Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3061/18 (A.P.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Krivični postupak
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3061/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3061/18, rješavajući apelaciju A. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. ožujka 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija A.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 022468 17 Kž 22 od 23. siječnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 022468 15 K 2 od 5. lipnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A.P. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, kojeg zastupa odvjetnik Dragan Barbarićuiz Mostara, podnio je 28. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 022468 17 Kž 22 od 23. siječnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 022468 15 K 2 od 5. lipnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 9. prosinca 2019. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. prosinca 2019. godine, a Kantonalni sud je to učinio 12. prosinca 2019. godine, dok Kantonalno tužiteljstvo nije u ostavljenom roku dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Kantonalno tužiteljstvo je optužnicom od 25. ožujka 2015. godine, koju je potvrdio istog dana sudac za prethodno saslušanje Kantonalnog suda, optužilo, između ostalog, i apelanta zbog kaznenog djela iz članka 52. stavak 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: ZNDNOMKS), kaznenog djela nasilničko ponašanje iz članka 362. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i kaznenog djela ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBiH, a sve u svezi sa člankom 54. KZFBiH.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 022486 15 K od 25. svibnja 2016. godine apelant je, između ostalih optuženih (S.P., M.H. i D.Š.), proglašen krivim da je u vrijeme (studeni 2014. godine), mjestu i na način bliže opisan u izreci presude počinio kaznena djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno (strana 15. presude) da je apelantov branitelj u završnim riječima naveo da je u ovom kaznenom predmetu sudsko vijeće trebalo i moralo imati vrlo visok standard prilikom ocjene dokaza, odnosno utvrđivanja odlučnih činjenica, te se pozivala na članak 3. ZKPFBiH i načelo in dubio pro reo, smatrajući da nije dokazano da je apelant počinio kazneno djelo kojim se tereti, pogotovo ne na način kako je to navedeno u potvrđenoj optužnici Tužiteljstva i da je predmetno djelo učinio u nužnoj obrani. Pri tome je navedeno da je apelant u završnoj riječi izjavio da se kaje zbog počinjenog na što je branitelj upitao zbog čega se kaješ.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 022468 16 Kž 16 od 18. siječnja 2017. godine djelomično je uvažen priziv apelantovog branitelja i branitelja optuženih S.P. i M.H., a povodom tih priziva je, po službenoj dužnosti, na temelju članka 324. ZKPFBiH, i u odnosu na optuženog D.Š. ukinuta prvostupanjska presuda od 25. svibnja 2016. godine, te je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da prvostupanjski sud nije postupio sukladno članku 300. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, jer nije naveo za koja kaznena djela se optuženi proglašavaju krivima, dok je, u odnosu na apelantove prizivne prigovore kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud ukazao da nije bio u prilici odlučivati o tim navodima zbog učinjenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka zbog kojih je prvostupanjska presuda ukinuta. Također je, između ostalog, navedeno da će prvostupanjski sud u ponovnom suđenju otkloniti učinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na koje je ukazano ovim rješenjem, pa će, nakon savjesne ocjene svih relevantnih dokaza, moći donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

Osporene presude

8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 022468 15 K 2 od 5. lipnja 2017. godine, donesenom u ponovnom postupku, između ostalog, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjesto i na način pobliže opisan u izreci presude počinio kazneno djelo iz članka 52. stavak 1. ZNDNOMKS, kazneno djelo nasilničko ponašanje iz članka 362. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH i kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBiH, sve u svezi sa članom 54. KZFBiH, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače do 5. svibnja 2015. godine, od 19. lipnja 2015. godine do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora ili druge odluke suda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao da su u ranijem suđenju izvedeni svi dokazi optužbe i obrane neposrednim saslušanjem svjedoka, vještaka, izravnim i unakrsnim ispitivanjem, te da su izvedeni materijalni dokazi, sve sukladno odredbama čl. 276. i

277. ZKPFBiH. Dalje je Kantonalni sud ukazao pobliže na dokaze koje je provela optužba u smislu odredbe članka 331.a) ZKPFBiH, kao i dokaze obrane apelanta i ostalih optuženih (na str. 5. i 6. presude). Potom je Kantonalni sud ukazao (str. 6-20. presude) na sadržaj iskaza označenih svjedoka, uključujući i iskaze vještaka, pri tome navodeći da su provedeni i dokazi obrane optuženih na glavnom pretresu reproduciranjem sa ranijeg suđenja. Također je u presudi Kantonalni sud naveo i sadržaj završne riječi apelantovog branitelja koji je izjavio da nije dokazano da je apelant počinio predmetna kaznena djela za koja se tereti optužnicom, pogotovo na način kako je navedeno u njoj, navodeći pritom da nije odgovoran za počinjeno, da je postupao u nužnoj obrani, te tražeći da se oslobodi od odgovornosti. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza na glavnom pretresu u ponovnom suđenju donio sasvim siguran i pouzdan zaključak izvan svake sumnje da je provedenim dokazima optužbe dokazano da su apelant i ostali optuženi kritične prilike u mjestu i na način opisan u izreci presude počinili radnje kojim se ostvaruju obilježja kaznenog djela za koje se terete optužnicom. S tim u svezi je Kantonalni sud naveo da nalazi da nije sporno da je ispaljivanjem hitaca iz pištolja apelant izvršio ubojstvo V.B., kao i da za taj sud nije sporno da je apelant bespravno posjedovao i koristio pištolj označene marke. Također je istaknuto da za sud nije sporno da je V.B. koristio pištolj i da je prvi ispalio hice kojim je nanio povrede apelantu, nakon čega je nesporno došlo do fizičkog napada apelanta i optuženog S.P. na V.B. Međutim, Kantonalni sud je naveo da su sporni obim i intenzitet tog napada, a da je posebno sporno je li bilo fizičkog napada prije, a što nije vidio svjedok J.P. i što su svjedoci H.H. i A.B. različito opisali, a što su elementi kaznenog djela nasilničko ponašanje apelanta i optuženog S.P. S tim u svezi je Kantonalni sud istaknuo da za taj sud nije upitno utvrđenje da u vremenu pucanja apelanta u V.B. on nije imao pištolj u rukama i da je molio apelanta da ne puca u njega riječima: „Aj, nemoj to raditi“, nakon čega je apelant ispucao smrtonosni hitac, slijedom čega se teza apelantove obrane o postojanju nužne obrane ukazuje kao apsolutno neodrživa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza (pobliže obrazloženo, također, i na strani 32. presude). U tom smislu je Kantonalni sud ukazao na sadržaj iskaza svjedoka J.P. koji je prihvatio vjerodostojnim, a koji je u ponovnom suđenju i svjedočenju opisao (na način pobliže opisan na strani 22. presude) što je vidio kritične prilike, te je njegov iskaz doveden u svezu sa iskazima svjedoka H.H. i A.B, te svjedočenjem vještaka medicinske struke koji je obavio obdukciju tijela V.B. Nadalje je Kantonalni sud ukazao na razloge iz kojih prihvaća/ne prihvaća iskaze, tj. svjedočenje označenih svjedoka obrane, i zašto ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka apelantove obrane, dr. A.K. (pobliže opisano na str. 25-31. presude).

10. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao (pobliže opisano na str. 33. i 34. presude) na razloge kojima se rukovodio kod zaključka da je apelant počinio sa izravnim umišljajem kazneno djelo ubojstvo, ističući s tim u svezi i to da se apelant u završnoj riječi u ranijem suđenju izjasnio da se kaje zbog počinjenog na što ga je njegov branitelj pitao: „Zašto se kaješ“, a što govori o nedostatku elementarne obzirnosti od branitelja u odnosu na posljedicu i oštećenu L.B. Također je, u odnosu na kazneno djelo nasilničko ponašanje, Kantonalni sud naveo da su apelant i S.P. postupali sa izravnim umišljajem, te da je apelant nastavio sa agresivnim ponašanjem u označenoj bolnici, ispoljavajući agresivnost tako i prema supruzi ubijenog V.B. grubim vrijeđanjem i prijetnjom ubojstvom. Konačno, u pogledu kaznenog djela neovlašteno držanje oružja-pištolja, Kantonalni sud je istaknuo da dokazi nesporno potvrđuju da je apelant neovlašteno posjedovao i nosio pištolj označene marke i da ga je upotrijebio kako su to opisali navedeni svjedoci, a što je potvrđeno i nalazom vještaka D.O., kao i iskazom-svjedočenjem optuženog S.P.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 022468 17 Kž 22 od 23. siječnja 2018. godine između ostalog, djelomično su uvaženi prizivi apelanta i njegovog branitelja, te je u odnosu na apelanta preinačena odluka o kazni - „presuda Kantonalnog suda od 5. lipnja 2017. godine“, a povodom tih priziva i po službenoj dužnosti je, na temelju članka 321. ZKPFBiH, navedena presuda preinačena i u pravnoj ocjeni djela, tako da se apelantove radnje iz točke 1. izreke prvostupanjske presude za koje je njome proglašen krivim pravno ocjenjuju kao kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak

1. KZFBiH i kazneno djelo iz članka 52. stavak 1. ZNDNOMKS, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i četiri mjeseca. Dalje je prvostupanjska presuda u odluci o uračunavanju pritvora u izrečenu kaznu zatvora apelantu ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen predsjedniku vijeća Kantonalnog suda koje je sudilo u prvostupanjskom postupku na ponovno odlučivanje. Također je ovom presudom odlučeno da u ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

12. U obrazloženju presude je Vrhovni sud naveo, između ostalog, da se, suprotno prizivnim navodima apelantovog branitelja, ne radi o proturječnim dokazima (iskazi svjedoka optužbe i očevidaca predmetnog događaja koje je, prema navodima obrane, prvostupanjski sud prihvatio i formirao zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica), već da se radi o tome da su označeni svjedoci u izjavama iznosili svoja vlastita zapažanja predmetnog događaja koja realno mogu biti i različita, jer različite osobe isti događaj ne moraju vidjeti na identičan način. Dalje je navedeno da, suprotno prizivnim prigovorima apelantovog branitelja, u prvostupanjskoj presudi nije izostala ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, i to iskaza svjedoka J.P. (kojeg je ponovno unakrsno ispitao apelantov branitelj na glavnom pretresu od 16. svibnja 2017. godine) i vještaka za vještačenje vatrenog oružja D.O. u pogledu apelantovog položaja i oštećenog u momentu pucanja oštećenog V.B. u apelanta, a i apelanta kada je pucao u oštećenog V.B. Zatim je Vrhovni sud istaknuo da je apelantov branitelj istaknuo u prizivu da prvostupanjski sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio dokaze optužbe i obrane. Međutim, u svezi s tim u prizivu nije određeno naveo u čemu se to ogleda, pa Vrhovni sud takav paušalan navod nije ni bio u prilici ispitati.

13. Vrhovni sud je, zatim, naveo da je, suprotno prizivnim prigovorima apelantove obrane, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je kritične prilike postojao fizički napad apelanta i optuženog S.P. na oštećenog V.B., koji je zadobio lake tjelesne povrede, a koje se mogu dovesti u svezu s djelovanjem apelanta i optuženog S.P. S tim u svezi je Vrhovni sud istaknuo da, imajući u vidu označene dokaze, nalazi da se ne radi o proizvoljnoj konstrukciji i zaključivanju prvostupanjskog suda, bez uporišta u činjenicama, kako se to neutemeljeno u prizivu branitelja tvrdi. Pri tome je ukazano da se navedeni zaključak prvostupanjskog suda ne temelji na proizvoljnoj konstrukciji činjenica, nego na konkretnim činjenicama i dokazima - iskazima označenih svjedoka i nalazu vještaka. Dalje je Vrhovni sud istaknuo da, suprotno prizivnim navodima, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno u pogledu zaključka da oštećenom V.B. nije bio dostupan pištolj u momentu kada je apelant ispaljivao u njega hice, niti se takav zaključak prvostupanjskog suda temelji samo na iskazu svjedoka J.P., kako to smatra obrana koja smatra da je stoga prvostupanjski sud morao primijeniti načelo in dubio pro reo u apelantovom slučaju. Sukladno tome je Vrhovni sud naveo da je prvostupanjski suda dao valjane i ubjedljive razloge u pogledu odlučnih činjenica na temelju kojih je utvrdio da je apelant učinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBiH, kao i što je dao valjane razloge o tome zašto nije prihvatio tezu apelantove obrane da je prilikom usmrćenja oštećenog V.B. postupao u nužnoj obrani ili u njezinom prekoračenju u smislu članka 26. st. 2. i 3. KZFBiH, a kako to proizlazi iz obrazloženja Kantonalnog suda danog na str. 33, 34. i 35. prvostupanjske presude. Dakle, Vrhovni sud je istaknuo da prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da apelantove radnje kritične prilike nisu bile iznuđene (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude).

14. Također je Vrhovni sud istaknuo da su neutemeljene tvrdnje apelantove obrane o povredi članka 3. ZKPFBiH (pretpostavka nevinosti i načela in dubio pro reo) u svezi sa navodima koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u pogledu položaja pištolja iz kojeg je pucao oštećeni V.B. u apelanta. S tim u svezi je Vrhovni sud ukazao da iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi da je u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja konkretnog kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva ostala bilo kakva sumnja, a upravo je postojanje takve sumnje pretpostavka za primjenu ranije navedene odredbe. Naime, navedeno je da je Kantonalni sud u obrazloženju prvostupanjske presude dao sasvim jasne i dostatne razloge na temelju kojih je utvrdio da je apelant poduzeo radnje koje sadrže obilježja navedenog kaznenog djela (ubojstva), te da se, slijedom toga, neutemeljenom pokazuje i tvrdnja iz braniteljevog priziva da je donošenjem osuđujuće presude za predmetno kazneno djelo povrijeđena pretpostavka apelantove nevinosti. Konačno, Vrhovni sud je naveo da prizivni prigovori apelantove obrane, da je prvostupanjski sud bio „pristrasan samo tužiteljstvu i da mu nije bilo u interesu da se otkrije prava istina“, jer je poklonio vjeru samo svjedoku J.P, nisu doveli u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja iz prvostupanjske presude u tom dijelu. S tim u svezi je Vrhovni sud istaknuo da određene okolnosti na koje je ukazao svjedok J.P. u svojoj izjavi ne dovode u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza o čemu je Vrhovni sud dao odgovarajuće razloge već u ovoj presudi i to prilikom obrazlaganja identičnih prigovora apelantovog branitelja. Kako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Kantonalni sud ocijenio iskaz svjedoka J.P. koji je svjedočio o svim odlučnim činjenicama i njegov iskaz doveo u svezu sa ostalim dokazima, Vrhovni sud je naveo da je onda paušalna apelantova prizivna tvrdnja da je „on od početka do kraja u svojoj izjavi išao na njegovu štetu “ .

Budući da je Kantonalni sud ocjenom svih dokaza, i to kako dokaza optužbe, tako i dokaza obrane, za svoj zaključak (da je apelant učinio i predmetno kazneno djelo ubojstvo) naveo sasvim dostatne i jasne razloge koji apelantovim prizivnim prigovorima nisu mogli biti dovedeni u pitanje, Vrhovni sud je istaknuo da je neutemeljena apelantova prizivna tvrdnja u pogledu pristranosti prvostupanjskog suda.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 022468 17 K 2 od 21. ožujka 2018. godine apelantu kao osuđenom po presudi Vrhovnog suda od 23. siječnja 2018. godine ima se uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). S tim u svezi, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava, te proizvoljnih činjeničnih zaključaka i, s tim u svezi, proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i na kršenje pretpostavke nevinosti i s tim u svezi povrede načela in dubio pro reo. Također se navodi i povreda prava na nepristran sud, te povreda prava na obrazloženu sudsku odluku i, s tim u svezi, povreda prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

17. U svjetlu navedenog, apelant ističe da drugostupanjski sud nije mogao izvršiti prekvalifikaciju kaznenog djela iz jedne genusne osnove kojem je objekt zaštite javni red i pravni promet (nasilničko ponašanje) u kazneno djelo druge genusne osnove kojem je objekt zaštite život i tijelo (ubojstvo). S tim u svezi je, po apelantovoj ocjeni, sud prekoračio optužnicu narušavanjem njezinog objektivnog identiteta i povrijedio apelantovo pravo na obranu. Dalje se navodi u apelaciji (činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava) da je prvostupanjski sud uzimao dijelove iskaza svjedoka očevidaca kojima se potvrđuju navodi optužnice, spajajući ih u jednu cjelinu na način koji ne odgovara niti iskazima svjedoka očevidaca, niti drugim provedenim dokazima tijekom predmetnog kaznenog postupka. U kontekstu navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, apelant ukazuje da se pravilnom, sveobuhvatnom i brižljivom ocjenom dokaza može izvesti zaključak da je on kritične prilike djelovao u nužnoj obrani, a što dovodi do isključenja njegove kaznene odgovornosti. Nadalje, apelant ističe da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao njegovu izjavu iz ranijeg suđenja (završne riječi) da se on kaje zbog učinjenog, budući da apelant nije nikada izrazio kajanje (jer to podrazumijeva izvršenje kaznenog djela), nego je izrazio žaljenje zbog nastale posljedice i stalno je poricao izvršenje predmetnog kaznenog djela ubojstvo. Posljedično tome je, prema apelantovim navodima, formiran zaključak i preduvjerenje o njegovoj krivnji, što predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti. Konačno, u kontekstu navoda o povredi prava na nepristran sud, apelant navodi da je u njegovom slučaju vijeće Kantonalnog suda bilo pristrano i da nije sa jednakom pažnjom ocijenilo činjenice i dokaze koje mu idu u korist. b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da apelant u pretežnom dijelu iznosi iste razloge koje je iznosio u podnesenom prizivu protiv osporene prvostupanjske presude, te da su apelacioni navodi neutemeljeni. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da su bez osnove navodi apelacije da se prvostupanjski sud ponašao pristrano, a da je to prihvatila i drugostupanjska presuda, a koju pristranost apelant nalazi u neprihvaćanju, prije svega, apelantovog postupanja u nužnoj obrani. S tim u svezi je Vrhovni sud uputio na str. 5. i 9. obrazloženja osporene drugostupanjske presude tog suda u kojem je odgovoreno na ovakve navode. Dalje je Vrhovni sud naveo da se neutemeljenim ukazuju navodi apelacije da je preinačenjem prvostupanjske presude u pravnoj ocjeni kaznenog djela povrijeđen objektivni identitet optužbe i da je time povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. Ovo zbog toga što je taj sud u pobliže opisanim apelantovim radnjama našao elemente kaznenog djela laka tjelesna ozljeda iz članka 173. stavak 1. u svezi sa člankom 31. KZFBiH, ocijenivši da je predmetno kazneno djelo konzumirano kaznenim djelom ubojstva za koje je apelant prvostupanjskom presudom proglašen krivim, pa je osporenom presudom Vrhovni sud apelanta proglasio krivim zbog kaznenih djela ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBiH i zbog kaznenog djela iz članka 52. stavak 1. ZNDNOMKS, te takvim postupanjem, po ocjeni Vrhovnog suda, nije povrijeđeno pravo na apelantovu obranu na koje se ukazuje apelacijom. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni. S tim u svezi je navedeno da je taj sud u ponovnom suđenju donio osporenu prvostupanjsku presudu u čijem je obrazloženju detaljno obrazložen zaključak suda o apelantovoj krivnji, te su svi dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, dok su pritom dani odgovori na kontradiktorne dokaze, što je u suprotnosti sa apelantovim stavom da se radi o proizvoljnim činjeničnim zaključcima. Također je ukazano da nije bilo povrede načela in dubio pro reo, jer su dokazi koji su izvedeni pred sudom potkrijepili apelantovu krivnju, te sud nije bio u dvojbi koju bi eventualno mogao ocijeniti u apelantovu korist. Osim toga je ukazano da je osporena prvostupanjska odluka detaljno obrazložena i da je postupak vođen pred stvarno i mjesno nadležnim sudom uz sve karakteristike nepristranog i neovisnog sudovanja sa pravom na pravni lijek koji je apelant koristio. Sukladno navedenom, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

20. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 166. stavak (1) Ubojstvo (1) Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

21. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravci, 56/03 - ispravci, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 022468 17 Kž 22 od 23. siječnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branitelj su primili 29. ožujka 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. svibnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2 ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. st. 1, 2. i 3.a) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica sukladno zakonu.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da […] bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

29. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za kaznena djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u svezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

32. U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je utvrditi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

33. Nadalje, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj kaznenopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju predmetnog kaznenog djela – ubojstva koje mu je stavljeno na teret i za koje je konačno osporenom odlukom i osuđen (apelant tvrdi da nije postojao fizički sukob između njega i oštećenog koji je prethodio i rezultirao korištenjem vatrenog oružja, kao i da je na strani oštećenog postojala namjera da ubije apelanta koji je u takvim okolnostima postupao u nužnoj obrani), odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog kaznenog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo na koje je, između ostalog, ukazano i navodima predmetne apelacije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Sukladno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od temeljnih načela i ZKPFBiH da su sud i druga tijela gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. siječnja 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

35. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostupanjske odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud dao je detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u svezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u tijeku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvalitete pojedinih dokaza, konkretno kredibilnosti i vjerodostojnosti iskaza svjedoka očevica J.P. u kontekstu ostalih izvedenih dokaza optužbe. Dakle, kada se ima u vidu da je Kantonalni sud sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaze saslušanih svjedoka, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda u pogledu apelantovog sudjelovanja u inkriminiranom događaju za koji je proglašen krivim (ubojstvo). Ovakve zaključke Kantonalnog suda je prihvatio i Vrhovni sud u svojoj odluci. Pri tome Ustavni sud u svezi s apelantovim navodima vezanim za svjedoka J.P., čiji kredibilitet osporava, zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmetom razmatranja pred redovnim sudovima na obje sudske instance, koji su iznijeli razloge zašto su svi navodi u tom smislu neutemeljeni, te zašto je iskazu tog svjedoka poklonjena vjera. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dano detaljno obrazloženje u svezi sa vrijednošću iskaza ovog svjedoka, gdje je u konačnici zaključeno da je sud prilikom ocjene njegovog iskaza, kao i iskaza ostalih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku. Pri tome je ispitana i konzistentnost iskaza J.P., koji je u dva navrata svjedočio i kojeg je unakrsno ispitala apelantova obrana. Zatim su uspoređene činjenice o kojima je navedeni svjedok svjedočio sa činjenicama koje su utvrdili drugi svjedoci, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo jesu li potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu, zbog čega su isključene svaka proizvoljnost i arbitrarnost u finalnoj odluci. Iz navedenog, po ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to on navodi, zasnovano isključivo na iskazu svjedoka J.P., već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza, tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu (kako u prvom, tako i ponovnom suđenju) u pogledu kojih je apelantu i njegovom branitelju bila dana mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su utvrdili odlučne činjenice zbog čega nisu utemeljene ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Posljedično tome, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u zaključku redovnih sudova o neprihvaćanju apelantove argumentacije da, u smislu članka 26. KZFBiH, u konkretnom slučaju ne postoji kazneno djelo obzirom na utvrđenje da apelant predmetno kazneno djelo ubojstvo nije učinio u nužnoj obrani, niti da se radi o prekoračenju granica nužne obrane.

36. Osim toga, u odnosu na navode apelacije koji se tiču prava na nepristran sud, Ustavni sud, prije svega, naglašava da članak 6. stavak 1. Europske konvencije zahtijeva da sud bude nepristran. Nepristranost označava odsutnost predrasuda ili naklonosti. Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne nalazi postojanje kauzalnosti između diskrecionog prava suca da u svakom konkretnom predmetu ocijeni dokaze, odnosno u konkretnom slučaju pokloni vjeru dokazima optužbe kod utvrđivanja apelantove odgovornosti za izvršenje predmetnog djela ubojstva. Ovo zbog toga što ni sam apelant, osim paušalnih navoda u svezi sa navodnom (ne)pristranošću suda, u svojim apelacionim navodima na konkretan način nije ukazao u čemu se ogleda povreda navedenog prava. Ustavni sud pritom ima u vidu da je pitanje pristranosti (prvostupanjskog) suda ujedno, između ostalog, bilo predmetom rasprave u prizivnom postupku u kojem je donesena konačno osporena odluka Vrhovnog suda i u kojem je zaključeno da poklanjanje vjere pojedinom svjedoku optužbe (J.P.) nije rezultiralo pristranošću prvostupanjskog suda i dovođenjem u pitanje pravilnosti činjeničnog utvrđenja. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, iz stanja spisa predmeta ne proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristranost suca/suda u konkretnom slučaju.

37. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, niti da je apelantu u njemu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo na nepristran sud, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da su redovni sudovi imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

38. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je u ovoj kaznenopravnoj stvari došlo do prekoračenja optužnice narušavanjem njezinog objektivnog identiteta (prekvalifikacijom kaznenog djela nasilničko ponašanje u kazneno djelo ubojstvo), što je rezultiralo povredom apelantovog prava na obranu. Navedeno, po shvaćanju Ustavnog suda, pokreće pitanje osiguranja garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 3.a) Europske konvencije, koje zahtijevaju da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, odnosno da potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka, kao i da, u slučaju reklasifikacije činjenica u tijeku kaznenog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na obranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi, Europski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. travnja 2011. godine, stavak 24). Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti utemeljena na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na obranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. siječnja 2018. godine, stavak 25). S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena, ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle, kada je izmijenjen objektivni identitet djela. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da se osporene presude odnose na djelo koje je bilo predmetom optužbe, tj. da je apelant počinio, između ostalog, i kazneno djelo ubojstvo.. Pri tome Ustavni sud napominje da se ne može govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost za koju je u okviru optužnice utvrđeno da ju je i počinio. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelant proglašen krivim za predmetno kazneno djelo izvan djelatnosti za koju je tvrđeno da ju je poduzimao (pucanje u oštećenog V.B., što je rezultiralo njegovom smrću). Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o prekoračenju optužbe, niti, po ocjeni Ustavnog suda, obrazloženje konačno osporene odluke Vrhovnog suda (koji nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela) u tom dijelu ostavlja dojam proizvoljnosti, budući da zadovoljava kriterije obrazložene sudske odluke kojom se štiti apelantovo pravo na obranu. Dakle, zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja optužbe i povrede apelantovog prava na obranu u konkretnom slučaju iz članka 6. stavak 3.a) Europske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na učinkovit pravni lijek

40. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost koristiti i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da su on i njegov branitelj protiv prvostupanjske presude izjavili priziv drugostupanjskom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o njihovim prizivima, razmotrio prizivne navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da su navodi apelantove obrane (u osuđujućem dijelu) odbijeni kao neutemeljeni ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.a) Europske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelant počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBi. Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelantu u predmetnom postupku na bilo koji način bilo uskraćeno pravo na nespristran sud, kao i da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela ubojstvo, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, niti je u predmetnom kaznenom postupku prekoračena optužba i na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na obranu.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantova obrana imala mogućnost izjaviti priziv protiv osporene prvostupanjske presude, koji je i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević