Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4829/18 (F. B.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4829/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4829/18, rješavajući apelaciju Faruka Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Balijagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 166883 15 Gž od 8. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Balijagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 24. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 166883 15 Gž od 8. juna 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 166883 13 P od 5. januara 2015. godine obavezan je tuženi "Uniqa osiguranje"' d.d. Sarajevo da apelantu, vlasniku motornog vozila bliže opisanog u izreci osiguranog polisom kasko osiguranja na ime materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.446,91 KM. Presudom je dalje odbijen apelant sa zahtjevom za isplatu materijalne štete preko dosuđenog iznosa, kao i sa zahtjevom za nadoknadu zakonske zatezne kamate na dosuđenu materijalnu štetu preko dosuđenog i sa zahtjevom za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenih, te u cijelosti sa zahtjevom kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je također obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 195,60 KM, dok je sa ostatkom zahtjeva za nadoknadu troškova preko dosuđenih tuženi odbijen.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu odredbe člana 386. stav 3., u vezi sa članom 396. Zakona o parničnom postupku, čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te tarifnog broja 1 Zakona o sudskim taksama uz primjenu člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH. S tim u vezi je naveo da je apelant opredijelio troškove postupka i to za sastav tužbe iznos od 840,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu iznos od 840,00 KM i na dva nastavka pripremnog ročišta iznos od po 420,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi iznos od 840,00 KM kao i troškove takse na tužbu, takse na presudu po odluci suda, te za troškove vještačenja (taksa na tužbu i presudu u iznosu od po 300,00 KM, te troškovi vještačenja u iznosu od 200,00 KM). Dalje je naveo da bi traženi troškovi apelantu pripadali u situaciji da je u cijelosti uspio u sporu u ukupnom iznosu od 4.160,00 KM. Općinski sud je istakao da budući da je apelant uspio u sporu u procentu od 58,82 % to su apelantu procentualno uspjehu u sporu dosuđeni troškovi u iznosu od 2.446,91 KM, dok je sa viškom zahtjeva za nadoknadu troškova odbijen kao sa previsoko opredijeljenim. Općinski sud je ukazao da je tuženi opredijelio troškove postupka u iznosu od 200,00 KM na ime troškova prevoza na relaciji Sarajevo – Tuzla (četiri pristupa na ročišta od po 50 KM), te iznos od 275,00 KM na ime troškova vještačenja, dakle ukupne troškove u iznosu od 475,00 KM. Dalje je istakao da bi isti troškovi tuženom pripadali u situaciji da je u cijelosti uspio u sporu, pa kako je tuženi uspio u sporu u procentu od 41,18 % to su tuženom (omaškom suda navedeno tužitelju) procentualno uspjehu u sporu dosuđeni troškovi u iznosu od 195,60 KM, dok je sa viškom zahtjeva za nadoknadu troškova odbijen kao sa previsoko opredijeljenim.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 166883 15 Gž od 8. juna 2018. godine, odbijena je apelantova žalba, a žalba tuženog je djelimično uvažena u dijelu odluke o troškovima postupka, sadržane u stavu prvom izreke, tako da je dosuđeni iznos od 2.446,91 KM snižen na iznos od 1.952,82 KM, dok je u preostalom pobijanom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude u vezi troškova postupka, koji dio presude apelant osporava predmetnom apelacijom, naveo da osnovano se žalbom tuženog ukazuje da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta da se apelantu dosude troškovi zastupanja na glavnoj raspravi, jer iz sadržine zapisnika sa glavne rasprave proizlazi da je glavna rasprava započela u 11,00 časova, da je kvalifikovani punomoćnik apelanta prije okončanja glavne rasprave, a nakon izvedenog dokaza saslušanja dva svjedoka i apelanta, kao parnične stranke, napustio sudnicu u 12,20 časova, uz saglasnost apelanta, da je nakon toga glavna rasprava nastavljena, da su provedeni dokazi saslušanjem još dva svjedoka, usmenog saslušanja vještaka saobraćajne struke, provedeni su svi materijalni dokazi predloženi od strane apelanta i tuženog, dato završno izlaganje i glavna rasprava zaključena u 15,10 časova. Dalje je istakao da u ovakvoj procesnoj situaciji kada je punomoćnik apelanta, uz saglasnost apelanta, napustio glavnu raspravu, prije njenog okončanja i prije izvođenja svih predloženih dokaza, nije ni bilo mjesta da se apelantu dosude troškovi zastupanja na glavnoj raspravi u iznosu od 840,00 KM, u smislu člana 13. stav l. tačka c) važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a u vezi sa članom 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH, na što se osnovano ukazuje žalbom tuženog. Stoga je Kantonalni sud naveo da po ocjeni ovog suda apelantu bi pripadali traženi troškovi za sastav tužbe i zastupanja na pripremnom ročištu u iznosu od po 840,00 KM, te zastupanje na dva nastavka pripremnog ročišta u iznosu od po 420,00 KM, troškovi takse na tužbu i presudu u iznosu od po 300,00 KM i troškovi vještačenja u iznosu od 200,00 KM, odnosno ukupno u iznosu od 3.320,00 KM da je u cijelosti uspio u parnici, ali kako je uspio u parnici 58,82%, to mu shodno članu 386. stav 2. ZPP, pripadaju troškovi postupka u iznosu od 1.952,82 KM, a ne u dosuđenom iznosu od 2.446,91 KM.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke kao razlog usvajanja žalbe tuženog u navedenom dijelu odluke o troškovima postupka istakao da nije bilo mjesta da se apelantu dosude troškove zastupanja njegovog punomoćnika na glavnoj raspravi iz zaloga što je punomoćnik apelanta prije okončanja glavne rasprave napustio sudnicu uz saglasnost apelanta, a da se u nastavku glavne rasprave apelant sam zastupao. Dalje je naveo da je ovakva odluka Kantonalnog suda proizvoljna budući da svoj stav Kantonalni sud nije utemeljio na zakonskim propisima odnosno ni na jednom važećem propisu. Apelant navodi da je punomoćnik bio prisutan na ročištu za glavnom raspravu i da je poduzimao pravne radnje, te da je ročište napustio uz njegovu saglasnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke u vezi troškova postupka (koji dio presude apelant osporava predmetnom apelacijom) dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4829/18 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio