Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4468/19 (A. F.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4468/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4468/19, rješavajući apelaciju Asmira Forčakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Asmir Forčaković protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 067579 16 Gž od 28. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 067579 15 P od 4. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asmir Forčaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Ševkija Šehić advokat iz Živinica, podnio je 18. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 067579 16 Gž od 28. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 067579 15 P od 4. avgusta 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev pa je obavezan tuženi (Biro zelene karte u FBiH) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (zbog duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha) nastale povodom saobraćajne nezgode 15. aprila 2015. godine isplati novčani iznos od 8.118,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se vozač vozila osiguranog kod tuženog, u kojem je apelant bio suvozač, nepropisno uključivao u saobraćaj zbog čega je došlo do sudara sa drugim vozilom, kojom prilikom je apelant, koji nije bio vezan sigurnosnim pojasom, zadobio tjelesne povrede, te da je vještak naveo da bi kod apelanta nastupile povrede i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, ali manjeg intenziteta. Kantonalni sud je dalje naveo da se apelant u specijalističkom nalazu Klinike za hirurgiju izjasnio kod doktora da nije bio vezan sigurnosnim pojasom, ali je na raspravi porekao ovu tvrdnju. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio član 125. stav 2. Zakona o parničnom postupku (kojim je propisano da ako stranka porekne činjenice koje je priznala sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim) kada je smatrao priznatim činjenice iz specijalističkog nalaza. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da bi vezanost sigurnosnim pojasom spriječila apelanta da udari na bočnu stranu, s obzirom da se tijelo, u slučaju vezanosti pojasom, najčešće kreće naprijed i u velikoj mjeri je zadržano na sjedištu i da tada, kao najčešće, nastaju povrede vratnog dijela kičme, a kod apelanta je došlo do preloma prvog slabinskog kralježnika. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o podijeljenoj odgovornosti, primijenio član 193. Zakona o obligacionim odnosima, te pravilno djelimično usvojio apelantov tužbenog zahtjev u smanjenom iznosu dosuđenih vidova nematerijalne štete za 40%, zbog čega je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da „ukoliko je i utvrđeno da apelant nije koristio sigurnosni pojas, omjer apelantovog doprinosa ne može biti 40%, budući da se vještak medicinske struke izjasnio da bi apelant zadobio povrede i da je koristio sigurnosni pojas…“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4468/19 (A. F.) | Sudska praksa | Aktio