Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4469/19 (I. Č.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4469/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4469/19, rješavajući apelaciju Ismeta Čavkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Čavkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 K 004851 19 Kžk od 16. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Čavkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Mešić advokat iz Bihaća, podnio je 17. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 004851 19 Kžk od 16. oktobra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te je određeno da se apelantu u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. do 24. oktobra 2008. godine. Također, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta (bliže navedenih u izreci presude Vrhovnog suda).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je na ročištu za razmatranje Sporazuma o priznanju krivnje prihvatio sporazum o priznanju krivnje zaključen između federalnog tužitelja i apelanta i njegovog branitelja, te nastavio sa ročištem radi izricanja krivičnopravne sankcije apelantu predviđene sporazumom. Vrhovni sud je naveo da je apelantu za učinjeno krivično djelo Teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine izrekao predloženu krivičnopravnu sankciju - kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te je apelantu, kako je to predviđeno u sporazumu, izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, nakon javnog objavljivanja osporene presude Vrhovnog suda, apelantov branitelj stavio prijedlog da se izrečena kazna zatvora apelantu uz njegov pristanak zamijeni radom za opće dobro na slobodi (član 44. Krivičnog zakona FBiH). Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti takav prijedlog, jer je u sporazumu o priznanju krivnje predviđeno da će se apelantu za navedeno krivično djelo izreći kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dok nije određeno da se ta kazna ima zamijeniti radom za opće dobro na slobodi. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 246. stav 7. Zakona o krivičnom postupku FBiH propisano da ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom. Vrhovni sud je naveo ovog slijedi da sud nije ovlašten izricati bilo koju drugu krivičnopravnu sankciju, pa ni alternativnu, ukoliko ona nije predviđena zaključenim sporazumom o priznanju krivnje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da „Vrhovni sud na ročištu za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje, nakon prihvatanja sporazuma nije prihvatio prijedlog apelantovog branioca da se izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od jedne uz njegov pristanak zamijeni radom za opće dobro na slobodi, te ističe da se zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi ne može utvrditi sporazumom o priznanju krivnje…“ Apelant navodi „da je Vrhovni sud trebao u skladu s članom 44. st. 1. i 2. Krivičnog zakona FBiH izrečenu kaznu zatvora apelantu zamijeniti za rad za opće dobro na slobodi ili pak donijeti procesno rješenje i odbiti takav prijedlog branioca“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku FBiH, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević