Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4577/18 (H. Š.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Uredba o izmjeni i dopuni uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-4577/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4577/18, rješavajući apelaciju Halila Šabanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Halila Šabanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 153589 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 153589 13 Rs od 26. rujna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halil Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 9. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 153589 17 Rev od 17. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 153589 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 153589 13 Rs od 26. rujna 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 192/17 koju je apelant podnio 16. siječnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 153589 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla, kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. prosinca 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tuženog su 24. i 25. prosinca 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 11. siječnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate naknade na ime jubilarne nagrade.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 153589 13 Rs od 26. rujna 2013. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tuženog za isplatu troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelant uposlenik Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona i da je 21. srpnja 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog radnog staža. Dalje je naveo da je odredbama članka 94. stavak 1. točka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da policijski službenici imaju pravo i na naknadu jubilarne nagrade. Potom je naveo da je člankom 9. stavak 1. točka 9. Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih osobnih primanja policijskih službenika MUPTK regulirano da druge naknade pripadaju službeniku koji nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom, uredbom ili kolektivnim ugovorom. Dalje je ukazao da je odredbama članka 45. stavak 1. točka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) apelantu zagarantirano pravo na jubilarnu nagradu. Općinski sud je ukazao da Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je stupio na snagu 8. rujna 2005. godine, nije propisano pravo na jubilarnu nagradu.
9. Dalje je ukazao da je odredbama članka 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu s Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Potom je ukazao da apelant pravo na isplatu jubilarne nagrade crpi na temelju odredbe članka 28. Kolektivnog ugovora. Općinski sud je naveo da će se službeniku, prema odredbama članka 28. Kolektivnog ugovora, isplatiti jubilarna nagrada za neprekidni rad u organima uprave u skladu s njihovim materijalnim mogućnostima. Za navršenih 20 godina neprekidnog rada službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada u iznosu od 1,25 prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodna tri mjeseca.
10. Također je naveo da Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (stupio na snagu 30. srpnja 2010. godine i kojim je propisano da se tim Zakonom uređuju plaće i naknade) nije predviđena jubilarna nagrada kao vid naknade koja bi pripadala službenicima i namještenicima uposlenim u organima uprave. Potom je istaknuo da je odredbama članka 69. tog Zakona propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona prestaje, između ostalog, primjena odredbi Zakona o namještenicima koje se odnose na plaće i naknade namještenika, te odredbe Uredbe koje se odnose na naknade, ako su drugačije uređene tim Zakonom. Općinski sud je ukazao da je primjena Kolektivnog ugovora do 8. rujna 2005. godine bila posljedica pravne praznine u regulativi visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika, koja je nastala zbog propusta tuženog da ga zaključi, odnosno da mu naknadno pristupi, ali to samo po sebi ne znači da ima mjesta primjeni Kolektivnog ugovora i nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Općinski sud je istaknuo da i u slučaju kada bi postojala osnova za isplatu jubilarne nagrade, tuženi se utemeljeno poziva na nedostatak materijalnih sredstava za isplatu jubilarne nagrade s obzirom na sadržinu odredbi članka 28. Kolektivnog ugovora. U svezi s tim je ukazao da je Odlukom o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godinu, koju je donijela Vlada Tuzlanskog kantona i koja je objavljena u „Službenim novinama TK“ broj 4/13, evidentiran višak rashoda nad prihodima, te s obzirom na to da je tuženi poslovnu 2012. godinu završio s gubitkom, što nije osporio ni apelant, nije bio u obvezi isplatiti apelantu naknadu na ime jubilarne nagrade za 20 godina neprekidnog rada.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 153589 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je citirao odredbe članka 94. stavak 1. točka i. Zakona o policijskim službenicima, te je naveo da je odredbama članka 95. istog Zakona propisano da Vlada kantona podzakonskim aktom utvrđuje, između ostalog, i iznose naknada predviđene ovim zakonom. Dalje je ukazao da je odredbama članka 4. Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona regulirano da naknade plaća, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaća, policijski službenici ostvaruju u skladu s Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, zakonom i kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je podsjetio na odredbe članka 28. Kolektivnog ugovora, te je ukazao da pravo na isplatu jubilarne nagrade, prema spomenutim odredbama, ovisi o materijalnim mogućnostima tuženog. S obzirom na to da je tuženi u 2012. godini iskazao gubitak, Kantonalni sud je ukazao da ni iz tog razloga tuženi nije bio u obvezi isplatiti apelantu naknadu na ime jubilarne nagrade. Kantonalni sud je naveo da nije utemeljena žalba koju apelant temelji na drugačijem tumačenju naprijed navedenih propisa.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 153589 17 Rev od 17. svibnja 2018. godine odbačena je apelantova revizija, kao i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.
14. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a stavkom 3. istog članka je propisano da Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je ukazao da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP u konkretnom slučaju nije ostvaren, niti bi odlučivanje o reviziji imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima (članak 237. stavak 3. ZPP).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant je naveo da ostaje pri navodima iz apelacije broj AP 192/17.
16. Apelant je naveo da su od strane Općinskog suda i Kantonalnog suda učinjene povrede procesnog zakona i da je proizvoljno i paušalno primijenjeno materijalno pravo. Dalje je ukazao da mu je pravo na jubilarnu nagradu zagarantirano Zakonom o policijskim službenicima, pri čemu Zakonom nije uvjetovano poslovanjem tuženog, te da je materijalna uvjetovanost propisana aktom niže pravne snage, čijoj primjeni shodno načelu lex superior derogat legi inferiori nema mjesta. Također je ukazao da tuženi u svom proračunu nije planirao sredstva za isplatu jubilarnih nagrada. Apelant je naveo da je Kantonalni sud u predmetu s bitno istom činjeničnom i pravnom osnovom donio Presudu broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine u kojoj je zauzeto stajalište da tužiteljici pripada pravo na jubilarnu nagradu u skladu sa člankom 28. Kolektivnog ugovora. Apelant je ukazao da je navedenom postupku i konkretnom predmetu zajedničko to što je i tužiteljici (iz navedenog postupka) i apelantu zakonom propisano pravo na jubilarnu nagradu, a nije propisana visina naknade, te da su apelant i tužiteljica pravo na jubilarnu nagradu ostvarili kod poslodavca s područja Tuzlanskog kantona. Apelant je istaknuo da iz navedenog proizlazi različito postupanje Kantonalnog suda bez razumnog opravdanja, čime je na apelantovu štetu došlo do povrede načela zabrane diskriminacije. Potom je naveo da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je uslijed postupanja Kantonalnog suda ostao uskraćen za predmetnu naknadu. Također je istaknuo da je Vrhovni sud morao dopustiti reviziju jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za iznimno odlučivanje zato što je Kantonalni sud, postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o relevantnom materijalnom propisu (Zakon o policijskim službenicima), dok se nedosljednost ogleda i u načinu primjene članka 28. Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da je zbog naprijed navedenog Vrhovni sud morao ne samo dopustiti već i usvojiti reviziju.
17. U svezi s navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo kronologiju postupka, te je ukazao na to koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu s tim je istaknuo zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b)Odgovori na apelaciju
18. Općinski sud je naveo kronologiju prvostupanjskog postupka, te je ukazao da je tužba podnesena 11. siječnja 2013. godine, a nakon dostave tužbe na odgovor tuženom, te održanog pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu, donesena je prvostupanjska presuda 26. rujna 2013. godine. Općinski sud je istaknuo da se razdoblje od dana podnošenja tužbe do donošenja prvostupanjske presude ne može smatrati nerazumno dugim. Također je naveo da nema povrede u primjeni materijalnog prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
19. Kantonalni sud je naveo da pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji. Dalje je naveo da je predmetni spis na postupanje po žalbi dostavljen 1. studenog 2013. godine i ukazao da se predmeti rješavaju prema Planu rješavanja starih predmeta. Kantonalni sud je istaknuo da je apelacija neutemeljena, te da ju kao takvu treba odbiti.
20. Tuženi je naveo da se pobijane odluke temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je istaknuo da nisu utemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji. Također je naveo da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 28.
Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:
•5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće •10 godina 1 prosječne mjesečne plaće •15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće •20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće •25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće •30 godina 2 prosječne mjesečne plaće •35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.
Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna mjesečna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.
23. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK” br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:
i) jubilarne nagrade.
24. Uredba o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 14/06, 4/07, 6/07, 2/08, 4/08, 11/09, 4/12 i 5/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 14/06, 4/07, 6/07, 2/08, 4/08, 11/09 i 4/12) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Naknadu plaće, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće, policijski službenici ostvaruju u skladu sa Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave (“Službene novine Tuzlanskog kantona”, br.
15/03, 4/04,8/04, 1/05, 11/05 i 13/05), zakonom i kolektivnim ugovorom.
25. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 69. stavak 1. toč. 3) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:
[...] 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, [...] 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
28. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 192/17, koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 153589 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom apelantove revizije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 153589 17 Rev od 17. svibnja 2018. godine (apelant primio navedeno rješenje 12. srpnja 2018. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 153589 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacijske navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 192/17 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 192/17 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant je navedenu presudu Kantonalnog suda primio 7. prosinca 2016. godine, a apelaciju u predmetu AP 192/17 podnio je 16. siječnja 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je povrijeđen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije, te članak 17. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak tiče apelantovog prava na isplatu jubilarne nagrade, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa su stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi na predmetni postupak. U odnosu na osporene odluke
34. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 952/18 od 10. rujna 2019. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1003/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u odluci broj AP 1003/18 Ustavni sud je istaknuo: „…da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju osporene odluke naveo jasne razloge za svoju ocjenu da u konkretnom slučaju u smislu članka 28. Kolektivnog ugovora tuženi nije u obvezi isplatiti apelantu predmetno potraživanje. Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da nije pravilna prvostupanjska presuda, da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje jubilarne nagrade, pa se ne može zaključiti da je postupanje Kantonalnog suda u bilo kojem segmentu bilo proizvoljno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna. Naime, uvažavajući žalbu tuženog Kantonalni sud nije povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je za svoju odluku dao jasno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata (Kolektivni ugovor, OKU, Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH, Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona).“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stajalištima Kantonalnog suda.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka
37. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 11. siječnja 2013. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 10. studenog 2016. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je tri godine i deset mjeseci.
39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom članka 420. ZPP, žurne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu jubilarne nagrade, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, te odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja postupka. Analizirajući postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak trajao kraće od devet mjeseci, u kojem razdoblju su održana dva ročišta i donesena meritorna odluka. Dalje, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu tog suda jer je o apelantovoj žalbi odlučio nakon tri godine od dana primanja predmeta po žalbi. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebice imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u okviru analiziranog razdoblja redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi žurne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
41. S obzirom na to da navode o povredi prava na imovinu apelant temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a imajući u vidu da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
42. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
43. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
44. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
45. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama.
46. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u biti, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u svezi s primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. Zabrana zlouporabe prava
47. U odnosu na članak 17. Europske konvencije Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u svojim presudama dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od tri godine i deset mjeseci, u okviru kojeg razdoblja su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
50. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević