Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4227/18 (Z. Ć.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4227/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4227/18, rješavajući apelaciju Zorana Ćetojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Ćetojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036226 18 Rev 2 od 19. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Ćetojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banja Luke, podnio je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036226 18 Rev 2 od 19. aprila 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 036226 14 P 4 od 25. septembra 2015. godine utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) zaključen 11. maja 1993. godine između oca tužitelja (u daljnjem tekstu: otac tužitelja) i apelanta, ovjeren kod Osnovnog suda 23. jula 1993. godine i aneks predmetnog ugovora zaključen 23. jula 1993. godine (ovjeren istog dana kod Osnovnog suda), kojim je otac tužitelja prenio na apelanta suvlasništvo sa dijelom 2/3 na porodičnoj stambenoj zgradi u Banjoj Luci, što u naravi predstavlja poslovni prostor sa pripadajućim dijelom zgrade i na zemljištu na kojem se nalazi navedena stambena zgrada (sve pobliže označeno u izreci presude), što je apelant dužan priznati, te trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši brisanje svih upisa izvršenih na osnovu predmetnog ugovora i aneksa predmetnog ugovora i uspostavi ranije vlasničko i posjedovno stanje, kakvo je bilo prije provođenja predmetnog ugovora i aneksa predmetnog ugovora, uz istovremenu obavezu apelanta da tužiteljima A. P., E. H. i S. P. (u daljnjem tekstu: tužitelji) preda u posjed, slobodne od lica i stvari predmetne nekretnine i „tužitelja da apelantu isplate 10.000,00 KM na ime isplaćene kupoprodajne cijene“. Prvostepenom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se obaveže apelant da im isplati iznos od 500,00 KM mjesečno, počev od 11. maja 1993. godine pa do predaje u posjed sa zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos. Dalje, obavezan je apelant da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da tužitelji u tužbenom zahtjevu tvrde da njihov otac nikada nije imao namjeru da napusti Banja Luku, niti namjeru da prodaje predmetne nekretnine, te da je zaključeni predmetni ugovor posljedica pritisaka koje je trpio, kao i cijela porodica, s obzirom na to da su u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora pripadnici bošnjačkog naroda bili pod stalnim pritiskom i da su živjeli u strahu. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su 11. maja 1993. godine otac tužitelja, kao prodavac i apelant, kao kupac zaključili predmetni ugovor, a da je aneksom predmetnog ugovora od 23. jula 1993. godine mijenjan član 2. predmetnog ugovora u odnosu na rok isplate kupoprodajne cijene i rok predaje nekretnine. Dalje je ukazao da je kod Osnovnog suda vođen krivični postupak (optužnica i zapisnik od 27. maja 1999. godine) protiv D. P. (u to vrijeme stanovao kod oca tužitelja kao podstanar) i tužitelja A. P., zbog krivičnog djela teške krađe, odnosno prikrivanja krivičnog djela (u odnosu na tužitelja A. P. krivični postupak je obustavljen zbog nastupanja apsolutne zastare). Nadalje je ukazao da je otac tužitelja preminuo 21. oktobra 2004. godine, a njegova supruga (majka tužitelja) je preminula 19. februara 2005. godine.
4. Osnovni sud je ukazao da je tužitelj A. P. u svom iskazu izjavio da je njegov otac napustio Banjaluku iz razloga što je tužitelj A. P. sa trojicom ljudi svojim vozilom naišao na grupu vojnika koji su pucali na automobil i tom prilikom je stradao M. Š., da nije mogao slobodno hodati gradom jer su mu ljudi prijetili, da je par puta bio psihički maltretiran zbog druge nacionalnosti, te da je živio u strahu. Takođe, da je tužitelj A. P. izjavio da je kuća bila pretresana i da je u kući nađen novac koji su donijeli M. K. i podstanar D. P., da tužitelj nije znao za porijeklo tog novca, te da je bio priveden, a dok se nalazio u pritvoru (april ili maj 1993. godine) njegov otac mu je rekao da mora da proda kuću jer ga primoravaju kako bi se oštećenom licu (od kojeg su M. K. i podstanar D. P. otuđili novac) namirila šteta. Dalje, da je tužitelj A. P. izjavio da njegov otac nije imao namjeru da proda kuću, ali su u toku rata vršeni pritisci, a dok je bio na Tunjicama (pritvor) dolazio je njegov otac i govorio da mu prijete da potpiše ugovor i prepiše kuću, da će ubiti i njega i svu porodicu. Nadalje, da je jednom prilikom pretučen, da mu je stavljan pištolj u usta, zbog čega se njegov otac brinuo. Zatim, da je kuća pretresana od strane policije i civila, da je izvjesni S. T. tražio 5.000,00 KM i da je tom prilikom maltretirao, udarao i prijetio njegovom ocu, što je saznao od svoje majke. Takođe, da je tužitelj A. P. izjavio da nije bio prisutan prilikom zaključenja predmetnog ugovora i isplate cijene, da je nakon izlaska iz pritvora saznao da je kuća prodana, ali nije vidio ugovor niti novac. Osnovni sud je naveo da je tužiteljica E. H. u svom iskazu izjavila da je u to vrijeme bilo vrijeđanja i provokacija na nacionalnoj osnovi, da su njenog oca vozili u gepeku, da joj je otac govorio da ima pritiske, da su dolazila naoružana lica u kuću, kao i da je tužitelja A. P. zatekla krvavog i modrog u Tunjicama, te da se njezin otac odlučio na prodaju kako bi spasio tužitelja A. P.. Osnovni sud je naveo da je tužiteljica S. P. u svom iskazu navela da je njen brat (tužitelj A. P.) imao incident kada je mogao poginuti, da su od strane izvjesnih ljudi bili optuživani da švercuju oružje, da im je kuća pretresana, da je njen otac privođen u Mali logor i da je zbog toga odlučio da proda kuću kako bi zaštitio sebe i porodicu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u svom iskazu izjavio da je preko inspektora G. T. došao u kontakt sa ocem tužitelja, a da je razlog prodaje bilo to što je tužitelj A. P. imao neki problem, pa je otac tužitelja htio da snosi te troškove. Osnovni sud je naveo da je svjedok M. H. izjavio da ga je otac tužitelja molio da bude u kući ovog svjedoka, jer mu je prijećeno da će biti bačena bomba na njegovu kuću, te da je ostao kod njega mjesec dana, kao i da je otac tužitelja imao problema, da su ga tukli i maltretirali (jedne prilike je bio sa ocem tužitelja kada ga je neko ošamario, usljed čega mu je krenula krv, na šta mu je otac tužitelja rekao da su oni iz policije i da ga tuku jer hoće da mu uzmu imovinu za 10.000,00 KM). Takođe, da je ovom svjedoku bilo poznato da otac tužitelja nije imao namjeru da prodaje imovinu, a da mu je otac tužitelja pričao da izvjesni Z. šalje ljude da ga tuku radi prodaje kuće.
5. Zatim je ukazao da je svjedok S. H. u svom iskazu navela da joj je otac tužitelja pričao da su ga pretukla trojica ljudi, da je po danu bio kod kuće, a uveče je išao da spava na drugo mjesto. Dalje, da je svjedok M. Z. potvrdio navode tužitelja, koji je opisao kako je izvjesni R. S. vrijeđao tužitelja A. P., da mu se tužitelj A. P. žalio da ima napada na kuću, te da je jedne prilike zatekao oca tužitelja sa povredama na licu. Osnovni sud je naveo da je svjedok M. K. u iskazu izjavio da je saznao da je vršen pritisak na oca tužitelja da proda kuću (ovaj svjedok je pojasnio da je on sa D. P. ukrao novac od određene osobe i da su novac ostavili kod tužitelja A. P., zbog čega je privođen tužitelj A. P.).
6. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je ukazao da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. S tim u vezi je istakao da je odredbama člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo da se vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni u vrijeme neprijateljstava i da su sve obaveze i izjave date u takvim okolnostima pod prisilom ništave. Dalje je naveo da je odredbama člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovor smatra zaključenim kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, a odredbama člana 28. stav 2. istog zakona da izjava mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da iz navedenih odredaba proizilazi da ako je ugovor zaključen pod prisilom, odnosno da nema slobodno date volje, takav ugovor bi bio protivan ovim odredbama, slijedom čega bi u smislu odredaba člana 103. ZOO bio ništav. Osnovni sud je ukazao da je tokom postupka utvrđeno da prilikom zaključenja predmetnog ugovora kod oca tužitelja nije bilo slobodne volje, kako to zahtijeva odredba člana 28. stav 2. ZOO, te da je zaključenje predmetnog ugovora posljedica pritisaka koje je otac tužitelja trpio, slijedom čega je predmetni ugovor oglašen ništavim, shodno odredbama člana 103. ZOO.
7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036226 16 Gž 3 od 28. septembra 2016. godine uvažena je apelantova žalba i preinačena presuda Osnovnog suda od 25. septembra 2015. godine u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Okružni sud je ukinuo odluku o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 036226 16 Rev od 23. februara 2017. godine usvojena je revizija tužitelja, presuda Okružnog suda od 28. septembra 2016. godine u osporenom dijelu odluke o glavnoj stvari ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 036226 17 Gž 4 od 7. septembra 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 036226 14 P 4 od 25. septembra 2015. godine u pogledu predaje u posjed nepokretnosti, uspostavljanja ranijeg vlasničkog i posjedovnog stanja, te vraćanja kupoprodajne cijene i u pogledu troškova postupka ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je odbijena apelantova žalba i potvrđena označena prvostepena presuda u pogledu utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora sa aneksom.
10. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su na raspravi ponovo saslušani tužitelji u svojstvu parničnih stranaka, kao i svjedoci M. H., S. H., M. Z., M. K.. M. L. i D. P., dok su uz saglasnost stranaka pročitane izjave uredno pozvanog apelanta (nije se odazvao pozivu za raspravu), umrlog svjedoka G. T., zatim J. M., T. M., S. B., i B. Č.. Okružni sud je naveo da su tužitelji u svojim izjavama pojedinačno iskazali namjeru oca tužitelja da podnese tužbu, ali da je u periodu konsultacija sa tužiteljicama E. H. i S. P. otac tužitelja preminuo, kao i da su zajedno sa saslušanim svjedocima ukazali na pritiske koje je on trpio prije zaključenja predmetnog ugovora. Okružni sud je naveo da se otac tužitelja nalazio pod strahovitim pritiskom u pokušaju da oslobodi sina (tužitelj A. P.) te iako nije imao takvu namjeru, odlučio se da proda kuću da bi namirio štetu (dug) oštećenom licu u cilju oslobađanja tužitelja A. P.. Okružni sud je naveo da otac tužitelja nije namjeravao prodati kuću sa poslovnim prostorom, što je evidentno iz dužeg pregovaranja i izjava svjedoka, te je popustio kada je vidio pretučenog tužitelja A. P. u pritvoru, a i sam je bio tučen, šamaran i vožen u gepeku automobila, a što je predstavljalo enorman pritisak i što je rezultiralo da otac tužitelja zaključi predmetni ugovor, iako nije imao slobodnu volju za to. Okružni sud je naveo da nije bilo dobrovoljnosti, tj. slobodno izražene volje za zaključenje predmetnog ugovora usljed postojanja ratne situacije (opštih okolnosti), kao i naprijed navedenih posebnih okolnosti. Okružni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen protiv volje oca tužitelja, te ga odsustvo stvarne volje čini ništavim, jer je zaključen suprotno odredbama čl. 26. i 28. ZOO., pa je iz ugla materijalno pravne zakonitosti suprotan prinudnim propisima i dobrim običajima i samim tim nije pravno valjan i pored činjenice što ispunjava zakonom propisanu formu za ovu vrstu ugovora.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 036226 18 Rev 2 od 19. aprila 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 7. septembra 2017. godine.
12. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je zaključak nižestepenih sudova o odsustvu dobrovoljnosti na strani oca tužitelja, suprotno apelantovim revizionim navodima, rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza koja je izvršena u skladu sa članom 8. ZPP. Dalje je naveo da odsustvo slobodno izražene volje makar i jednog saugovarača svaki ugovor čini ništavim i takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo od samog zaključenja. Takođe je naveo da je otac tužitelja u periodu koji je neposredno prethodio zaključenju predmetnog ugovora bio u strahu, što je potvrđeno iskazima svjedoka M. H. i S. H. iz kojih proizilazi da je otac tužitelja zbog straha za bezbjednost spavao u kući M. H. i kući njegovog brata, a povremeno je obilazio predmetne nekretnine, te su svjedočili o incidentu koji se desio ispred kuće svjedoka M. H. kada je otac tužitelja pretučen od strane tri nepoznate uniformisane osobe, kao i o tome da im je otac tužitelja rekao da mora prodati kuću. Zatim je naveo da je svjedok M. Z. svjedočio da je otac tužitelja bio izložen velikom pritisku i nasilju, da ga je zatekao pretučenog kod njegove kuće, sa povredama na licu. Vrhovni sud je naveo da su se svjedoci T. M. i M. L. na isti način izjasnili o tome da je otac tužitelja bio izložen svakodnevnim prijetnjama. Vrhovni sud je naveo da iz iskaza ovih svjedoka, koji su saglasni iskazima tužitelja, proizilazi da je zbog tada prisutnih ratnih uslova, činjenice da je tužitelj A. P. pritvoren, namjeri da ga izbavi iz pritvora i da se namiri šteta licu koje je oštećeno u krađi, kao i zbog straha kojem je tada bio izložen kao pripadnik manjinskog naroda, odnosno zbog posebnih okolnosti kojima je bio izložen, otac tužitelja se odlučio da proda predmetne nekretnine. Vrhovni sud je naveo da je nakon zaključenja predmetnog ugovora, u prostorijama policijske stanice, otac tužitelja predao novac ostvaren iz kupoprodajne cijene radi namirenja oštećene strane, što je u svom iskazu potvrdio svjedok G. T. (tada zaposlen u CJB Banja Luka), kao i apelant koji je naveo da je kupoprodajnu cijenu isplatio u prisustvu inspektora. Vrhovni sud je naveo da činjenica na kojoj insistira apelant i ukazuje da prednik tužitelja, a ni njegova supruga nisu podnosili tužbu za pobijanje predmetnog ugovora (prema navodima tužitelja zbog toga što je prednik tužitelja pretrpio više moždanih udara, te se zbog lošeg zdravstvenog stanja time nije ni mogao baviti), kod prednjeg utvrđenja da je bio izložen strahovitim pritiscima, ne može dovesti do drugačijeg zaključka u pogledu ocjene postojanja dobrovoljnosti na njegovoj strani u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora.
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je ukazao da Vrhovni sud u pobijanoj presudi nije dao jasne i osnovane razloge za svoju odluku. Dalje je naveo da prednik tužitelja, ni njegova supruga (majka tužitelja) nisu za života podnosili tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora, a ova činjenica je morala da se cijeni i dovede u vezu s drugim dokazima, jer ona potvrđuje da su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora i da ugovor nije zaključen pod strahovitim pritiskom. Apelant je naveo da na okolnost da je otac tužitelja pretrpio više moždanih udara iz kog razloga nije podnio tužbu nije izveden ni jedan materijalni dokaz. Apelant smatra da je prednik tužitelja prodao predmetnu nekretninu jer je morao da izmiri dug prema trećem licu i na taj način oslobodi sina (tužitelj A. P.) iz pritvora. Apelant je citirao izjave tužitelja vezano za njihova saznanja u odnosu na kupoprodajni ugovor i kupoprodajnu cijenu, te je ukazao da tužitelji i saslušani svjedoci nisu izjavili da je on vršio pritisak na oca tužitelja. Apelant je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno postupao kod utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, što je rezultiralo proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Apelant smatra da nije dokazano da postoje uslovi iz člana 103. ZOO, jer otac tužitelja nije bio izložen posebnim okolnostima.
Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
16. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28. stav 2.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05,
63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, povredu naprijed navedenih prava nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenim činjenicama i primjeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, u konačnici, utvrđeno da je ništav predmetni ugovor i aneks predmetnog ugovora kojeg su 11. maja 1993. godine zaključili otac tužitelja i apelant. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u predmetnoj pravnoj stvari, proizilazi da je taj sud prilikom odlučenja imao u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da je jasno ukazao na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica se u konkretnom predmetu došlo do zaključka o ništavosti predmetnog ugovora i aneksa predmetnog ugovora. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja revizione odluke proizilazi da je Vrhovni sud imao u vidu ocjenu dokaza koju su izvršili nižestepeni sudovi (prije svega izjave tužitelja i ostalih saslušanih svjedoka), te da je s tim u vezi revizioni sud jasno ukazao da je ocjena dokaza izvršena onako kako je to propisano odredbama člana 8. ZPP, kao i da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili i detaljno obrazložili da na strani oca tužitelja nije bilo slobodno izražene volje za zaključenje predmetnog ugovora, što ga čini ništavim shodno relevantnim odredbama materijalnog prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud precizno ukazao zašto apelantovi revizioni navodi (da otac i majka tužitelja nisu za života podnijeli tužbu za pobijanje predmetnog ugovora) ne mogu uticati na drugačiji zaključak u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju ne uočava proizvoljnost prilikom ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih odredaba ZOO. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević