Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3480/19 („DEFTER“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3480/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3480/19, rješavajući apelaciju „DEFTER“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „DEFTER“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 026312 19 Uvp od 2. srpnja 2019. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 026312 17 U od 7.

ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „DEFTER“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) Sarajeva, kojeg zastupa Odvjetnički ured Sanel Nezirić iz Sarajeva, podnio je 3. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 026312 19 Uvp od 2. srpnja 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 026312 17 U od 7. ožujka 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Suda BiH od 2. srpnja 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ureda za razmatranje žalbi, Filijala Banjaluka) od 10. kolovoza 2017. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba protiv Poziva o pregovaračkom postupku javne nabavke bez objavljivanja obavještenja od 26. lipnja 2017. godine ugovornog organa (JZU „Dom zdravlja" u Banjaluci).

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je tuženi 15. lipnja 2017. godine donio rješenje kojim je poništio odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača ugovornog organa, u konkurentskom zahtjevu za dostavu ponuda u postupku nabavke tonera i ribona za štampače, fotokopir i faks aparate, i predmet vratio na ponovni postupak, nakon čega je ugovorni organ donio odluku kojom je poništio postupak javne nabavke, jer nijedna od primljenih ponuda nije bila prihvatljiva. Zatim, da je ugovorni organ odlukom od 26. lipnja 2017. godine ponovo pokrenuo postupak javne nabavke koja bi se trebala izvršiti u pregovaračkom postupku javne nabavke bez objavljivanja obavještenja (nakon toga je ugovorni organ dostavio određenom dobavljaču Poziv za sudjelovanje u pregovaračkom postupku bez objavljivanja obavještenja o nabavci). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su čl. 21. Zakona o javnim nabavkama propisani slučajevi u kojima ugovorni organ može ugovor o nabavci dodjeljivati putem pregovaračkog postupka bez objave obavještenja o nabavci, između ostalog, kada se izuzetno, zbog dokazivih razloga krajnje hitnosti, prouzročene događajima nepredvidljivim za ugovorni organ, ne mogu ispuniti zakonom utvrđeni minimalni rokovi za otvoreni, ograničeni ili pregovarački postupak s objavom obavještenja, a okolnosti kojima se opravdava izuzetna hitnost postupka ni u kom slučaju se ne smiju dovesti u vezu s ugovornim organom. Naime, Sud BiH je ukazao da je ugovorni organ dokazao da je ispunjen uvjet hitnosti iz čl. 21. st.1 toč. d) Zakona o javnim nabavkama, jasno obrazloživši da je blagovremeno pokrenuo postupak nabavke predmetnih roba, ali je postupak poništen, pa kako bi postupak nabavke potrajao duže od predviđenog nesumnjivo bi došlo do potrošnje preostalih raspoloživih količina tonera i ribona za već postojeće aparate (dok su u međuvremenu postavljeni i novi štampači za koje se toneri tek trebaju nabaviti da bi se isti stavili u funkciju). Dakle, naveo je da je ugovorni organ pokrenuo pregovarački postupak javne nabavke bez objavljivanja obavještenja da bi u što kraćem roku pribavio materijal neophodan za izdavanje medicinske dokumetacije - recepta, nalaza, mišljenja, uputnica, a sve kako se ne bi dovelo u pitanje pružanje zdravstvenih usluga u medicinskim službama.

+Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je između ostalog ističe da ugovorni organ nije dokazao da postoji krajnja hitnost, odnosno da se ne mogu ispoštovati minimalni rokovi, jer se radilo o nabavci koja spada u male vrijednosti, za koji nema propisanih minimalnih rokova, pa je ugovorni organ istom brzinom mogao provesti i postupak po konkurentskom zahtjevu. Osim toga, apelant navodi da su sudovi zanemarili činjenicu da čl. 21. st. 1. toč. d) Zakona o javnim nabavkama propisuje kumulativno (a ne alternativno) ispunjenje uvjeta za pokretanje spornog postupka, pa su u situaciji kad organ mora s povećanom pažnjom planirati nabavku roba, imajući u vidu mogućnost poništenja postupka, sudovi su arbitrarno i proizvoljno ocijenili da se u predmetnom postupku radi o nepredvidljivoj okolnosti. Dakle, apelant smatra da je ovakvom odlukom sudova onemogućen da sudjeluje u postupku javne nabavke.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3480/19 („DEFTER“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio