Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/19 (K. D.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3041/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3041/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Kenan Derviši, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kenan Derviši protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 023083 18 Uvp od 10. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kenan Derviši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Z.O.U.

Gavrankapetanović Bekir, Koldžo Damir, Kukić Emir i Gavrankapetanović Džemila iz Sarajeva, podnio je 25. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 023083 18 Uvp od 10. svibnja 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tužitelja (Općina Centar Sarajevo) za vanredno preispitivanje sudske odluke i prvostupanjska presuda je preinačena, te je riješeno da je tužba uvažena, a rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo od 15. siječnja 2015. godine i Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo 18. prosinca 2014. godine, su poništena te je riješeno da je odbijen apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na kome je raniji nositelj stanarskog prava bio V.M..

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da član 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisuje da svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju, pored ostalih pobrojanih, i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 5 godina ako su se uselila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelanta i primatelj izdržavanja (V.M.), na kome apelant zasniva svoj zahtjev, nije zaključen u propisanoj formi, a dokaz da je upućen dopis nadležnom sudu putem pošte na dan zaključivanja ugovora 1988. godine ne može konvalidirati takav ugovor. Dakle, ugovor o doživotnom izdržavanju je zaključen sa nedostatkom formalne prirode koji ga čine pravno nevaljanim, obzirom da nije zaključen u smislu odredbe člana 120. Zakona o nasljeđivanju, odnosno nije zaključen u propisanom postupku čija je svrha sprječavanje eventualnih zlouporaba i zaštita prava trećih osoba i ne udovoljava svim Zakonom o nasljeđivanju propisanim pretpostavkama za njegovu valjanost. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan zaključak upravnih organa i prvostupanjskog suda da je ispunjen uvjet zasnivanja ekonomske zajednice u istom stanu i trajanje te zajednice više od 5 godina, jer svi materijalni dokazi ukazuju na apelantovo stanovanje na drugoj adresi (u vrijeme zaključenja ugovora i nakon toga, sve do početka ratnih događanja), te prijavljivanje na adresi predmetnog stana tek 2003. godine. Pri tome je naveo da su jedini dokazi u prilog tvrdnji da je postojala ekonomska zajednica života izjave svjedoka koje, obzirom da su u suprotnosti sa svim izvedenim materijalnim dokazima, ne mogu ni na koji način biti pouzdaniji dokaz, niti mogu biti opredjeljujući, pri čemu su i iskazi svjedoka nedoslijedni i proturječni. Naime, svjedokinja Š.M. na usmenoj raspravi kod upravnog organa izjavila da joj nije poznato je li apelant zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa V.M., a prema priloženoj kopiji ugovora o doživotnom izdržavanju, ona je svjedok koji je prisustvovao zaključenju tog ugovora. Osim toga, naveo je da je apelant u svom iskazu tvrdio da se ranije prijavio na adresi predmetnog stana pod drugim brojem objekta u istoj ulici, međutim, uvidom u uvjerenje općine od 2009. godine utvrđeno je da je predmetna ulica upisana u registar sa starim i novim nazivima ulica i brojeva, odnosno da broj nije mijenjan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, pa mu time ni ne pripada pravo da taj stan nastavi koristiti u smislu odredbe člana 21. Zakona o stambenim odnosima.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da je s V.M. zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je poslan sudu a nije ovjeren iz nepoznatog razloga (koja činjenica nije bila poznata ni apelantu ni V.M.) pa imajući u vidu da su se obje ugovorne strane pridržavale ugovornih odredbi i obveza koje za njih proistječu apelant i članovi njegove obitelji se smatraju korisnicima stana. Dalje je naveo da je Vrhovni sud potpuno ignorirao sve druge dokaze koji su izvedeni u upravnom postupku u prilog tvrdnje da je postojala ekonomska zajednica, a koji su u suprotnosti s materijalnim dokazima. Osim toga, apelant je ukazao da je Vrhovni sud proizvoljno pristupio dokazima i drugačije ih cijenio, iako sam nije provodio dokaze, pogotovo dokaz saslušanja svjedoka, što je u suprotnosti s čl. 33. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) kojim je propisano da kad sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na stanje utvrđeno u upravnom postupku tek tada može sam riješiti upravnu stvar.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3041/19 (K. D.) | Sudska praksa | Aktio