Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3249/18 (Z. Š. i Ljiljana-Najman Šiljak)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3249/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3249/18, rješavajući apelaciju Zorana Šiljka i Ljiljane-Najman Šiljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Šiljka i Ljiljane-Najman Šiljak podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 185999 17 Gž od 25. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Šiljak i Ljiljana-Najman Šiljak (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 185999 17 Rev od 3. maja 2018. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 185999 17 Gž od 25. augusta 2017. godine. Apelanti su, podnescima od 8. maja i 10. jula 2019. godine obavještavali Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i u regiji o istom pitanju koje postavljaju i u svojoj apelaciji.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-746/17 od 20. decembra 2017. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-4456/17 koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda broj 71 0 Mal 185999 17 Gž od 25. augusta 2017. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari pa će apelacione navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu.
3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, Osnovni sud u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 71 0 Mal 185999 14 Mal od 27. oktobra 2015. godine kojom je obavezao tuženu („Addiko bank“ a.d. Banjaluka, pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka; u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati iznos od 3.353,47 KM na ime glavnog duga – razlike između apelanticinih uplata i „anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora“, te iznos od 2.825,75 KM na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora [Londonska međubankarska stopa], kako je precizno navedeno u stavu 1. izreke prvostepene presude. Također, tužena je (stav 2. izreke presude) obavezana da apelantima isplati i iznos od 23.222,53 KM na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike u periodu od 1. oktobra 2006. godine do 31. decembra 2016. godine i iznos od 14.407,27 kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za isti period, kao i zakonsku kamatu na navedene iznose, te da apelantima nadoknadi troškove postupka (stav 3. izreke presude).
4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog Ugovora o namjenskom stambenom kreditu, koji je zaključila apelantica kao korisnica kredita i apelant kao solidarni dužnik, (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) uz valutnu klauzulu u CHF, kojim ugovorom je tužena odobrila apelantici kredit u određenom novčanom iznosu: Utvrđeno je da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantici stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita u KM, dok je apelantica ispunjavala svoje ugovorne obaveze i otplaćivala mjesečne rate po otplatnom planu tužene, što i dalje čini. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su stranke članom 12. navedenog ugovora ugovorile promjenljivu kamatnu stopu, da je potpisom ugovora dat izričit pristanak na promjenu kamatne stope pod uslovima definisanim u članu 3. tog ugovora, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za godišnji Libor +5,25% nepromjenjiva godišnja kamatna marža, da je Libor fiksiran za 31. decembar za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je odredba člana 12, u vezi sa odredbom člana 3. predmetnog ugovora, pravno ništava, jer apelantica u vrijeme zaključenja ugovora, nije imala saznanje o odluci tužene o visini kamatne stope, niti je tužena kasnije u skladu sa promjenama kamatne stope sa apelantom zaključivala posebne anekse ugovora, da bi na taj način apelantica imala mogućnost da sazna sadržinu odluka tužene, donosno opštih uslova tužene, kod nesporne činjenice da je tužena odlukama mijenjala visinu ugovorene kamatne stope na drugačiji način nego što je to ugovoreno članom 3. predmetnog ugovora. Pri tome, Osnovni sud je naveo da tužena nije mogla jednostrano i samostalno mijenjati bitne elemente predmetnog ugovora, već je to mogla samo saglasno s drugom ugovornom stranom, pa je stoga tužena donošenjem odluka kojima je utvrđivala visinu kamatne stope, zapravo jednostrano mijenjala sadržinu ugovornog odnosa, bez učešća druge ugovorne strane, čime je kršila osnovna načela obligacionog prava. Kako je Osnovni sud utvrdio da je odredba člana 12. ugovora ništava, proizilazi da je apelantica stekla pravo da od tužene traži da joj isplati novčanu korist koju je ostvarila primjenom navedene odredbe ugovora. S obzirom da je nezakonitim ponašanjem tužene, ugovaranjem ništave odredbe, tužena za sebe pribavila novčanu korist Osnovni sud je zaključio da je dužna apelantima vratiti tu korist, jer ju je stekla bez pravnog osnova 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno temeljem pravnog osnova koji je prestao (donošenjem ove presude, kojom je sud utvrdio da je predmetna odredba ništava, samim tim i neopravdana). Shodno navedenom utvrđenju, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu da im isplati određene novčane iznose po osnovu razlike između iznosa koji su uplatili (u skladu sa anuitetnim planom tužene) i iznosa koji su trebali uplatiti (da je tužena pravilno utvrđivala kamatnu stopu), te zakonsku zateznu kamatu na taj iznos. Također, Osnovni sud je, imajući u vidu nalaz vještaka, utvrdio da su apelanti više uplatili na ime kursne razlike. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužena ugovaranjem promjenljive kamatne stope, prekršila odredbe čl. 394. i 1065. ZOO, te je odlučio kao i izreci presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 185999 17 Gž od 25. augusta 2017. godine žalba tužene je djelimično usvojena i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata (stav 2. izreke prvostepene presude) kojim je obavezana tužena da apelantima za precizirani period isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom i određeni novčani iznos na ime zakonske zatezne kamate (obračunate i dospjele) za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike za precizirani period, te u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 3. izreke) tako što je snižen dosuđeni iznos na ime troškova postupka. U ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena (stav 1. izreke prvostepene presude).
6. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZOO (čl. 10., 11. i 1065.) i naveo da je nesporno da su parnične stranke, u smislu tih zakonskih odredbi zaključile Ugovor o kreditu, kojim su se saglasile o bitnim elementima tog ugovora i kojim su saglasno ugovorili količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu. Dalje, Okružni sud je istakao da je općepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute (švicarski franak, euro i sl.), uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno, da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču. Okružni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 12, vezano za odredbu člana 3. predmetnog ugovora, saglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu za godišnji Libor + 5,25% kamatne marže godišnje, koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora iznosila 6,75% godišnje na iznos kredita. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze iz kojeg razloga je dozvoljeno ugovarati novčane obaveze koje glase u stranoj valuti. Dakle, kod činjenice da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, da je predmetnim ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa (u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala), proizilazi da je tužena, nakon što je došlo do promjene Libora, imala pravo da izmijeni obračun kamate dok su apelanti imali obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuju u KM prema srednjem kursu na dan uplate. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogriješio kada je utvrdio ništavim odredbu člana 12. predmetnog ugovora i obavezao tuženu na isplatu novčanog iznosa na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom i novčanog iznosa na ime zakonske zatezne kamate preciziran u stavu 2. izreke prvostepene presude.
7. S druge strane, Okružni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tužene u preostalom dosuđujućem dijelu u kojem je naloženo tuženoj da apelantima isplati precizirani novčani iznos na ime glavnog duga na ime razlike između uplata apelanta i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora, utvrđenom u određenom vremenskom periodu, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, te precizirani novčani iznos kao iznos obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za isti vremenski period (stav 1. izreke prvostepene presude). Pri tome, Okružni sud je naveo da tužena obračun kamate nije vršila u skladu sa odredbom člana 12. predmetnog ugovora što je za posljedicu imalo da je ukupna kamatna stopa veća u odnosu na ugovorenu, što je na štetu korisnika kredita – apelanata. Dalje, Okružni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 210. ZOO. Naime, apelanti su zaključenjem ugovora sa tuženom saglasili sa promjenljivom kamatnom stopom, dok tužena nije obavještavala apelante o promjeni anuiteta kod promjenljive kamatne stope. Zbog toga, tužena nije imala pravni osnov da naplati ugovorenu kamatu suprotno odredbi člana 3. predmetnog ugovora, pa se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 210. ZOO, da se apelantima vrati stečeno bez osnova. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu osnovni niti žalbeni navodi tužene da apelanti nemaju pravo zahtijevati da im se vrati ono što je isplaćeno. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužena finansijska organizacija koja se u okviru svoje djelatnosti bavi davanjem kredita građanima uz naknadu pa je bila dužna da prilikom izmjena stope ugovorne kamate postupa u skladu sa ugovorom o kreditu i to da postupa u skladu sa pažnjom dobrog privrednika. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelanti navode da su tužbeni zahtjev zasnovali „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelanti navode da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti stranaka u postupku i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.
9. U dopunama apelacije, apelanti su obavještavali Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu ESP po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. Ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju koji je predmet ove apelacije, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda djelimično preinačena prvostepena presuda (u dijelu za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike) uz zaključak da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom. Naime, obzirom da je utvrđeno da je takva ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na pravilnoj primjeni odredbi člana 395. ZOO Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ništava odredbe člana 12. predmetnog ugovora (što korespondira i stavu redovnih sudova iz odluka koje su bile predmet apelacije AP -3877/17) i slijedom toga obaveza tužene da isplati apelantima određene novčane iznose. Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelacionim navodima, Okružni sud, cijeneći žalbene razloge tužene, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, jasno obrazložilo zbog čega je na utvrđeno činjenično stanje primjenom relevantnih odredaba ZOO, zaključio da ugovorna odredba u pogledu kamatne stope (član 12. ugovora) nije ništava, a stoga i neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da im tužena, radi sticanja bez osnova, isplati precizirani novčani iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu krsne razlike za precizirani period.
14. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je Okružni dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je razmotrio i navode koje apelanti ponavljaju u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Ustavni sud također zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu navode o diskriminaciji učinili ni vjerovatnim, jer niti su naveli osnov po kojem su navodno diskriminisani i pravo u odnosu na koje smatraju da postoji diskriminacija, nisu naveli ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bili diskriminisani u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević