Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2654/18 (S. F.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2654/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-2654/18, rješavajući apelaciju Sabrije Fale, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sabrija Fale zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 116866 12 I od 12. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabrija Fale (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Advokatura „Ćupina &Co“ Mostar, podnijela je 8. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji je nakon podnošenja apelacije okončan Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 116866 12 I od 12. jula 2019. godine.
Činjenično stanje
2. Apelantkinja je 3. septembra 2012. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje, protiv izvršenika (M. O.), na osnovu izvršne isprave presude Općinskog suda II u Mostaru broj K:78/99 od 7. maja 2002. godine. Kao sredstvo izvršenja apelantkinja je predložila popis, zapljenu i prodaju izvršenikovih pokretnih stvari. Predloženo izvršenje Općinski sud je dozvolio rješenjem o izvršenju od 21. novembra 2014. godine. Navedeno rješenje o izvršenju sud izvršeniku nije mogao dostaviti putem PTT usluge, jer je izvršenik nepoznat na adresi koju je apelantkinja navela u prijedlogu za izvršenje (u prijedlogu za izvršenje apelantkinja je navela više izvršenikovih adresa koje se nalaze u BiH i u Turskoj, sve detaljno navedene u prijedlogu za izvršenje), te je Općinski sud zaključkom od 17. decembra 2014. godine naložio apelantkinji da uredi prijedlog za izvršenje na način što će dostavi izvršenikovu tačnu adresu. Apelantkinja je dopisom od 22. januara 2015. godine obavijestila Općinski sud da je od Agencije za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka (u daljnjem tekstu: Agencija) od 9. januara 2015. godine obaviještena da Agencija ne raspolaže podacima o izvršeniku, te je predložila da Općinski sud u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku izvršeniku postavi privremenog zastupnika.
3. Iz stanja spisa nadalje proizilazi da je Općinski sud zaključkom od 28. juna 2018. godine naložio da će sudski izvršilac izvršiti popis izvršenikovih pokretnih stvari 23. avgusta 2018. godine. Nadalje proizilazi, da je sudski izvršilac 28. decembra 2018. godine izlaskom na određenu izvršenikovu adresu na zapisnik konstatovao da na toj adresi nema izvršenika, niti njegove pokretne imovine. Općinski sud je zaključkom od 29. marta 2019. godine apelantkinji naložio da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja. Apelantkinja je, nakon isteka roka ostavljenog u zaključku dopisom od 17. aprila 2019. godine predložila Općinskom sudu da utvrdi izvršenikovu imovinu. Općinski sud je zaključkom od 17. maja 2019. godine apelantkinji naložio da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, uz obrazloženje da je Općinski sud već pokušao da utvrdi izvršenikovu imovinu. Apelantkinja je zaključak suda zaprimila 21. maja 2019. godine i po njemu nije postupila, te nije uredila prijedlog za izvršenje. Općinski sud je rješenjem od 12. jula 2019. godine obustavio predmetni izvršni postupak i ukinuo sve provedene radnje.
4. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak okončan.
Apelacioni navodi
5. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
Odgovor na apelacije
6. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju izvršnog postupka koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke, te je naveo da u skladu sa tim u postupku nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se u apelaciji poziva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26) . Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
10. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi se na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
11. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom na činjenicu da je izvršenik od samog početka postupka bio na nepoznatoj adresi, da mu se sudske odluke nisu mogle uručiti putem PTT usluge, te da izvršenik nije imao imovine koja bi mogla biti pogodna za izvršenje, zbog čega je sud službenim putem utvrđivao postojanje izvršenikove imovine, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.
12. Ocjenjujući ponašanje apelantkinje, Ustavni sud zapaža da se apelantkinja tokom postupka ponašala pasivno, da je sudu podnijela neuredan prijedlog za izvršenje, koji nije sadržavao tačnu izvršenikovu adresu, što je u značajnoj mjeri doprinjelo dužini trajanja predmetnog postupka, niti je predlagala promjenu predmeta i sredstva izvršenja, već je na poziv suda predložila da sud sam utvrdi izvršenikovu imovinu. Pored navedenog Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak pokrenula skoro 10 godina nakon donošenja izvršne isprave, što ukazuje na pasivan odnos prema svom potraživanju. Iz navedenog slijedi da predmetni postupak nije od naročitog značaja za apelantkinju.
13. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na početku postupka imao period pasivnosti, koji nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, jer je po podnesenom prijedlogu za izvršenje odlučio dvije godine i dva mjeseca nakon njegovog podnošenja. Međutim, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da su nakon što je predloženo izvršenje dozvoljeno u postupku nastupile određene procesne smetnje, koje su doprinijele dužini trajanja postupka, a koje se ne mogu staviti na teret sudu. Izvršenik nije bio dostupan na adresi koja je navedena u prijedlogu za izvršenje zbog čega je sud pozivao apelantkinju da uredi prijedlog za izvršenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se ni iz dopisa Agencije nije moglo utvrditi izvršenikovo prebivalište, a što u konkretnom slučaju predstavlja objektivnu okolnost koja je u značajnijoj mjeri uticala na tok i dužinu trajanja predmetnog postupka. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u postupku preduzimao procesne radnje kako bi se prinudnim putem namirila apelantkinjina potraživanja utvrđena izvršnom sudskom odlukom. Međutim, na adresi koja je navedena u prijedlogu za izvršenje izvršenik nije imao pokretne imovine, a apelantkinja tokom postupka, na poziv suda nije predlagala drugi predmet i sredstvo izvršenja. Dakle, Općinski sud je kontinuirano preduzimao procesne radnje u cilju stvaranja uslova da se apelantkinja bez odlaganja namiri u predmetnom postupku, tako da je nakon neuspješnog popisa pokretnih stvari izvršenika, utvrđivao postojanje imovine izvršenika, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije odgovornost Općinskog suda što izvršenik na određenoj adresi nije imao pokretne imovine, što se tokom postupka nije mogla utvrditi tačna izvršenikova adresa, te što nije utvrđeno postojanje bilo kakve imovine izvršenika pogodne za izvršenje, već su to objektivne okolnosti koje su u odlučujućoj mjeri uticala na dužinu i tok predmetnog postupka, koji je šest godina i deset mjeseci nakon pokretanja okončan rješenjem Općinskog suda od 12. jula 2019. godine.
14. Dakle, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, te sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da Općinski sud nije povrijedio pravo apelantkinje na pravično suđenje u razumnom roku jer su u predmetnom postupku postojale objektivne okolnosti koje su doprinijele njegovoj ukupnoj dužini u odlučujućoj mjeri, a koje se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu, koji je preduzimao niz procesnih radnji u cilju da se predmetni postupak provede bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević