marta 2018. godine, osporenoj predmetnom apelacijom, (kao što je gore već navedeno) Vrhovni sud je istakao da je pravilna presuda drugostepenog suda u kojoj je zaključeno da apelantica predloženim i izvedenim dokazima nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz člana 1004. st. 1. i 2. ZOO, zbog čega nema ni činjeničnog ni pravnog osnova za usvajanje apelanticinog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud podsjeća da u tački 30. ove odluke, prilikom razmatranja apelacionih navoda koji se odnose, između ostalog, i na primjenu pozitivno-pravnih propisa, a imajući u vidu i sadržaj odredbe člana 1004. stav 1. ZOO (koja propisuje da se od jamca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu), nije utvrdio da je osporena presuda Vrhovnog suda od 20. marta 2018. godine donesena na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava, kako to apelantica neosnovano tvrdi. Stoga, činjenica da je Vrhovni sud u jednom predmetu, o istim činjeničnim i pravnim okolnostima, odlučio drugačije sama po sebi ne predstavlja kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. Naime, iz dostavljenih dokaza koje je apelantica priložila uz apelaciju ne proizlazi ništa što bi ukazalo da postoje „dugotrajne i duboke“ razlike u relevantnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Evropski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije br. 37194/08 i 37260/08, st. 43. i 44, 22. decembar 2015. godine). Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju na kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su apelanticini navodi neosnovani.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
38. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica u svojoj apelaciji uopće nije obrazlagala navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, nego je samo istakla da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, s tim da u svojoj apelaciji isključivo navodi da su joj prava na koja se pozvala u apelaciji (pa samim tim i pravo na suđenje u razumnom roku) povrijeđena u postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, pa će Ustavni sud kao dužinu trajanja predmetnog postupaka razmatrati samo period od kada je dostavljen predmetni spis Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi do donošenja konačne odluke u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je 28. marta 2014. godine predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi i da je postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 20. marta 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od oko četiri godine. Analiza dužine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi naplate duga, koji nije hitne prirode. Imajući u vidu apelaciju, odnosno dokumente dostavljene uz apelaciju, kao i odgovore na apelaciju, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu.
41. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelantica na bilo koji način utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka. Nadalje, analizirajući rad redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio odluku u roku od dvije godine i oko pet mjeseci, a da je Vrhovni sud osporenu odluku donio u roku od godinu i šest mjeseci. Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelantica došla do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj prirodi nije hitan, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su Kantonalni sud i Vrhovni sud za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Ustavni sud, također, smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka narušeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da je došlo do kršenja načela pravne sigurnosti. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u analiziranom periodu od oko četiri godine, u okviru kojeg su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević